Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu objavio je cjelovitu presudu u predmetu "Kovačević protiv Bosne i Hercegovine", kojom je Veliko vijeće većinom glasova odbacilo zahtjev Slavena Kovačevića kao nedopušten.
Sud je zaključio da Kovačević nema status žrtve te da su njegove tvrdnje, umjesto na zaštitu individualnih prava zajamčenih Konvencijom, bile usmjerene na osporavanje samih temelja izbornog i ustavnog sustava Bosne i Hercegovine, utemeljenog na Daytonskom mirovnom sporazumu.
Posebno je naglašeno da je podjela BiH na entitetske izborne jedinice za izbor u Dom naroda rezultat izrazito decentralizirane i jedinstveno složene ustavne strukture države. U mjeri u kojoj se Kovačević žalio na nemogućnost sudjelovanja u izbornom procesu drugog entiteta i zagovarao uvođenje jedinstvene izborne jedinice, on je, prema stajalištu Suda, u biti tražio promjenu ustavnog i izbornog poretka, a ne dokazivao razliku u postupanju među biračima u ostvarivanju prava zajamčenih Konvencijom.
Sud se u presudi posebno osvrnuo i na njegovo ponašanje tijekom postupka, kada se Kovačević, kako je navedeno, upustio u krajnje neprimjerene osobne napade na suce Suda, tadašnjeg predsjednika Suda, predstavnike Vijeća ministara BiH i Visokog predstavnika. Takve optužbe ocijenjene su kao neutemeljene, zastrašujuće i zlonamjerne, čime je, naglasio je Sud, pokazao nepoštovanje same institucije kojoj se obratio. Zbog toga je sa 16 glasova prema 1 utvrđeno da je zloupotrijebio pravo na individualnu predstavku.
Priopćenje za javnost suda prenosimo u ciejlosti u priejvodu na hravtski jezik
Presuda Velikog vijeća u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine – zahtjev nedopušten
U presudi Velikog vijeća od 25. lipnja 2025. u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine (zahtjev br. 43651/22) Europski sud za ljudska prava je većinom glasova prihvatio prigovor Vijeća ministara o nedopuštenosti zahtjeva.
Predmet se odnosio na navod podnositelja da su uvjeti koji se primjenjuju na izbore za Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine diskriminatorni te da su mu onemogućili glasovati za kandidate po vlastitom izboru na tim izborima 2022. godine.
Nakon što je 25. lipnja 2025. na javnoj raspravi u zgradi za ljudska prava i prijenosom uživo na svom YouTube kanalu objavio izreku (zaključke) presude, Sud je sada objavio i cjeloviti tekst presude.
Sud je prihvatio prigovor Vijeća ministara BiH o nedopuštenosti zahtjeva na temelju toga da je g. Kovačević zloupotrijebio pravo na podnošenje zahtjeva u smislu članka 35. stavka 3. točke (a) Europske konvencije o ljudskim pravima te da nije imao status žrtve u smislu članka 14. (zabrana diskriminacije) u vezi s člankom 3. Protokola br. 1 uz Konvenciju (pravo na slobodne izbore), kao ni u smislu članka 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije).
Sud je posebno utvrdio da su tvrdnje g. Kovačevića bile usmjerene na postizanje promjene ustavne i izborne strukture Bosne i Hercegovine, navodno u općem interesu, a ne na zaštitu njegovih pojedinačnih prava zajamčenih Konvencijom i pripadajućim protokolima.
Pravna sažeta verzija ovog predmeta bit će dostupna u bazi podataka Suda HUDOC
Glavne činjenice
Podnositelj, Slaven Kovačević, državljanin je Bosne i Hercegovine i Hrvatske, rođen 1972. godine. On je politolog i savjetnik jednom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Ustav Bosne i Hercegovine proizlazi iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini iz 1995. (Daytonski sporazum) kojim je okončan rat 1992.–1995. Od tada je Bosna i Hercegovina sastavljena od dvaju entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine (Federacija) i Republike Srpske – te Brčko Distrikta koji pripada oboma. G. Kovačević živi u Sarajevu, koje se nalazi u Federaciji.
