Pitanje vjerskih sloboda uvijek je aktualno u modernu društvu. Kako bismo se barem jedan dan podsjetili na taj gorući problem, ustanovljen je Svjetski dan vjerskih sloboda koji se obilježava 15. siječnja. Tim povodom, Katolički tjedni donosi razgovor s ravnateljem sarajevskog KŠC-a dr. vlč. Vlatkom Rosićem…

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Vlč. Rosić rođen je 1979. u Zenici gdje je završio osnovnu školu. Klasičnu je gimnaziju pohađao u sjemeništu Zmajević u Zadru, a diplomu stekao na filozofsko-teološkom studiju u Sarajevu 2004. kada je i zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije.

Najprije je bio župni vikar u Žepču, a onda odgojitelj u internatu KŠC-a u Sarajevu. Ravnateljem KŠC-a Sv. Franjo u Tuzli bio je od 2007. do 2017. kada je imenovan na istu službu u zeničkom u KŠC-u Sv. Pavao gdje je ostao do 2025. kada je prešao u Sarajevo u KŠC Sv. Josip.

U međuvremenu upisao je poslijediplomski studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te je magistrirao. Potom je na studiju odgojnih znanosti u Mostaru stekao zvanje doktora iz područja društvenih znanosti, područje pedagogija. Između ostalih službi bio je i član Odbora za međureligijsku suradnju Međureligijskoga vijeća u BiH u ime Katoličke Crkve. Budući da je 14. studenog 2025. u Zenici za vrijeme održavanja međureligijskog molitvenog susreta Duha Asiza dobio tradicionalnu Zeničku povelju mira, odlučili smo s njim razgovarati na temu vjerskih sloboda, s posebnim osvrtom na njegovo djelovanje u KŠC-ovima…

Poštovani, Svjetski dan vjerskih sloboda obilježava se 15. siječnja. Na početku nam recite što za Vas znači taj pojam? Što je bit vjerske slobode?

Kao što sama sintagma kaže, vjerska sloboda je pravo svakoga čovjeka da slobodno vjeruje, pa čak i da ne vjeruje te da ta svoja uvjerenja slobodno ispovijeda ili ne ispovijeda, ali bez nametanja tih uvjerenja drugima.

Bit vjerske slobode bila bi u tome da je vjera autentičan slobodan odgovor čovjeka na Božji poziv, a ne nešto što se nameće silom ili brani.

Iako BiH uživa relativnu slobodu glede vjere i njezina prakticiranja, ipak postoje određeni problemi među kojima su pojedinačne provokacije na osnovu vjere, napadi na vjerske objekte i same vjerske službenike te vjernike laike, obično tamo gdje je određena skupina manjina. Budući da ste pastoralno djelovali u nekoliko gradova Vrhbosanske nadbiskupije, recite nam kako ocjenjujete stanje vjerskih sloboda u BiH?

Kao što ste kazali, kod nas su vjerske slobode relativno zastupljene na ovoj deklarativnoj razini, međutim postavlja se pitanje koliko se svaki vjernik i čovjek osjeća slobodno u ovoj zemlji. Istina je da su napadi na vjerske objekte u posljednje vrijeme smanjeni, ali kada se god pojave, a nažalost se u većini slučajeva pojave kao reakcija na neku političku tenziju, ona ispunjava nemirom vjersku zajednicu čiji je objekt ili pripadnik napadnut, ali i žalosti pripadnike drugih religija koji su dobronamjerni.

Spomenut ću nedavni primjer devastacije pravoslavnoga groblja u naselju Pečuj u Zenici. Naime, nepoznati počinitelji devastirali su oko 60 nadgrobnih spomenika na tom groblju koje niti u ratu nije oštećeno. Jasno je da su politički akteri osudili ovaj čin i obećali pomoć i uhićenje počinitelja (koji još nisu privedeni pravdi), kao i Odbor za međureligijsku suradnju. Ali političari i ostali velikodostojnici su se uslikali i otišli, a obični narod je ostao živjeti tu. Stoga je vrijedno spomenuti reakciju susjeda svih vjeroispovijesti, koje je ovaj čin pogodio i povrijedio jer smatraju kako ovaj čin ne odražava stanje suživota među ljudima, nego neku friziranu tenziju koja je trebala ili je već poslužila za neki drugi cilj.

Takvih je primjera jako puno po BiH gdje više ljudi žali za ovakvim ispadima, nego što likuje. I to je ono što unatoč tegobnoj stvarnosti, ispunjava nadom da je u BiH ipak suživot moguć i dostižan, ali se oko njega treba itekako potruditi.

