„Donosimo priču iz modernog i samoodrživog centra za pastoral mladih u Sarajevu, zašto ga nema Hrvatska?“, jedan je od naslova na portalu Bitno.net, a mi s ponosom pišemo o tom centru jer ga BiH ima, i to u Sarajevu, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Krenimo stoga u novu godinu s novim mladima u „starom“ Centru za mlade…

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Ekipa Katoličkog tjednika u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. (NCM) već je domaća budući da su ostvarene brojne suradnje, a i jer je Centar nerijetko središte brojnih vjerskih događaja za mlade, ali i općenito.

Rad s mladima u povojima
Po dolasku dočekuju nas poznata lica te u uvijek domaćinskom tonu započinju razgovori i druženja u Centru.
Riječ je o nemalom zdanju u sarajevskom naselju Otoka na, mnogim mladima, već poznatoj adresi – Gatačka 18.

Prvi nam je sugovornik ravnatelj NCM-a dr. vlč. Šimo Maršić koji je i nekolicini naše redakcije predavao na fakultetu budući da je profesor pastoralne teologije na sarajevskom KBF-u. 
Kazuje kako za vrijeme komunizma nije bilo moguće Katoličkoj Crkvi raditi s mladima osim unutar Crkve, unutar crkvenih prostora. „Poslije rata ovdje kod nas, u našoj nadbiskupiji, situacija je bila stvarno loša u tom smislu da je puno ljudi otišlo, da su i crkve i kuće bile porušene i tada je bio prioritet najprije nekako pokušati stvoriti sigurnost da se ljudi koji žele vrate, tako da je Crkva Katolička radila više na pomoći i potpori povratku i obnovi toj duhovnoj, svih zajedno. I onda negdje 2000. počelo se razmišljati i o radu s mladima na nekakvoj nadbiskupijskoj razni. Naravno da je tu veliku ulogu odigrao njemački svećenik Meinolf Wacker koji je u to vrijeme negdje krajem rata još uvijek bio u jednom centru za mlade u Njemačkoj i s mladima dolazio najprije u Posavinu gore, a onda i u Sarajevo i pomagao je u obnovi, a potom se iz toga rodila ideja da bi se osnovao eventualno jedan centar za mlade, jedna kuća za mlade, kako su je oni zvali. Bio je to zanimljiv prijedlog za našu nadbiskupiju i on je tu ideju podijelio s nadbiskupom, tada Vinkom kard. Puljićem i pomoćnim biskupom Perom Sudarom“, veli nam ravnatelj Maršić.

Žuta kuća
Mladi i studenti grada Sarajeva okupljeni u Udrugu katoličkih studenta Emaus, pokrenutu još 1999., prethodno se okupljaju u bogosloviji na susretima zvanim Tabor koje organizira tadašnji pročelnik Katehetskog ureda mons. Petar Jukić. Vlč. Šimo preuzima organizaciju tih susreta i prije nego postaje povjerenikom za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije. „I onda iz te nekako jezgre studenata grada Sarajeva formirala se skupina njih koji smo zajedno onda gledali, razmišljali o tom centru. Tada je nadbiskup rekao da pogledam kakve imaju lokacije po Sarajevu. Došli smo na nekoliko mjesta, različitih lokacija, i na kraju smo došli do ove lokacije ovdje, koja se tada sastojala od bijele i od žute kuće“, prisjeća se vlč. Maršić.

Već 2005./2006. održavaju se tu kampovi zajedno s mladima iz Njemačke, da bi u jesen 2006. bio pokrenut prvi veliki projekt, a to je Formacija animatora koja traje do danas.

I Ured za mlade 2006. seli se iz Ordinarijata u tu kuću i tada vlč. Šimo, zajedno s nadbiskupom, priprema svu dokumentaciju da se osnuje Centar za mlade koji je službeno osnovan u travnju 2007., te je on kao povjerenik imenovan njegovim ravnateljem.

„Tada sam nadbiskupu rekao da više ne mogu sam to sve stići i već su bili tu neki volonteri, studenti koji su malo radili, koji su pomagali u nekim projektima, u radu sa studentima. I onda, od 2007. prva je osoba ovdje zaposlena koja je bila odgovorna za projekt Formacije animatora“, dodaje.

