Kad bi neko negdje napravio anketu ili se u onom poznatom kvizu pojavilo pitanje za milijun na temu koja općina u našoj zemlji ima najviše nacionalnih spomenika „po glavi stanovnika“, malo bi bilo onih koji bi odgovorili točno. Da, radi se o bosanskom gradiću Kreševu: osam spomenika na kojih šest tisuća stanovnika, to nema nigdje!
Milo Jukić/Bljesak info
Kreševo je pomalo zaboravljeno u vremenu i prostoru, što se može tretirati i kao prednost i kao mana. Evo, recimo, ako krenemo od same čaršije, dovoljan je samo jedan pogled na okolna brda kako bi se vidjelo da se samo mjesto već stoljećima nema kuda širiti: opasala ga i zagrlila okolna brda i ako želi postati veće, prvo bi se moralo izvući iz zagrljaja i početi ih rušiti. Ili barem premještati, samo što se takve stvari ne dešavaju u stvarnosti nego u Bibliji ili tako negdje.
Kreševo je, uz Stolac i Jajce, jedna od svega tri gradske jezgre u BiH koje su proglašene nacionalnim spomenikom. Razlog je ponajprije tridesetak starih bosanskih kuća, uglavnom pokrivenih kaplamom (šindrom), čega odavno nema ni u jednom drugom gradu u našoj zemlji. Ipak, njihov broj se stalno smanjuje, jer država, takva kakva je, donese odluku, a kad je treba poduprijeti novčano… E, onda se uglavnom izgubi u labirintima zakonodavnih nedorečenosti. Mnoge od kuća imaju kapije stare i po više od stotinu godina, a neke su i iznutra očuvane onakvima kakve su bile prije mnogo desetljeća.
Nisu, dakako, stare kuće jedino zanimljivo u gradu. U donjem dijelu grada nalazi se Hadžihasanova džamija, koja se prvi put spominje u jednoj vakufnami iz 1709. godine, mada je sadašnje zdanje podignuto nakon posljednjeg rata, a uz zgradu Općine se nalazi binjektaš, odnosno, kad se turcizam prevede, kamen za uzjahivanje. Ustvari se radi o profiliranom vijencu s neke rimske građevine koji je tu donesen i sigurno jest stoljećima služio kako bi se jahač lakše popeo na konja. Binjektaš je više puta je pomjeran pa je danas dobar dio u zemlji, odnosno pod pločnikom.
Dvjestotinjak metara dalje nalazi se, moglo bi se tako reći, „ordinacija na otvorenom“, stara više od dva stoljeća. Radi se o manjoj prirodnoj pećini koja oduvijek slovi kao svetište, a narod ga je nazvao jednostavno – Pod špiljom. Tu je, za epidemija kuge u 18. i 19. stoljeću, zajedno sa subratom fra Franjom Gracićem, oboljele liječio Kreševljak fra Mato Nikolić, prvi diplomirani liječnik u našoj zemlji, rođen odmah tu, preko Kreševčice, pedesetak metara od svetišta. Fra Mato je, kao i većina fratara onog doba, teologiju studirao u Italiji, a studij medicine i kirurgije, na koji su ga uputila sva tri tadašnja samostana (Fojnica, Sutjeska i Kreševo), završio je u Feldsbergu (Austrija). Nakon što je diplomirao, morao je od pape Pija VII. 1807. godine tražiti posebno odobrenje za bavljenje liječenjem. Očito je u svom liječničkom djelovanju imao uspjeha čim je, šest godina kasnije, od franjevačkog starješinstva proglašen je za liječnika cijele Redodržave. U istu svrhu ustanovljena je i financijska potpora, pri čemu su svi samostani bili obavezni plaćati po 500 groša godišnje za njegov rad.
Kompletan tekst sa galerijom fotografija može se vidjeti na linku --> http://bit.ly/2ev7LZS