Ustav razlikuje različite kategorije stanovništva: takozvane “konstitutivne narode” (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) i “Ostale” (pripadnike nacionalnih manjina i one koji se ne izjašnjavaju pripadnicima bilo kojeg naroda). Za određivanje etničke pripadnosti nisu potrebni objektivni kriteriji poput jezika ili religije; ljudi to sami odlučuju.
Ustav utvrđuje mehanizme podjele vlasti između “konstitutivnih naroda”. Tako je, primjerice, drugi dom državnog Parlamenta, Dom naroda, sastavljen od pet Bošnjaka i pet Hrvata iz Federacije te pet Srba iz Republike Srpske. Predsjedništvo se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata iz Federacije te jednog Srbina iz Republike Srpske.
Samo osobe koje se izjašnjavaju pripadnicima jednog od triju “konstitutivnih naroda” imaju pravo kandidirati se za Dom naroda i Predsjedništvo. Štoviše, samo birači s prebivalištem u Republici Srpskoj mogu sudjelovati u izboru ili imenovanju srpskih članova Doma naroda (neizravno) i Predsjedništva (putem izravnih izbora); slično tomu, samo birači s prebivalištem u Federaciji mogu sudjelovati u izboru ili imenovanju bošnjačkih i hrvatskih članova tih državnih tijela (neizravno u pogledu članova Doma naroda i izravno za Predsjedništvo). Suprotno tome, etnički uvjeti se ne primjenjuju na izbore za Zastupnički dom (donjidom državnog Parlamenta).
Pritužbe, postupak i sastav Suda
Zahtjev je podnesen Europskom sudu za ljudska prava 30. kolovoza 2022.
Pozivajući se na članak 14. (zabrana diskriminacije) Europske konvencije o ljudskim pravima u vezi s člankom 3. Protokola br. 1 (pravo na slobodne izbore) i na članak 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije), g. Kovačević se žalio da je bio diskriminiran zbog etničkih i teritorijalnih uvjeta koji se primjenjuju na izbore za Dom naroda i Predsjedništvo, a koji su mu onemogućili da glasa za kandidate po vlastitom izboru na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u listopadu 2022. Također je iznio i druge pritužbe na temelju članka 3. Protokola br. 1 samostalno i/ili u vezi s člankom 14., te na temelju članaka 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek) i 17. (zabrana zloupotrebe prava).
U presudi od 29. kolovoza 2023. Vijeće je većinom od 6 glasova prema 1 utvrdilo da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 12 (opća zabrana diskriminacije) Europske konvencije u odnosu na to što g. Kovačević nije bio istinski zastupljen u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
Vijeće je također većinom od 6 glasova prema 1 odlučilo da nema potrebe ispitivati ni dopuštenost ni osnovanost podnositeljeve pritužbe o sastavu Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članku 14. Konvencije u vezi s člankom 3. Protokola br. 1. Ostatak podnositeljevih pritužbi jednoglasno je proglašen nedopuštenim.
Dana 14. prosinca 2023. predmet je na zahtjev Vijeća ministara Bosne i Hercegovine upućen Velikom vijeću.
Vlada Republike Hrvatske i Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu dobili su dopuštenje za sudjelovanje u pisanom i usmenom postupku kao treće strane.
Javna rasprava u predmetu održana je 20. studenoga 2024.