Koncept je ostao uvijek isti…
Odmah u startu je bila ideja da bi se na toj lokaciji gradio veći prostor. „U međuvremenu sam bio već nekoliko puta u Americi (prije toga i u Njemačkoj u centru vlč. Meinolfa i u Italiji u nekoliko oratorija) pa sam vidio kako tamo izgleda rad s mladima, tako da sam s različitih strana vidio kako stvari stoje, kako izgledaju. Koncept je ostao uvijek isti – da Centar za mlade bude mjesto gdje se promišlja o mladima, o njihovim problemima, poteškoćama, na koji način Crkva može dati odgovor, gdje su mladi u središtu, gdje se osjećaju dobrodošli“, veli ravnatelj, a mi dodajemo „drugi dom“.

^{Dio NCM-ove ekipe koju smo zatekli u zdanju}

Zdanje je napravljeno na osam etaža. Iz Ulice žrtava fašizma (odozdo) na prvom katu od 2016. do 2024. bio je vrtić Anđeli čuvari koji je zbog manjeg broja djece i administrativnih razloga dokinut.
Iznad vrtića se nalazi fitness centar ili teretana koja isto služi za određeni prihod kroz članarine koje korisnici redovito uplaćuju. Na istoj etaži su i garaže koje služe kao izvor prihoda za život Centra te su uvijek popunjene.
Poviše je Sportska dvorana Renovabis koja je službeno otvorena 2014., a domaćin je brojnim velikim i važnim događajima.
Dalje se nalazi etaža na kojoj je središnji dio gdje su aula, uredi, restoran, kuhinja.
U uredima radi pastoralni tim koji se sastoji od 15-ak djelatnika te unatrag nekoliko zadnjih godina uz ravnatelja Šimu bude tu još jedan mlađi svećenik kao pastoralni suradnik. A osim njih tu je i djelatnica iz Regionalnog centra u Kornici, zajedno s pastoralnim suradnikom.
Iznad središnjeg dijela još su dvije etaže na kojima se nalaze smještajni kapaciteti, dvorane za rad s grupama i na kraju na drugoj etaži nalazi se kapela Ivana Pavla II. koja je zapravo kruna cjelokupnog centra, u kojoj mladi dolaze na susret s Bogom živim kroz euharistiju i Božju riječ.
Inače, cjelokupni centar je napravljen za grupu od 50-ak djece/mladih, a projekt je arhitektonski realizirala tvrtka MPV.
Na kraju razgovora s vlč. Šimom pitamo ga na što je kroz ovih 20 godina posebno ponosan i kako vidi budućnost Centra. „Ponosan sam poglavito na djelatnike Centra koji su kroz godine uistinu ovdje svoje talente i sposobnosti dali na raspolaganje Katoličkoj Crkvi profesionalno, i to je zasigurno onda osiguralo kvalitetu našeg pristupa mladima i sve ono što je Centar danas postao (...) budućnost je uvijek u Božjim rukama. Ali vjerujem da je isto tako u našoj otvorenosti za dalje nastaviti biti podrška djeci i mladima u našoj zemlji, u njihovom nastojanju biti odgovornim članovima ovoga društva, u njihovom rastu u vjeri“, poručuje ravnatelj Centra za mlade koji se neumorno stavlja na raspolaganje onima na kojima svijet ostaje.

