Mediji u BiH nisu slobodni, a još su manje  neovisni

     Svjetski je dan slobode medija. Na manje ili više prigodan način ovaj datum koji se, odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda obilježava od 1993. godine,  obilježit će se i u BiH, uglavnom priopćenjima novinarskih udruženja te čestitkama domaćih i međunarodnih predstavnika.

Svjetski dan slobode medija prilika je za kratak osvrt na slobodu medija na bh. način. Prvo i najvažnije pitanje koje je neophodno postaviti na današnji dan je;  jesu li mediji u BiH slobodni? Definitivno nisu, razlika je samo tko im ograničava slobodu i koliko su za to plaćeni. Krenimo od medija koji rade po nalozima međunarodnih centara moći. Oni su slobodni samo u vrlo važnom ekonomskom dijelu, jer su, za razliku od većine svojih kolega, barem su pristojno plaćeni za svoj posao. Ali njihov posao nije novinarstvo. Oni su tek glasnogovornici politika koje preko njih ostvaruju svoje, najčešće prljave ciljeve u ovoj zemlji ili u najblažoj varijanti pomažu održati „status quo“ koji im itekako odgovara. Novinari, odnosno glasnogovornici koji rade u ovakvim medijima,  malo više od ostalih, mogu si i dozvoliti luksuz neprimjerenog upadanja u riječi onih koje zovu u svoje programe, ne da bi im dali priliku odgovoriti na postavljena pitanja ili iznijeti mišljenja i stavove, već kako bi ih po nalogu naručitelja na često neprimjeren i nekulturan način prikazali neprijateljima ove zemlje i njezinih naroda. Druga vrsta medija su oni koji su u službi domaćih političkih ili ekonomskih elita. Najveća razlika između onih koji rade za međunarodne i domaće centre moći  je u ekonomskoj ne/ovisnosti. Što je novca više, mediji su ekonomski neovisniji.  A slobode medija bez ekonomske neovisnosti nema. Jer egzistencija je roba kao i svaka druga, rekao bi prof. Stjepan Šimić te ima svoju cijenu na tržištu. Ekonomska neovisnost prvi je korak ka slobodnom novinarstvu. Ukoliko novinar mora razmišljati tko ga plaća i smije li „zagrebati ispod površine“, o slobodi medija teško je govoriti. S druge strane, većina medija u BiH zaboravlja da sloboda sa sobom nosi odgovornost.  A odgovornost znači provjeru objavljene informacije iz najmanje dva izvora, korektno prenošenje informacije bez suštinskog mijenjanja sadržaja ali i uvažavanje različitih mišljenja i stavova.  A odgovornosti je na bh. medijskoj sceni iz godine u godinu sve manje. Uz ispunjavanje misije onih koji ih plaćaju, senzacionalizam je glavna vodilja mnogim medijima, sredstva se ne biraju kako bi se opstalo na malom tržištu preplavljenim sve većim brojem medija. Nažalost, kako broj medija u BiH, posebno novih, raste, kvaliteta sadržaja koje nude opada. I to je sasvim razumljivo jer BiH ni nema toliko novinara spremnih proizvoditi kvalitetne sadržaje. Događa se tako da pojedine redakcije nemaju niti jednog novinara i baziraju se isključivo na „copy paste“ principu rada, uz pokoju neprimjerenu objavu i fotografiju, najčešće iz crne kronike kojom na morbidan način skupljaju lajkove, bez trunke suosjećanja u pristupu obradi navedenih tema. Jedini trend kojeg mediji u BiH prate u odnosu na zemlje regije je žutilo kojim su sve više preplavljeni. S druge strane analitičkog novinarstva je sve manje, kao i medija kojima se vjeruje. Žalosno je da prosječan konzument medijskih sadržaja u BiH mora prije svega znati „čitati između redova“, da bi dobio informaciju koja je najbliža istini. Nažalost u  BiH sve je manje oni koji bilo što čitaju, a kamoli još „između redova“ te se većina opredijelila za određene medije kojima manje ili više vjeruje, a koji su umjesto izvora informacija većini stanovnika u BiH postali izvor frustracija. Pri tom svakako ne treba zanemariti ni činjenicu da u BiH postoje tri različite javnosti, svaka od njih ima svoje medije, istina neki ih imaju puno više, a drugi skoro nikako.  No, tek rijetki od njih čitaju se ili gledaju na cijelom području ove zemlje, a još je manje onih kojima se vjeruje.

Sloboda medija, jedna je od temeljnih sloboda u demokratskim društvima, zajamčena je ustavom, zakonima i međunarodnim deklaracijama. U BiH slobodnih, a još manje neovisnih medija, da se čak i površnom analizom zaključiti, skoro da nema. Na taj način ostali smo bez jednog od temelja demokratskog društva. Nažalost, ne i jedinog, jer puno je toga još uskraćeno iako je  garantirano ustavom, zakonima i međunarodnim deklaracijama. Ne svima i nikako na način na koji nas pokušava uvjeriti većina medija koja želi slobodu bez odgovornosti. Jedno bez drugog jednostavno ne može, a sudeći prema stanju na bh. medijskoj sceni, teško je povjerovati da bi ova zemlja uskoro mogla imati slobodne medije u pravom smislu te riječi. 

Ap/artinfo.ba