Presudu je donijelo Veliko vijeće sastavljeno od 17 sudaca u sljedećem sastavu:
Mattias Guyomar (Francuska), predsjednik,
Arnfinn Bårdsen (Norveška),
Ivana Jelić (Crna Gora),
Lado Chanturia (Gruzija),
Ioannis Ktistakis (Grčka),
Faris Vehabović (Bosna i Hercegovina),
Stéphanie Mourou-Vikström (Monako),
Alena Poláčková (Slovačka),
Gilberto Felici (San Marino),
Darian Pavli (Albanija),
Erik Wennerström (Švedska),
Saadet Yüksel (Turska),
Lorraine Schembri Orland (Malta),
Anja Seibert-Fohr (Njemačka),
Peeter Roosma (Estonija),
Davor Derenčinović (Hrvatska),
Mykola Gnatovskyy (Ukrajina),
a također i Marialena Tsirli, tajnica.
Sud je izreku (zaključke) presude objavio na javnoj raspravi 25. lipnja 2025. Izricanje je također izravno prenošeno na YouTube kanalu Europskog suda.
Odluka Suda
Osporavanje ovlasti privremenih zastupnika Vlade u ovom predmetu
Ubrzo nakon donošenja presude Vijeća u ovom predmetu, g. Kovačević osporio je ovlasti privremenih zastupnika Vlade da zastupaju potonju pred Sudom.
Sud je odbio osporavanje ponajprije zato što se argumenti na koje se pozvao g. Kovačević nisu temeljili na novim događajima koji su uslijedili nakon donošenja presude Vijeća, nego su jednako bili primjenjivi tijekom postupka pred Vijećem. Dopuštanje podnositelju da u ovoj fazi postupka osporava ovlasti privremenih zastupnika bilo bi štetno za pravnu sigurnost i stabilnost, kao i protivno pravilnom vođenju pravosuđa. Štoviše, u međuvremenu nije bilo službenih odluka Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ili bilo kojeg drugog nadležnog državnog tijela o povlačenju zahtjeva za upućivanje predmeta Velikom vijeću niti o povlačenju ovlasti tadašnje privremene zastupnice. Sukladno tome, za potrebe pravila 35 Poslovnika Suda, privremena zastupnica zadržala je svoj status predstavnice Vijeća ministara BiH u postupku pred Velikim vijećem. Ako je postojala bilo kakva stvarna nepravilnost u smislu domaćeg prava, to nije bilo na Sudu da rješava.
Zlouporaba prava na individualnu predstavku
Uočivši da se g. Kovačević tijekom postupka pred Velikim vijećem upustio u krajnje neprimjereno ponašanje, Sud je sa 16 glasova prema 1 utvrdio da je zloupotrijebio pravo na podnošenje zahtjeva u smislu članka 35. stavka 3. Sud je u tom pogledu primijetio da je iznio određene primjedbe i optužbe na račun sudaca Suda, posebice tadašnjeg predsjednika Suda, privremenih zastupnika Vijeća ministara BiH te Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, koje su predstavljale neutemeljene osobne napade, zastrašivanje i zlonamjerne optužbe koje su prelazile granice dopuštene kritike.
Sud je naglasio da je napadom na tadašnjeg predsjednika Suda na tako podrugljiv način g. Kovačević pokazao nepoštovanje prema samoj instituciji kojoj se obratio radi zaštite svojih prava. Sud je također ocijenio da se tijekom postupka upustio u obmanjujuće ponašanje u vezi s pitanjem koje je moglo biti od važnosti za predmet (je li se ili nije izjasnio kao Hrvat dok je bio član Gradskog vijeća Sarajeva).
Status žrtve
Prije nego što je pristupio ocjeni statusa žrtve g. Kovačevića, Sud je najprije morao utvrditi točnu prirodu i sadržaj njegovih pritužbi na diskriminaciju koje su se odnosile na Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Na temelju njegovih pisanih i usmenih podnesaka pred Velikim vijećem, Sud je utvrdio da se srž njegovih pritužbi na diskriminaciju odnosila na različit tretman kojem je bio podvrgnut u usporedbi s biračima koji žive u Republici Srpskoj, zbog njegova prebivališta u drugom entitetu Bosne i Hercegovine.
Ocjena njegova statusa žrtve bila je stoga prvenstveno vođena tom usporednom skupinom i tim osnovom razlikovanja.