U tom kontekstu možemo navesti i skori primjer također iz Zenice gdje je pred sam Božić katoličkoj obitelji Ljubas izgorjela kuća. A prvi koji se uključio u akciju gašenja i obnove je susjed musliman koji je obećao da će ta izgorjela kuća sjati za Božić, kako je to uvijek bilo. Nakon toga se mnogo ljudi sa svih strana uključilo u akciju renoviranja te kuće koja je uistinu zasjala pred Božić. Ovo su uistinu primjeri koji bude nadu u bolje sutra i govore o dobrosusjedskim odnosima.

U Općoj deklaraciji o ljudskim pravima (Članak 18) navodi se da „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere…“ Koliko se to pravo, prema Vašem mišljenju, poštuje u svijetu?

Jasno je da navedeni članak i sama Opća deklaracija o ljudskim pravima nisu univerzalno provedeni i ostvareni jer se razlikuju od države do države, i da mnogi ljudi nemaju slobodu mišljenja, savjesti i vjere. Papinska zaklada Pomoć Crkvi u nevolji (ACN), upravo se referirajući na članak 18. Deklaracije o ljudskim pravima, ove je godine objavila izvješće o vjerskoj slobodi u 196 država. Izvješće obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2024. i donosi da se u 62 zemlje događaju ozbiljna kršenja vjerskih sloboda, od kojih su u 24 ocijenjena kao progon, a u 38 zemalja kao diskriminacija. Kada se uzme u obzir broj stanovnika koji su pogođeni ovim kršenjem ljudskih prava i vjerskih sloboda, onda se prema navedenoj Papinskoj zakladi radi o oko dvjema trećinama svjetske populacije, gdje su obuhvaćeni pripadnici svih religija koji su prognani, a ne samo kršćani.

Iz ovoga je jasno kako se ovaj članak 18, kao uostalom i sama Opća deklaracija o ljudskim pravima, ne poštuje koliko bi trebalo, ali se pitamo što bi bilo da nema same Deklaracije. Stoga Deklaracija o ljudskim pravima i uostalom sve Božje zapovijedi, ideal su i moralni imperativ koji bi se trebao u životu provoditi te samo neprovođenje ne umanjuje te propise, nego govori o ljudskoj prirodi koja se oglušuje na Božje i ljudske zakone. Stoga broj zemalja ili broj stanovnika ovoga svijeta koji ne provodi Deklaraciju ili Božje zapovijedi, samo govori kako je potrebno još truda kako bi se ovakvo što barem uvažavalo, a kamoli provodilo u današnjem svijetu.

Dugi niz godina djelujete pri različitim katoličkim školskim centrima kao ravnatelj. Na što stavljate naglasak u KŠC-u u kontekstu ovog nadnevka?

Ovaj nadnevak nismo posebno obilježavali, ali smatramo da naša cjelokupna odgojno-obrazovna djelatnost ide za tim da naše učenike osposobimo za suživot i poštivanje različitosti, naravno u suradnji s roditeljima. Opće je poznato kako u katoličkim školskim centrima imamo zastupljena sva tri konfesionalna vjeronauka (katolički, pravoslavni i islamski), predmet moral i etiku za učenike koji ne pohađaju niti jedan od ponuđenih vjeronauka te predmet povijest religija obvezan za sve učenike, gdje svi učenici upoznaju sve religije.

Ovi predmeti žele staviti naglasak na opredjeljenje učenika i njihovih roditelja dublje upoznati svoju vjeru i opće ljudske moralne vrijednosti, ali isto tako upoznati druge vjere i opredjeljenja. Upravo ovakvim programom želimo odgojiti naše učenike da je moguće živjeti u različitosti, uvažavajući drugoga i drugačijega, poštujući svačije opredjeljenje, uzimajući u obzir da je to obogaćenje, a ne osiromašenje. Stoga smatram da je upravo odgoj u različitosti put prema poštovanju drugoga i drugačijega, ali ne odričući se vlastita identiteta i vjeroispovijesti.

Kako odgovoriti na prigovor da postojanje KŠC-ova stvara „podjele među djecom“?

Možemo samo odgovoriti, uzevši u obzir prethodno pitanje, da mi činimo upravo suprotno! Naime, odgajajući mlade ljude u njihovu identitetu u različitosti, nešto je što im daje temelj za budući život, ma gdje danas-sutra živjeli. U ovoj zemlji složenosti i različitosti kakva je BiH, to je potrebno dodatno učvršćivati, dajući do znanja kako različitosti ne smiju biti izvor prokletstva, nego blagoslova.

Stoga smatramo da katolički školski centri u Bosni i Hercegovini mogu biti primjer suživota u multikulturalnoj i multireligijskoj sredini.

Na susretu Duh Asiza u Zenici krajem 2025. primili ste Zeničku povelju mira kao priznanje za Vaše zalaganje, između ostalog, na području kontinuirana dijaloga. Kakvu ulogu Bogu posvećene osobe igraju u promoviranju vjerskih sloboda?

