FENA Sanda Hrkić, Foto: fra Miro Babić
Član provincije Bosna Srebrena, rođen u Bugojnu, fra Miro Babić za svećenika je zaređen 2002. godine a već 20 godina djeluje kao misionar u Africi. Misionarsko djelovanje započeo je u Ugandi, a danas je njegov dom selo Subukija u središnjoj Keniji gdje brine za prostranu misiju sa 16 područnih crkava. Uz pastoralni rad, djelovanje je posvetio odgoju i obrazovanju djece i mladih koji žive u vrlo teškim uvjetima. Vodi sirotište 'Mali dom' za djecu bez roditeljske skrbi, bolesnu, hendikepiranu i odbačenu djecu te srednju školu sv. Franje, koja omogućava obrazovanje za oko 500 djece iz najugroženijih obitelji u tom zabačenom kraju.
Pokrenuo je i ambulantu i mobilnu kliniku bez liječnika koja se oslanja na rad jedne medicinske sestre i tehničara, a jedina je medicinska pomoć lokalnom stanovništvu.
Kroz tu inicijativu uspjeli su, cijepljenjem, iskorijeniti dječju paralizu, osigurati lijekove za malariju te suzbiti pothranjenost djece, koja je uz malariju jedan od najčešćih uzroka smrtnosti u toj regiji.
Fra Miro Babić u razgovoru za Fenu ističe da je odluka da postane misionar sazrijevala u njemu pred sam kraj studija, u razdoblju kad su se pitanja o budućnosti sve snažnije javljala, a unutarnji nemiri postali intenzivniji.
- Još nisam znao što tačno želim i u tom vremenu neko je u mojoj sobi ostavio misijski informativni list 'Radosna vijest'. Listao sam, ne sluteći da će upravo taj trenutak postati prekretnica za mene. Tada sam osjetio neopisivu smirenost, mir i sigurnost, kao da se sve posložilo. Shvatio sam da sam pronašao svoj životni put, želim biti misionar i zaredit ću se. U početku sam u srcu nosio želju za Latinsku Ameriku, s tom sam željom i otišao provincijalu. Dobio sam potvrdu da mogu poći u misije, ali put me neočekivano odveo u Afriku. Zato danas smatram da me Afrika nije dočekala slučajno, to mjesto mi je bilo namijenjeno - istaknuo je.
Na pitanje s kakvim očekivanjima je došao u Afriku i što je za njega značilo postati misionar, fra Miro Babić pojašnjava da misionar znači poslanik, 'a svi smo poslani činiti dobro, gdje god se nađemo, ne mora se nužno otputovati negdje daleko'.
- Po odlasku u Afriku nisam bio svjestan što me čeka, a dočekao me sasvim novi i nepoznat svijet. I upravo se u tom drugačijem i neočekivanom smjestilo najviše ljepote života. Misionarski poziv je velika životna pustolovina i zato je potrebna vjera u Boga. Treba Mu dopuštati da u nama raste i da nas vodi. Kao ljudi, često se znamo dovoditi u teške situacije pa i u najgore, bezizlazne. No u svojoj mudrosti i milosti, Bog nas može izbaviti ako ga tražimo. Svi služimo Bogu, na različite načine. U svakom slučaju, Bog želi biti u središtu našega života. Tražimo li njegovo usmjerenje, vodit će nas putem kojim želi da pođemo i blagoslovit će naš život kako bismo mogli vršiti Njegovo djelo. U Afriku sam otišao s velikim očekivanjima i uvjeren da ću ja biti taj koji će mijenjati, popravljati, donositi rješenja i poboljšanja - kazao je.
Vjerovao je, kaže, da ima snagu i znanje, da nešto „učinim velikim“. To je bilo razmišljanje mladog čovjeka, ispunjeno idealizmom i dobrim namjerama, ali i određenom naivnošću.
- Stvarnost me brzo naučila poniznosti. Afrika nije trebala mene kao spasitelja, već moju prisutnost, slušanje i otvoreno srce. I upravo se tu dogodio pravi preokret: nisam ja promijenio Afriku, nego je Afrika promijenila mene. Naučila me strpljenju, zahvalnosti za male stvari, drugačijem poimanju vremena, zajedništva i vjere. Postati misionar za mene je značilo prihvatiti put služenja a ne dokazivanja, biti s ljudima a ne iznad njih, učiti više nego poučavati. Misija je za mene postala put osobnog sazrijevanja, produbljivanja vjere i učenja kako živjeti ljubav kroz jednostavnost, vjernost i svakodnevno, nenametljivo služenje - kazao je.