Što se tiče izbora za Dom naroda, Sud je primijetio da sama podnositeljeva podobnost za glasovanje na izborima za županijsku skupštinu, a time i neizravno na izborima za Dom naroda, nije bila dovoljna da se utvrdi njegov status žrtve diskriminacije. U suprotnom bi on – a po analogiji i cjelokupno biračko tijelo – imali praktično automatski status žrtve u pogledu izbornih pravila, a da se pokaže da ta pravila imaju izravan i osoban diskriminatorni učinak na njega. Nije bilo dovoljno ni to što je bio podložan zakonodavnoj vlasti Doma naroda, kao i svi građani Bosne i Hercegovine. Trebala se provesti ciljanija ocjena na temelju konkretnih pritužbi koje je iznio.
Štoviše, nije mu se mogao priznati status žrtve samo na temelju nalaza Suda u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine i sličnim predmetima koji su uslijedili (“skupina predmeta Sejdić i Finci”). Iako su izborna pravila o kojima je riječ u ovom predmetu bila ista kao ona za koja je utvrđeno da krše članak 14. Konvencije u vezi s člankom 3. Protokola br. 1, te članak 1. Protokola br. 12 u skupini predmeta Sejdić i Finci, Sud je naglasio da se ovaj predmet znatno razlikuje po tome što osporavanje pravila nije dolazilo s gledišta prava kandidiranja – dakle “pasivnog” aspekta prava glasa zajamčenog člankom 3. Protokola br. 1 – nego s gledišta birača u ostvarivanju “aktivnog” prava glasa.
Sud je primijetio da je g. Kovačević u biti osporavao svoju nemogućnost, kao stanovnika Federacije, da sudjeluje u izborima u Republici Srpskoj te je tvrdio da Bosna i Hercegovina treba postati jedinstvena izborna jedinica u kojoj bi svi građani mogli sudjelovati u izboru svih izaslanika na cijelom državnom teritoriju, bez obzira na etničku pripadnost. Međutim, Sud nije utvrdio da su argumenti g. Kovačevića sadržavali bilo koji dokazani element diskriminatornog postupanja koji bi ga izravno i osobno pogađao, bilo na individualnoj bilo na skupnoj razini.
Sud je uočio da se upravljanje izborima za zakonodavna tijela u svakom entitetu Bosne i Hercegovine reguliralo različitim izbornim pravilima, specifičnim za strukturu entiteta utvrđenu njihovim ustavima. U svrhu sastava državnog Doma naroda, svaka skupina birača ostvarivala je svoja biračka prava u svojim izbornim jedinicama unutar svakog entiteta, ne izravno nego putem zasebnih zakonodavnih tijela koja upravljaju njihovim entitetima. Kao što podnositelj nije mogao sudjelovati u procesu izbora srpskih izaslanika u Dom naroda iz Republike Srpske, tako su i birači iz tog entiteta bili isključeni iz odgovarajućeg procesa u Federaciji.
Podjela Bosne i Hercegovine na različite izborne jedinice po entitetskim linijama u svrhu sastava Doma naroda bila je rezultat njezine izrazito decentralizirane i jedinstveno složene ustavne strukture, ugrađene u međunarodni mirovni sporazum. U toj strukturi birači su se nalazili u materijalno različitim situacijama kao stanovnici različitih entiteta; ipak, s teritorijalnog stajališta, oba entiteta uživala su zastupljenost u Domu naroda, a svi birači u tim entitetima sudjelovali su neizravno u izbornom procesu. U mjeri u kojoj se g. Kovačević žalio na svoju nemogućnost sudjelovanja u izbornom procesu u drugom entitetu i pozivao na izborni sustav zasnovan na jedinstvenoj izbornoj jedinici, on je zapravo osporavao same temelje izbornog i ustavnog sustava Bosne i Hercegovine kao federalne države sastavljene od dva entiteta, a ne istinsku razliku u postupanju prema dvjema različitim skupinama birača u ostvarivanju prava zajamčenih Konvencijom ili domaćim pravom.
