Pop-etno skupina Lelek pobjednice su ovogodišnje Dore s pjesmom „Andromeda“ i predstavljat će Hrvatsku na Eurosongu u Beču.  Upravo je njihova pobjeda aktualizirala temu sicanja – tradicijskog, obrednog tetoviranja Hrvatica katolkinja o čemu je u Otvorenom programu Radija Herceg-Bosne govorila profesorica Vesna Haluga, autorica knjige „Znamen na koži“.

Profesorica Haluga, koja je ranije već gostovala na Radiju Herceg-Bosne predstavljajući svoju knjigu, objasnila je da se tradicijskoj tetovaži posvetila iz dugogodišnje ljubavi prema hrvatskoj tradicijskoj kulturi, ali i zato što je u posljednjih dvadesetak godina tetoviranje postalo iznimno popularno u svijetu. Navela je primjere poput Maora i Japana, istaknuvši kako i Hrvati imaju nešto jedinstveno, a da se hrvatskom tradicijskom tetovažom više od 100 godina, nakon Ćire Truhelke, nitko nije sustavno bavio tek sporadično. U razgovoru je spomenula i osobnu koincidenciju: toga joj je dana „iskočila“ obavijest na Facebooku da je upravo na taj datum prije četiri godine doktorirala.

Sicanje: značenje i podrijetlo

Haluga je pojasnila da su sicanje, bocanje, križičanje, znamonovanje termini za isti fenomen, oblik pučkog tetoviranja karakterističan ponajprije za žene Hrvatice katolkinje u Bosni i Hercegovini, uz zabilježene primjerke i u dalmatinskom zaleđu te ponegdje u kontinentalnoj Hrvatskoj. Izvorno je sicanje vezano uz razdoblje turske vlasti od 15. do 19. stoljeća, a njegova je ključna posebnost; zaštitna funkcija, po čemu se, naglasila je, razlikuje od bilo koje druge tetovaže u svijetu.

Govoreći o prostoru na kojem se običaj najviše prakticirao, istaknula je da je izvorišno riječ o Bosni i Hercegovini te da i danas postoje živuće žene s tradicijskim tetovažama, osobito na području Rame, zatim ponegdje u Lašvanskoj dolini (okolica Travnika), kao i u području Jajca. Dodala je da je važno „uhvatiti“ vrijeme i zabilježiti još živuće svjedokinje, tetovirane najčešće 60-ih godina prošlog stoljeća.

Motivi, istraživanje i UNESCO

Kao temeljni motiv Haluga je izdvojila križ – osnovu svake tradicijske tetovaže, jednostavne ili složene – upravo zbog njegove zaštitne uloge. Nakon odlaska Osmanlija, rekla je, tetoviranje postupno prelazi u obrednu, a potom i „uobičajenu“ praksu; kasnije je moglo imati i ukrasnu funkciju, osobito na rukama, kao svojevrstan „nakit“ u vremenima bez materijalnih mogućnosti. Podsjetila je i na komunističko razdoblje, kada je. kako je opisala  postojala propaganda koja je upozoravala na navodnu opasnost (i zbog vjerskog znaka križa), pa je običaj s vremenom slabio, iako se u posljednjih petnaestak godina općenito tetoviranje ponovno snažno popularizira (spomenula je pjevače, glumce i sportaše, najčešće nogometaše), uz nadu da bi netko mogao posegnuti i za hrvatskim tradicijskim motivima.

Na pitanje o istraživanju i dokumentiranju tradicije, Haluga je naglasila važnost terenskog rada: razgovore, fotografiranje te grafičku dokumentaciju motiva. Posebno je zahvalila profesoru Zoranu Stojanoviću, koji joj je, kako je rekla, znatno pomogao u terenskim istraživanjima – osobito jer je doktorsku disertaciju radila u vrijeme korone pa je on obavio razgovore na terenu te prikupio snimke i fotografije živućih žena s tradicijskim tetovažama. Dodala je da Stojanović priprema i fotomonografiju živućih žena, uz njezinu podršku, te je kao važnu potporu svom radu istaknula i HKD Napredak – Glavnu podružnicu Mostar.

Novinarka Julija Gubeljić pritom je podsjetila da je jedna Stojanovićeva fotografija trenutačno izložena u Etnografskom muzeju u Zagrebu, a Haluga je najavila da će u sklopu iste izložbe 19. ožujka, na blagdan sv. Josipa, imati predstavljanje knjige. Izrazila je nadu da se o temi neće prestati govoriti te da bi hrvatska tradicijska tetovaža mogla završiti na UNESCO-ovoj listi nematerijalne baštine čovječanstva.