Igraju jako važnu ulogu, kao i u svemu što se tiče vjere, ali i društva. Ako govorimo o Bosni i Hercegovini, vjerski službenici, uz sporadične slučajeve (ne)zaslužena nepovjerenja, ipak su još uvijek osobe na koje se pripadnici njihovih vjerskih zajednica ugledaju.

Stoga je itekako važno što oni govore i čine, i to ne samo na području vjere, što je moralni imperativ i razlog njihova postojanja, nego i na ovoj pojavnoj razini. Stoga i maleni znakovi suradnje koje vjerski službenici pokazuju, iako ponekad kurtoazni i možda usiljeni, znak su njihovim sljedbenicima krenuti tim putem, barem upoznavanja i uvažavanja. Jer čini se da su i nakon 30 godina ratne rane još uvijek svježe te kako bi bilo kontraproduktivno nešto nametati ljudima, ali svaki znak suživota, ma koliko nekome izgledao patetično ili glumljeno, možda budi u mladim ljudima neku nadu da u ovoj zemlji ipak ima budućnosti.

Koja je uloga određene vjerske zajednice, u našem slučaju Katoličke Crkve, u aktivnu promicanju i obrani vjerskih sloboda za sve građane?

Mislim da je uloga određene vjerske zajednice, a posebice Katoličke Crkve, itekako vrijedna, napose ako uzmemo u obzir nastupe naših biskupa od vremena 1990-ih pa do danas, a onda i svećenika i teologa. Ako bismo pravili usporedbu, može se primijetiti da Katolička Crkva uopće, ali i kod nas najviše progovara o ljudskim pravima i vjerskim slobodama za sve građane.

Upravo je to i jedno od poslanja Crkve: biti glas progonjenih i potlačenih u svijetu, bez obzira na bilo kakvu pripadnost. U tom kontekstu bih uputio na nedavno obranjeni doktorski rad u Rimu kolege svećenika Dražena Kusture Komunikacija mira u istupima vjerskih vođa tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) s podnaslovom Usporedba katolika, pravoslavaca i muslimana. U tom je radu zorno prikazano koliko su se katolički vjerski vođe zalagali za mir i suživot u odnosu na druge vjerske vođe.

Gdje leži granica između svjedočenja vlastite vjere i poštovanja tuđe vjerske slobode, te kako razgraničiti slobodu izražavanja i uvažavanja nečijih vjerskih načela?

Granica je vrlo jasna i jednostavna, iako se čini u današnjem svijetu da nije lako razgraničiti ispovijedanje svoje vjere i poštivanja drugoga i drugačijega. Samo ako bismo slijedili Isusovo pravilo, da ne činimo drugomu ono što ne želimo da drugi čini nama, bilo bi sve lakše. Međutim danas imamo dvije krajnosti: neki se zbog tobožnje tolerancije da se drugoga ne uvrijedi odriču ispovijedanja svoje vjere, dok neki drugi to ističu do granice neukusa i skandala.

Smatram da niti jedna od ovih krajnosti nije dobra, nego je potrebno svoju vjeru ispovijedati, u smislu da ne krijem tko sam i što sam i to jasno naznačim, ali opet bez pretjerana nametanja svojih stavova i uvjerenja. Time ću pokazati kako poštujem i svoje i tuđe uvjerenje.

Koliko politička instrumentalizacija religije utječe na razvitak društva u smislu vjerskih sloboda?

Na ovome svijetu sve je u opasnosti da se instrumentalizira, pa tako i religija, ukoliko čovjek preuzme primat nad Božjim zakonima. Iako religija treba služiti Bogu, ipak ljudi zarad svojih interesa pokušavaju zloporabiti instituciju religije kako bi služila njihovim interesima. Na žalost, ponekad im ljudi iz vjerskih institucija svjesno ili nesvjesno u tome pomažu. I tu recimo da dolazi do negativnih posljedica po vjerske slobode onih koji su u manjini, ukoliko se želi dovesti do napetosti među različitim vjerskim skupinama. S drugu stranu, kada se opet zbog različitih interesa promijeni retorika među političkim predstavnicima, pa nekako svi zajedno bude optimizam i pokazuju kako je lijepo živjeti u različitosti i toleranciji, kako se odmah promijeni klima i među ljudima.

To možemo vidjeti frekventno kako se poput klatna koje se njiše, mijenja raspoloženje u javnosti, od pozitivna do negativna u kontekstu vjerske tolerancije, ovisno o društveno-političkim silnicama. To samo pokazuje kako politika kada zloporabi religiju u sprezi s medijima, ima veliki utjecaj na javnost i promišljanje ljudi. Kako bi bilo divno češće viđati ovu pozitivnu stranu klatna, pa makar i hinjeno dok ne postane stvarno.

