Sindrom poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću ili bez nje je neurobiološki poremećaj karakteriziran trijasom simptoma: hiperkinezom, poremećajem pozornosti i impulzivnošću uz sekundarne simptome: poremećajem učenja, smetnjama ponašanja i nedostatkom samopoštovanja. Vrlo često prisutni su i blaži neurološki simptomi.
Danas se vrlo često govori o poremećaju pažnje koji u kombinaciji s hiperaktivnošću čini sindrom ADHD (attention deficit hyperactivity disorder). Međutim, poremećaj pažnje može se javiti i kao izolirana poteškoća (koja nije praćena psihomotornim nemirom) i tada govorimo o sindromu ADD (attention deficit disorder).
MIJEŠANJE HIPERAKTIVNOSTI SA RAZIGRANOŠĆU
Roditelji i učitelji nerijetko brkaju hiperaktivnost sa zaigranošću, normalnim ponašanjem aktivnog predškolskog djeteta ili nekim drugim problemima psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična ADHD-u. Stoga je važno da u dijagnosticiranju ADHD-a sudjeluje multidisciplinarni tim stručnjaka. Da bismo postavili dijagnozu poremećaja pažnje s hiperaktivnošću važno je da dijete iskazuje šest ili više simptoma koji traju barem šest mjeseci u dva ili više okruženja (npr. škola/vrtić i kuća) te se javljaju prije sedme godine života. Nužno je da budu prisutni simptomi iz kruga simptoma nepažnje (npr. dijete često ne prati upute, ima teškoća s održavanjem pažnje, ima teškoća s organiziranjem aktivnosti, često izbjegava zadatke, gubi stvari, ometaju ga vanjski podražaji itd.), te iz kruga simptoma hiperaktivnosti – impulzivnosti (vrpolji se ili ne može mirno sjediti, pretjerano trči ili se penje, pretjerano priča, često "izlijeće“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje, često prekida ili ometa druge itd.).
„U vrtićima postaje vidljiva nemogućnost sudjelovanja u zajedničkim aktivnostima te postizanje slabijih rezultata od ostale djece. Već se tada kod neke djece mogu primijetiti poteškoće s usmjeravanjem pažnje, koje se najčešće očituju kao nemogućnost mirnog sjedenja i često vrpoljenje. Takva djeca šeću, nestrpljiva su, često ispituju, ali ne čekaju odgovor i sl.“
Kod polaska u školu ponašanje djeteta s poremećajem pažnje i koncentracije često se opisuje pridjevima kao što su preživo, nemirno, nepažljivo, brzopleto, neodgojeno. Zahtjevi za pažnjom povećani su. Od djeteta se očekuje da mirno sjedi i filtrira buku i ono što mu odvlači pozornost (zvukove, slike, ideje i želje koje su nevažne u danom trenutku).
Tada poteškoće s usmjeravanjem i održavanjem pažnje posebno dolaze do izražaja, a manifestiraju se kao:
- poteškoće selektivne pažnje, tj. koncentracije (dijete se teško usredotočuje na ulaz važnih informacija, izostaje samokontrola i planiranje);
- poteškoće uočavanja detalja (često zamjenjuje slova, znakove zbrajanja i oduzimanja, množenja i dijeljenja i sl.);
- česte impulzivne reakcije (nedostatak samokontrole i planiranja u svojim reakcijama);
- nemogućnost dovršenja započete radnje;
- nemogućnost odgode realizacije svojih želja;
- česte promjene raspoloženja.
OSOBINE
Za hiperaktivnu djecu najteži je zahtjevan kognitivni napor, a polazak u školu je za njih veliki stres, koji može prouzročiti impulzivnost te poteškoće u odnosima s vršnjacima. Djeca pokazuju česte promjene raspoloženja. U adolescentnoj dobi povlače se motorički simptomi hiperaktivnosti, ali hiperaktivni adolescenti su i dalje aktivniji i impulzivniji od kontrolne skupine. Simptomi se više manifestiraju kao unutrašnji osjećaj nemira, a kognitivni napori mogu voditi loše organiziranom pristupu školi i radu. Rizični tipovi ponašanja mogu se manifestirati nesrećama (biciklom, motorom, autom), pa se kod ove djece govori o tzv. „accident pronenessu“. Problemi samopoštovanja se javljaju vrlo rano. Već u predškolskoj dobi, zbog izljeva bijesa i neposvećivanja pozornosti na osjećaje i potrebe vršnjaka, ovu djecu drugi često izbjegavaju, čime stječu prva iskustva socijalnog odbijanja. U školskoj dobi ova se djeca još više bune prema svakoj vrsti discipline, a čime često prouzrokuju ljutnju i opće nezadovoljstvo među članovima obitelji i vršnjacima. Ove svađe nameću djeci osjećaje krivnje i sumnju o tome može li ih zbog njihovog lošeg ponašanja itko trpjeti. Školski neuspjeh prati djecu od početka školovanja, što pridonosi osjećaju nedostatka samopoštovanja. Neka djeca postaju još agresivnija i razviju se u vođe bande mlađih dobnih skupina. Adolescenti se, usprkos svom buntovničkom ponašanju, često osjećaju bijedno i mnogo toga od njihovog agirajućeg ponašanja je zapravo pokušaj prikrivanja osjećaja bijede i tuge koji leže u osnovi. Iz svega je jasno da njihovo iskustvo čestog zakazivanja u socijalnom i školskom području rezultira vrlo niskim osjećajem vlastite vrijednosti.
UZROK
Uzrok poremećaja još nije do kraja razjašnjen. Međutim, danas pouzdano znamo da to svakako nije nedostatak roditeljske brige, pretjerano gledanje televizije ni neadekvatna prehrana. Hiperaktivnost najvjerojatnije uzrokuje kombinacija genetskih, neuroloških, biokemijskih i čimbenika iz okoline. U posljednje vrijeme ADHD se povezuje s poremećajem u metaboličkim funkcijama mozga. Naime, pokazalo se da je metabolizam mozga kod hiperaktivne djece 8 posto niži nego kod ostale djece. Najveće razlike nađene su upravo u područjima mozga koja reguliraju pažnju i kontrolu motorike.
LIJEČENJE
ADHD se ponekad liječi lijekovima, najčešće stimulansima (amfetaminima) koji pomažu djeci da se usmjere na zadatak i umanjuju probleme u ponašanju. Novija saznanja o manjoj metaboličkoj aktivnosti mozga podupiru uporabu stimulansa, koji na ovu djecu djeluju umirujuće. No, kao i kod svih lijekova pojavljuju se i nuspojave; nesanica, probavne smetnje, vrtoglavica, gubitak težine itd. Najbolji se rezultati postižu tzv. multimodalnim pristupom tj. istodobnom primjenom odgovarajućih lijekova i različitih psihosocijalnih i psihoedukacijskih pristupa. Izrazito je važna edukacija roditelja i okoline o prirodi poremećaja, kako bi se okolina što bolje prilagodila djetetu. Ignoriranje ovog poremećaja, kao i izostanak optimalnog liječenja ima razarajuće posljedice na djetetov razvoj, kočeći ga u njegovom školovanju i formiranju u zdravo društveno biće.
Nikolina J