U kontekstu aktualnog interesa javnosti nakon Dore, Haluga je ocijenila da pobjeda skupine Lelek donosi veliku promociju u svijetu jer će se publika, smatra, pitati što pjesma predstavlja i o čemu govori. Naglasila je i poruku zajedništva: ne treba se dijeliti na to je li riječ o baštini „iz Bosne“ ili „iz Hrvatske“, nego o zajedničkoj kulturnoj baštini unutar hrvatskog kulturnog korpusa, na koju bi, rekla je, trebalo biti ponosniji.

Dodala je da je zahvalna djevojkama iz Leleka što su u nastupu koristile motive hrvatske tradicijske tetovaže te istaknula da je u posljednje tri godine napravljeno mnogo: knjiga je već doživjela treće izdanje, radi se na prijevodu na engleski, a objavljene su i male knjižice o običaju na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, španjolskom i mađarskom jeziku. Spomenula je i mostarsku dizajnericu Helenu Beljo, koja već godinama na specifičan način koristi motive tradicijske tetovaže i promovira ih diljem svijeta, zaključivši da je „pjesma najglasnija“, uz čestitku Leleku i želju za što boljim uspjehom u Beču.

Govoreći o motivima, uz križ je navela i složenije ukrase poput „jelica“ i grančica, ali je ponovila da je križ ključni element svake hrvatske tradicijske tetovaže. Objašnjavajući i teže povijesne okolnosti, rekla je da je u doba osmanske vlasti križ za tadašnje okupatore bio smatran „nečistim“, pa su tetovaže ponajviše na rukama, rjeđe na čelu ili prsima  mogle spašavati živote; dodala je i da su, posredno, mogle spriječiti počinitelje u naumu te tako „neizravno sačuvati čast“.

U znanstvenom dijelu razgovora Haluga je navela da je u svojem radu analizirala povijesne i etnološke izvore te naglasila važnost komparativnih kulturnih studija radi prikupljanja što više potvrda i „dokaza“ za ono o čemu piše. Izdvojila je i podatak da je Ćiro Truhelka prikupio 317 originalnih motiva, koje su u knjizi kategorizirali i naveli, uz napomenu da danas postoje razne izvedenice, ali da se kao „original“ drže upravo ta 317 motiva, jednostavnijih i složenijih.

Hoće si sicanje na UNESCO listu?

Kad je riječ o UNESCO-u, objasnila je da je postupak složen: treba precizno definirati specifičnosti fenomena, jasno ga razgraničiti od općih praksi tetoviranja, znanstveno standardizirati dokaze i dokazati kontinuitet. Kao najveći problem istaknula je to što običaj mora biti „živ“, odnosno mora se i dalje provoditi, a pritom je naglasila i potrebu da se tema ne politizira te da su nužni jasna dokumentacija, stručni konsenzus i institucionalna potpora. Kao primjer je navela Bokeljsku mornaricu, koja je na UNESCO-ovoj listi nakon zajedničkog angažmana Ministarstva kulture Hrvatske i Ministarstva kulture Crne Gore, rekavši da bi voljela vidjeti sličan model i za hrvatsku tradicijsku tetovažu, te da bi joj to bio „najsretniji dan“.

Na pitanje postoji li danas mlađa osoba koja nastavlja tradiciju, Haluga je rekla da je tražila nekoga tko sica „baš tradicijski“ te da je pronašla osobu koja danas radi s tintom, ali zadržava tradicijski način. Pojasnila je i posebnost smjese, po kojoj su, kako je rekla, jedinstveni u svijetu, čak i u smislu „eko“ pristupa: smjesa se temelji na zdrobljenom ugljenu, a originalno se koristilo majčino mlijeko, dok u izvedenicama može biti i mlijeko ili med uz mljeveni ugljen. Prema njezinim riječima, osoba koju je pronašla živi u Parizu, a otac joj je porijeklom iz Bosne; dodala je da je, koliko ona zna, to trenutačno jedina takva osoba, uz želju da joj se javi još netko te nadu da će i pobjeda Leleka biti dodatni poticaj. Kao posljednju osobu za koju zna da je tradicijski sicala spomenula je majku profesora Stojanovića.

Novinarka je na kraju izrazila nadu da će razgovor biti poticaj slušateljima da na bilo koji način doprinesu očuvanju teme, uz najavu da će se fotomonografija, koju su spominjali, nadati uskoro predstaviti. 

artinfo.ba