Kako komentirate činjenicu da migranti gotovo uvijek biraju pretežno kršćanske zemlje za svoje konačno odredište, a počesto dolaze iz zemalja gdje upravo kršćani nemaju sloboda, ili izbjegavaju aplicirati za ostanak u muslimanskim zemljama koje se nalaze između?

Ne bih rekao da migranti biraju pretežno kršćanske zemlje zato što su kršćanske, nego zato što je tamo visok ekonomski standard. A također je upitno koliko su te zemlje uopće kršćanske danas, o tome bi se itekako dalo raspravljati. Migranti su u zemlje Zapadne Europe počeli dolaziti zato što ih je netko tamo pozvao i obećao im blagostanje, nakon čega se vrlo vjerojatno pokajao, ali je val migracije krenuo skoro nezaustavljivo i nekontrolirano i traje do dandanas, uz malo više kontrole. S drugu stranu, okolne muslimanske zemlje koje su u boljem statusu, ne samo da ih nisu pozvale, nego su dale do znanja da tamo nisu dobro došli.

Vezano za migracije i vjerske slobode i toleranciju, rekao bih da je svaka migracija kroz povijest donosila određene društveno-političke i kulturno-religiozne razdore, pa tako i ova. Ostaje pitanje kako će se ovaj globalni fenomen završiti, ili će ostati žarište novih sukoba u budućnosti. Ovdje bih istaknuo kako su zemlje Zapadne Europe, iako opterećene brojnim nedaćama koje se očituju gubitkom svojih kršćanskih korijena i u moralnome neredu, još uvijek paradigma slobode i demokracije. Napose u današnjem nemirnu svijetu gdje vlada zakon jačega, te se nadamo da će ta Europa, ali i svijet, uz Božju pomoć, ipak naći načina prebroditi ove nedaće, kao i mnogo puta kroz svoju povijest.

Prema statusu monitoringa, u svijetu tijekom 2025. bilo je između 56 i 59 zemalja uključenih u sukobe. Do sredine prosinca 2025. bilo je čak 204 605 konfliktnih događaja (visionofhumanity.org) na terenu u 50 zemalja. S obzirom na te konkretne sukobe, kako bi se poštovanje vjerskih sloboda moglo koristiti kao alat za pomirenje i izgradnju mira?

Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je tih sukoba vezano uz samu religiju i koliko ih je potaknuto vjerskom netrpeljivošću. U svakom slučaju, i ako je neki sukob i započeo vjerskom netrpeljivošću, teško bi se završio samo pozivajući na vjerske slobode, jer očito se u tom sukobu netko pozvao na neki postulat iz svoje vjerske skupine kako bi započeo sukobe.

Svaka netrpeljivost, bila potaknuta krivim tumačenjem vjere ili nečim drugim, biva započeta dehumanizacijom protivnika i potpunim odsustvom empatije za drugoga čovjeka. U tom smislu bi se u procesu pomirenja, vratiti na temelje: tj. drugoga priznati najprije čovjekom dostojnim življenja, a onda pripadnikom određene vjerske skupine.

Čini se kako je sukoba uvijek bilo u ljudskoj povijesti, ali danas imamo medije da odmah saznamo za njih. Idu li svjetske slobode u današnjem svijetu naprijed, ili se vraćamo u neka „mračna vremena“?

Teško je napraviti usporedbu današnjih i „mračnih vremena“, koja god to vremena bila kroz povijest. Možda će i netko za stotinu godina reći da su naša vremena bila mračna. Tim više što smo u današnje vrijeme ipak odmakli daleko, vezano za tehnološki napredak i po pitanju ljudskih sloboda, demokracije i svega pozitivna što je čovječanstvo iznjedrilo, unatoč tim „mračnim vremenima“ kroz koja smo kao čovječanstvo prolazili kroz povijest. Stoga žalosti činjenica da se proizvode novi sukobi i ratovi koje, istina, možemo pratiti u realnom vremenu. Iako smo na tom polju informiranja daleko odmakli, čini se da mnoštvo dezinformacija kola virtualnim svijetom i zbunjuje ljude te ih potiče na konfrontacije, barem u tom online prostoru.

Stoga se sukobi događaju i u stvarnosti i u paralelnom svijetu društvenih mreža te se čini kako se neprestano perpetuiraju i podgrijavaju. U tom kontekstu kršćani su pozvani na mudrost (Mt 10,16) i hrabrost jer je On pobijedio svijet (Iv 16,33). Tako će biti do sudnjega dana, jer nam je Isus tako rekao, kao što nam je obećao da će se spasiti samo postojani (usp. Lk 21,19), koji budu milosrdni kao što je naš Otac milosrdan (usp. Lk 6,36), jer su učinili dobro najmanjima, najpotrebnijima i najugroženijima, bez obzira kojoj skupini pripadali.

nedjelja.ba