Fra Miro Babić ističe da je specifičnost misionarskog života, prije svega, u služenju. To znači donositi radost u živote ljudi, biti im blizu, biti oslonac u njihovim svakodnevnim borbama i staviti se na raspolaganje njihovim konkretnim potrebama - duhovnim, materijalnim i ljudskim.
- Misija se ne živi samo kroz riječi nego kroz prisutnost, strpljenje i spremnost na služenje, često i onda kad je to najteže. Adaptacija na novu sredinu nije išla glatko. Počeci su bili zahtjevni jer me dočekalo gotovo sve novo: jezik, kultura, ljudi, običaji, način razmišljanja, hrana i životni ritam. Jedna od većih prepreka bila je upravo komunikacija i nemogućnost da se odmah jasno izrazim ili razumijem druge, to je ponekad stvaralo osjećaj nemoći. Uz to su postojali i vrlo konkretni izazovi poput siromaštva, ograničeni resursi, nedostatak infrastrukture, česti nestanci struje i vode te drugačije shvatanje vremena i odgovornosti - kazao je.
Posebno zahtjevni bili su, kaže, i zdravstveni izazovi poput prvog susreta s malarijom. Tu su bili i trenuci samoće i osjećaj da ne možeš uvijek pomoći koliko bi to želio.
- Ipak, upravo su me te prepreke učile poniznosti, strpljenju i povjerenju te su postupno postale dio mojeg sazrijevanja u misionarskom pozivu. Misionarski put nije lagan, nebrojeno puta i u mnogo čemu izazovan a na tom putu uz uspone postoje i padovi. Kroz neke od izazova koji se pojave, prođemo i riješimo to nekako, ali pravi teret je svakodnevica. No oni koji ustraju, uvijek će moći reći da se žrtva isplatila jer ih je učinila jakima. Jedan sjajan trening (kad se dobro osjećaš) ne mijenja ništa ali niz treninga bez odustajanja, ustrajno, bez obzira na sve, mijenja. Sve! Takav je i život, jedan izazov kad si u najboljoj formi ne čini te jakim, već ustrajnost iz dana u dan. Život kao cjelina te izgrađuje, kad svaki dan uzmeš svoj križ i nosiš ga sve dok ne postane dio tebe i postane ti konstrukcija koja te očvrsne. Zato je, iz dana u dan, potrebno ustrajati i ne odustajati. To je najteže, ali i najplodonosnije - poručio je.
Za rad s tim ljudima posebno s djecom u Africi, fra Miro Babić kaže da je vrlo lijepo iskustvo. To su otvoreni, radosni ljudi koji ga prihvataju i raduju se svakom susretu sa njim. Pokazuju želju za učenjem i napredovanjem, unatoč teškim životnim okolnostima u kojima žive. Svaki mali znak pažnje ili pomoć koja im se pruži dočekuju s osmjehom i zahvalnošću.
- Djeca su, u biti, ista kao sva djeca na svijetu. Razigrani su, znatiželjni, puni snova i mašte. No, njihovi prohtjevi i potrebe u životu su znatno jednostavniji i skromniji. Vesele se sitnicama poput nove olovke, knjizi, bombonu ili tek vremenu provedenu s nekim tko ih sluša i razumije. Sanjaju o tome da izađu iz kruga siromaštva i bijede, da završe školu ako je moguće fakultet. Oni ne teže samo osobnom uspjehu, žele svojim obrazovanjem doprinijeti obitelji i zajednici, osigurati bolju budućnost za sebe i za one koje vole. Njihova predanost i svakodnevna borba za osnovne stvari podsjećaju na važnost strpljenja, zahvalnosti i radosti u malim stvarima - naglasio je.
U sklopu misije fra Miro Babić vodi 'Mali dom', sirotište u kojem skrbi o napuštenoj i bolesnoj djeci, djeci bez roditelja te djeci s teškoćama u razvoju, epilepsijom, autizmom, sljepoćom i dječjom paralizom. Mnoga djeca ondje prvi put osjete ljubav, sigurnost i toplinu doma. Za njih se brinu žene iz sela, koje su zaposlene kao “mame”. Djeca žive kao velika obitelj, imaju dnevne obaveze i tri obroka dnevno.
Posebno se pazi na njihovo obrazovanje, higijensko-sanitarne uvjete, zdravstvenu zaštitu i prehranu koja je prilagođena lokalnim navikama.