Projekti, ima li im broja?
Nakon kave koja protječe u šaljivom i opuštenom tonu prisjećajući se zajedničkih anegdota, razgovor o Centrovim projektima – kojih je uistinu nemali broj – nastavljamo sa zamjenicom ravnatelja NCM-a Renatom Vrdoljak koja ih poznaje „u dušu“, s obzirom da je i sama tu dugi niz godina i Centar uistinu osjeća drugom kućom, o komu i brine kao o svom domu. „Dakle, nezaobilazni animatori – Mladi za mlade, projekt koji traje već od samih osnutaka Centra za mlade. Nakon njega tu je Koračajmo zajedno. U začetcima ekumenski projekt, a poslije toga prerastao je u međureligijski. Ogroman broj mladih različitih vjera, vjeroispovijesti, pozadina prošao je kroz taj projekt. Zatim je tu, simboličnog naziva, projekt Mali putokazi u život. Riječ je o edukaciji i socijalizaciji djece i mladih bez roditeljskog staranja. Također projekt koji seže daleko u prošlost od neke 2010. Imamo tu, nadalje, jedan malo noviji, dvije-tri godine unatrag, projekt Synops. Predstavlja rad s osobama s intelektualnim poteškoćama, u uskoj suradnji s Udruženjem Oaza. Još jedan relativno mladi projekt je InSpirit – DigitalYouth, mladi u digitalnom okruženju i mladi na društvenim mrežama, duhovnost i evangelizacija na društvenim mrežama.
Potom, tu je projekt, opet simboličnog naziva kako radimo s mladima pa je neophodno koristiti malo i neke simbolične nazive: Because we care. Tu je riječ o zaštiti djece i maloljetnika, kroz koga smo razvili Politiku o zaštiti djece i maloljetnika Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., te je kroz njega veliki broj stručnjaka prošao različite vrste edukacija, kako prepoznati i kako reagirati na neki oblik nasilja.
Projekt Vision is Decision – Mladi i demokracija sada već ima finu povijest iza sebe, nekih pet-šest godina. Kroz ovaj projekt surađujemo sa srednjim školama te je vrlo zanimljiv i koristan, mladima se jako sviđa, a bili smo na početku skeptični, u smislu hoće li oni prepoznati što je to.
Onda imamo tu projekt, mi ga zovemo NGL, kao neka stranka zvuči“, šaljivo će Renata te nastavlja: „Nova generacija liderstva u Katoličkoj Crkvi – to je rad sa svima onima koji rade s mladima, a u Katoličkoj su Crkvi. Tu su svećenici, katehete, časne sestre, bogoslovi, djelatnici naravno, animatori, edukatori. Kroz NGL jako nam je važan rad s ministrantima koji prolaze kroz tri formacije tijekom godine, a završavaju s ljetnim kampom. Pored ministranata važan je i rad s krizmanicima. Na dekanatskoj razini organiziramo susrete krizmanika već nekoliko godina“, ističe, među ostalim, Renata koja nas je rado provela kroz sve etaže Centra i njegove prostorije za koje smo se uvjerili da ih voli kao svoje.

Centar te odgaja za sebe
Na kraju smo razgovarali s nekim od „mlađe garde“ Centra za mlade: Stefan Kukrić u NCM-u zaposlen je malo više od tri godine, no „Centrov“ je od osnovne škole, rekli bismo.

„Čuo sam za Centar preko župe i škole, još sam bio osnovna škola (...) Primjerice, ja sam prije više od 10 godina prošao Centrovu edukaciju za pisanje projekata, a sada radim projekt menadžment.
Mene je Centar oblikovao u tom nekom smislu da postanem drugačiji, da obraćam pažnju na neke druge stvari na koje dotad nisam obraćao. Mislim da se kroz sve naše aktivnosti i projekte zapravo to nekako proteže – jer su nam takve tematike – da se osoba oblikuje u nekom smjeru, i da se to nesvjesno radi. Centar je davno počeo tebe oblikovati za sebe, rekao bih. Mislim da je NCM sve nas koji smo trenutno djelatnici davno nekad počeo za sebe odgajati, ali to radi i dalje. I stvarno, pruža se prilika i mladima koji su danas animatori i youth workeri da kroz svoj angažman ovdje dođu do te razine da im se sutra ponudi posao. Kao što se i događa.
Ovo je jedna lijepa priča, jer ti odeš, nema te, i u jednom trenutku se samo slučajno vratiš i ostaneš tu. Sad, ti možeš opet otići, ali imaš mjesto gdje se voliš vratiti. Ti možeš otići iz Centra, ali Centar neće nikada otići iz tebe, jednom te zarobi i to je to“, lijepo na kraju zaključuje NCM-ov djelatnik o ovom drugom domu mladih koji je za njih uvijek tu: sigurna luka za još sigurniju lađu koju s Neba prati i zagovara njegov zaštitnik Sv. Ivan Pavao II.

Zašto Ivan Pavao II.?

Kada je nastajala sama ideja Centra, bilo je još uvijek vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. „To je papa koji je na poseban način otvorio vrata Crkve za mlade, pokazao da ima povjerenja u njih, pokazao da kroz ono što je on činio i radio – pogotovo kroz organizaciju Svjetskih dana mladih – vjeruje u mlade, da u njima vidi nadu i Crkve i društva i da kreira takve prostore gdje se mladi osjećaju prihvaćeni. Upravo je to Centar, samo njegovo ime je zapravo vizija ovoga Centra da takav prostor napravimo gdje će se mladi osjetiti prihvaćenim u Crkvi Katoličkoj, gdje će osjetiti da ona s njima računa“, objasnio je ravnatelj NCM-a dr. vlč. Šimo Maršić.

nedjelja.ba