Sud je naglasio da se ne može upuštati u opću ocjenu usklađenosti s Konvencijom same konfiguracije izbornog sustava u državi ugovornici prema entitetskim linijama, niti može apstraktno uspoređivati način na koji se izbori provode u svakom od entiteta. Zadaća Suda bila je utvrditi imaju li konkretna pravila izravan i osoban diskriminatorni učinak na podnositelja.
Sud je primijetio da g. Kovačević nije dostavio nikakve dokaze o tome je li i na koji način, kao pojedinačni birač s prebivalištem u Federaciji, bio doveden u nepovoljniji položaj ili na drugi način podvrgnut različitom postupanju zbog organizacije izbora po entitetskim linijama, niti je dao bilo kakve informacije o tome kako je funkcioniranje izbornog sustava u praksi utjecalo na njegov glas na kantonalnoj razini i na njegovu zastupljenost u državnom Domu naroda, drukčije u odnosu na opće biračko tijelo u Republici Srpskoj.
Sud je stoga smatrao da, umjesto da navodi povredu nekog od svojih pojedinačnih prava zaštićenih Konvencijom i Protokolima uz nju, Kovačevićeve pritužbe u vezi s Domom naroda imaju za cilj izazvati temeljite i konceptualne promjene ustavne strukture i izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini općenito.
U pogledu pritužbi koje se odnose na izbore za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Sud je priznao da se one u nekim aspektima razlikuju od pritužbi koje se odnose na Dom naroda – primjerice zbog izravne naravi glasovanja za Predsjedništvo i posebne naravi i opsega izvršnih ovlasti Predsjedništva. Ipak, utvrdio je da g. Kovačević nije uspio dokazati da je bio „žrtva“ diskriminacije u odnosu na bilo koji uočeni nedostatak u postupku izbora za Predsjedništvo, ponajviše iz razloga koje je Sud već naveo u kontekstu njegovih pritužbi koje se odnose na Dom naroda.
Osim izražavanja svoje snažne sklonosti prema jedinstvenoj izbornoj jedinici u kojoj bi svi birači imali potpunu slobodu glasovati za bilo kojeg kandidata, Kovačević nije pružio informacije o tome na koji su ga način predmetna izborna pravila diskriminirala kao birača na izborima za Predsjedništvo. Birači i iz Federacije i iz Republike Srpske bili su zastupljeni u kolektivnom Predsjedništvu te su jednako bili lišeni mogućnosti glasovati izvan svog entiteta.
Shodno tome, i u onoj mjeri u kojoj se Kovačević žalio da je bio diskriminiran na temelju mjesta prebivališta, ostalo je nejasno kako su teritorijalna ograničenja proizvela bilo kakve diskriminatorne učinke koji bi zadirali u njegova prava zaštićena Konvencijom i Protokolima uz nju, bilo pojedinačno, bilo kao dio grupe, u usporedbi s biračima s prebivalištem u Republici Srpskoj.
Sud je zaključio, s 12 glasova za i 5 protiv, da g. Kovačević nema status žrtve u pogledu navodne povrede njegovih prava na temelju članka 14., u vezi s člankom 3. Protokola br. 1, i članka 1. Protokola br. 12., u odnosu na svaku od njegovih pritužbi vezanih uz Dom naroda i Predsjedništvo. Sud je ocijenio da Kovačevićevi zahtjevi predstavljaju apstraktnu kritiku „stanja prava“ naravi actio popularis.
Izdvojena mišljenja
Sudac Pavli dao je podudarno mišljenje. Suci Bårdsen, Chanturia, Yüksel i Schembri Orland dali su zajedničko djelomično izdvojeno mišljenje. Sudac Vehabović iznio je izdvojeno mišljenje. Ta su mišljenja priložena presudi.
rtvhb.ba