- Uz 'Mali dom' vodim i srednju školu sv. Franje (St. Francis Secondary School), internatskog tipa što je u Keniji uobičajeno. Djeca žive u školi, gotovo cijelu godinu jer je školska godina u Keniji gotovo identična kalendarskoj. Na taj način svi učenici mogu redovito pohađati nastavu, dobiti tri obroka dnevno i imati sigurno i stabilno okruženje za učenje i život. U školi nastavu pohađa oko 500 djece iz različitih etničkih i vjerskih zajednica, uključujući katolike, protestante i muslimane. Ne isključujemo druge konfesije, pomažemo svima, nastojimo ih sve očvrsnuti i integrirati u društvo bez obzira na njihovu vjeroispovijest, tako da smo od svih jako dobro primljeni i prihvaćeni. Ovdje su djeca iz grada i sa sela, djeca s invaliditetom a svi dijele isto siromaštvo, ali imaju snove, želje i upravo je škola mjesto koje im daje sigurnost i nadu, može im pružiti rješenje za trajni izlazak iz siromaštva i bijede kojima su izloženi od rođenja. Osim znanja, škola im pruža i temeljne vrijednosti koje pomažu da odrastu u odgovorne i društveno svjesne mlade ljude - naglašava.
Kaže da uz redovnu nastavu organiziraju i izvannastavne aktivnosti, koliko im to skromni materijalni uvjeti dopuštaju kao i stalnu prisutnost profesora koji zajedno s njima žive u okviru škole.
- Naša misijska srednja škola djeci daje sigurnost i nadu u bolju i pravedniju budućnost. Upravo u skladu s načelom sv. Franje „Ne živjeti samo za sebe, nego i drugima koristiti“, svi mi okupljeni oko ove misije trudimo se daleko od moderne i užurbane svakodnevnice dijeliti radost, ljubav, vjeru, pomagati, služiti i spašavati i sve usmjeravati prema humanim i plemenitim rješenjima - ističe.
Fra Miro Babić podvlači da, kroz 'Mali dom' i školu djeca dobivaju priliku za bolji život. Cilj mu je da svako dijete osjeti ljubav i sigurnost i da obrazovanjem stekne znanje i vještine koje će mu pomoći da izgradi dostojanstven i vrijedan život.
- Uz podršku kumova i donatora, možemo im osigurati hranu, obrazovanje i potrebnu skrb da bi imali šansu izaći iz siromaštva i izgraditi život vrijedan nade. Svi koji žele postati kumovi i pružiti djeci priliku za bolju budućnost mogu nam se javiti. Svaki doprinos, bez obzira na iznos, pomaže da djeca nastave školovanje i izrastu u osobe koje će moći izgraditi bolji život. Vaša podrška za njih znači mnogo, ne samo danas nego za cijeli njihov život - poručio je.
Fra Miro Babić ističe da od Afrikanaca možemo naučiti kako pronaći radost u malim stvarima, kako se veseliti životu, sitnicama koje često uzimamo zdravo za gotovo i biti zahvalni za ono što imamo.
- Njihova jednostavnost i otvoreno srce podsjećaju nas da prava sreća nije u posjedovanju, nego u davanju i dijeljenju. U ovom blagdanskom vremenu ta se poruka posebno osjeća, podsjeća nas na dar života, ljubavi i zajedništva. To je vrijeme kad možemo otvoriti srce za druge, pružiti pomoć onima kojima je najpotrebnija, biti prisutni i pokazati blizinu. Mali znakovi pažnje, osmijeh, molitva ili djelo dobrote, baš poput onih koje Afrikanci svakodnevno pokazuju, čine blagdane stvarno posebnima i pomažu nam da shvatimo da darivanje i ljubav imaju veću vrijednost od materijalnih stvari - istaknuo je.
Razgovor za Fenu iz Afrike fra Miro Babić završava riječima da 'smo svi pozvani, u svojim životima i okruženju širiti radosnu vijest (centralnu kršćansku poruku), prema svojim mogućnostima i prilikama'.
- To je misijska narav Katoličke crkve. Naša veličina nije u onome što posjedujemo, nego u onome što dajemo. Mi smo ovdje da ljubimo ljude, činimo dobro, podnosimo kritike, naviještamo Evanđelje onima koji su spremni slušati, budemo samokritični, slavimo Euharistiju i iznova činimo dobro svima oko sebe - naglasio je fra Miro Babić, a Federalnoj novinskoj agencijii ustupio je i fotografije za potrebe ovog teksta.
artinfo.ba
