Eto, konačno da su došli i ti dani. Dani kada sam privremeno napustio obitelj, suprugu i dvije kćeri, uzeo svu onu ušteđevinu koju sam nakupio nakon što sam prestao pušiti dvije kutije dnevno i zapustio se tamo gdje sam se vidio iste sekunde nakon što smo opet izborili jedno veliko novo natjecanje.
"Petri treba pomoći, kupila je novi stan. A i mi bi trebali promijeniti parket", pokušala je moja draga supruga, ali znala je ona odmah da je to ipak uzaludno, prenosi 100posto.hr.
"Valjda neće proći drugi krug?", pitanje je na koje sam odgovarao i ne baš u potpunosti iskreno, jer želja je ostati naravno što je više moguće u Rusiji, do kraja:
"Ma nemaju šanse", odmahivao sam rukom svojoj dragoj koja uopće ne prati nogomet.
Spakirao sam jedan poveći kovčeg i zaputio se iz Frankfurta, tamo gdje inače živim u zadnje tri godine,
Moj šef, vlasnik hotela u široj okolici Frankfurta, prvo nije najbolje reagirao, ali znao sam da ga moram lomiti mjesecima, na kraju i žrtvovati ljetovanje ove godine u Hrvatskoj. Znam da ću na kraju to morati odraditi dvostruko, ali nema veze, jer konačno ću si ispuniti san o kojem već dugo maštam.
Dugo sam tražio nekog s kim ću podijeliti svoje putovanje, na kraju se mojem kolegi zakomplicirala situacija na poslu, pa sam odlučio ipak otići sam u nepoznato. I to u Rusiju, zemlju prema kojoj imam predrasude, valjda bit će zbog brojnih američkih filmova.
I evo me, stigao sam u Kalinjingrad. Išao sam preko Moskve, jer nije baš taj baltički "otok" najbolje spojen s ostatkom Europe, pa sam morao presjedati, ali hajde, nije mi bilo dosadno. I već u avionu glavna je tema nogomet, vidim tu neke navijače iz Meksika, Argentine, a i gospođu do mene u redu zanimalo je jel putujem u Rusiju isključivo zbog nogometa.
Na kraju smo završili na politici, što sam pokušavao maksimalno izbjeći, "pa zašto se Jugoslavija raspala, pa zašto smo u Europskoj Uniji, pa zar nije najbolji socijalizam", pa sve je to pričala jedna temperamentna 60-godišnjakinja sa solidnim engleskim, a i nije krila da je fanatična obožavateljica Vladimira Putina.
"Xорошо!"
To je prva i jedina ruska riječ koju sam za sada naučio, a izgovara se "horošo". Znači OK, dobro, pa sam samo klimao glavom i eto ponavljao tu riječ. Na kraju smo se skoro posvađali, jer je, očito pod jakom tamošnjom propagandom, optužila Hrvatsku za razbijanje Juge, jer, kako je ona to zaključila, da Hrvati pod propagandom nisu željeli nezavisnost, ne bi niti rata bilo.
Već sam bio popio malo u avionu i dao sam joj do znanja što mislim o tome, na kraju sam jedva čekao da izađem iz aviona. Nije mi baš legla ova ruska dobrodošlica, neće valjda biti tako, razmišljao sam si dok sam ulazio na moskovski terminal, ali brzo sam se razuvjerio.
Djevojke i mladići u crvenoj opremi, volonteri Svjetskog prvenstva, bili su maksimalno ljubazni, susretljivi, svakom strancu prilaze s osmjehom dajući do znanja da Rusija s ljubavlju dočekuje goste, organizira ovo prvenstvo.
Let do Kalinjingrada bio je sjajan, gledao sam kroz prozor i uživao u nepreglednim nizovima šuma, rijeka, tog golemog, nepreglednog prostora. Kada sam sletio naletio sam na dvojicu Nigerijaca, jedan od njih je odmah počeo nabrajati:
"Modrić, Mandžukić, Rakitić, Kramarićććć".
Ovaj posljednji najviše ga je zabavljao, ponovio je prezime našeg Andreja nekoliko puta, pa se počeo smijati. Da nije neka psovka, pomislio sam si.
Kako do grada, razmišljam, a onda sam se sjetio njihove verzije Ubera, a to je navodno odlični Yandex taksi. I bilo je super, sve zajedno platio sam put oko 800 rubalja, što je nekih oko 10 eura, odnosno oko 80 kuna. Da, samo se nula makne i imamo cijene u kunama, što je lako preračunavati za sve naše ljude.
Brzo sam našao malu garsonijeru koju sam unajmio preko interneta, cijena je oko 3000 rubalja za noć, što i nije loše, moglo je biti i puno gore. Jedino je malo lift jeziv, sve ostalo je podnošljivo. Pa i to da je u jednom trenutku nestalo struje u stanu.
"Idem pronaći naše", razmišljam si, i odmah odlazim prema centru.
"Cilega života ja sam tija samo nju", čujem stihove popularnog Olivera tu u blizini jednog spomenika koji se zove "Triumfal'naya Kolonna", nekoliko ih se njiše lijevo-desno, a ima i dosta lokalnih ljudi koji sve snimaju i pozdravljaju strance.
"Odakle si, brate", pitaju me odmah, jer imam jednu zastavicu koju ponosno nosim na torbi, pa eto pričamo o Nigeriji i o "pet komada koje ćemo uvaliti".
"Ako je mogla ova loša Rusija tako razbiti, možemo i mi", priča jedan iz ekipe rekao bih odokativno 30-godišnjaka.
"Putovali smo tri dana", pričaju dečki iz Dalmacije, "nije nam se žurilo, polako i uz dosta alkohola".
Mislio sam da će doći do nekog sukoba ovdje kada sam vidio skupinu nabrijanih Rusa sa ruskim zastavama. Imaju grb neki u sredini, pa me na trenutak asocirala i na srpsku zastavu, ali sve je prošlo u redu. Ali interventni policijski auto samo je proletjelo pored nas, nisam uspio skužiti jeli zbog navijača upalio rotirke.
Završio sam u pizzeriji odmah gore, mislim da se zove Taverna ili nešto slično. Naručio sam pizzu za 300 rubalja, a konobarica me je pitala jeli želim tanku ili debelu koru. Izabrao sam tanju, ali ova je bila najtanja što sam ikad vidio, tako da sam je gotovo jeo žlicom.
Na sve se ovdje dugo čeka, svoju sam čekao jedno sat vremena, a poslije kada smo išli na cugu, pa i po pola sata smo stajali u redu. Neki su bili i previše nestrpljivi, srećom prošlo je bez izgreda.
Navodno se je i spremao doček za Hrvate u organizaciji domaćina i Srba, ima ih tu jer im je reprezentacija smještena upravo u ovom dijelu Rusije, no ništa se srećom nije dogodilo. Koliko sam vidio kockasti su napali barove, ali i oni neoženjeni navalili na njihove žene, kako je završilo baš i ne ne znam jer su mi oči natradale, pa sam zbog konjuktivitisa na kraju završio u hotelskoj sobi već oko 23 sata.
Dan prije utakmice obišao sam i stadion, izgleda jako lijepo. Rekli su mi ovdje da je to valjda i najveća propala investicija u povijesti ove regije, jer da je izgrađena na lošem terenu i da navodno - tone. Svi se nadamo ovdje da će tako i Nigerija skončati.
Idemo Hrvatska!
