Bosna i Hercegovina je danas doslovno propala država koju raskidaju dva politička ekstrema – srpski separatizam i bošnjački unitarizam. To se počinje shvaćati i u međunarodnoj javnosti što je vrlo dobra vijest za sve one koji žele dobro Bosni i Hercegovini.

Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba

Prijedlogom rezolucije Kongresa SAD-a o BiH povodom 25. godišnjice potpisivanja Daytonskom mirovnog sporazuma konačno su se ozbiljnije počeli paliti „međunarodni politički reflektori“ nad Bosnom i Hercegovinom. Napokon međunarodni faktor počinje shvaćati u čemu je problem i zbog čega je BiH danas doslovno propala država.

U spomenutoj rezoluciji, koja tek treba biti usvojena, stoji kako Vlada Sjedinjenih Država potvrđuje potporu suverenitetu Bosne i Hercegovine i podupire opredijeljenost za jednakost svih naroda prema Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini.

To je sve što treba znati i poštivati kad je riječ o jednakopravnosti konstitutivnih naroda u našoj zemlji. Takvom jednom rečenicom se zapravo sve govori: problem je ako netko prijeti odcjepljenjem od BiH (srpska politika), ali je problem i ako netko jednom narodu oduzima njegova politička i ustavom zajamčena prava (bošnjačka politika kroz fenomen Komšić).

Trebalo je praktično 25 godina da se nešto slično dogodi.

Ipak, ništa se nije dogodilo preko noći i nekoliko je bitnih faktora koji su doveli do tog da međunarodni igrači, u prvom redu SAD, krenu ponovno ozbiljnije promišljati o BiH, pa čak uviđati i vlastite greške.

Najprije je unutar BiH postignut konsenzus o temeljnim pitanjima unutarnjeg uređenje i međunacionalnih odnosa između Srba i Hrvata, a koji se ogleda u tomu da se traži poštivanje načela konstitutivnosti naroda i prava na legitimno političko predstavljanje. Potom je takav konsenzus postignut u političkoj javnosti Hrvatske kao i Srbije.

Posljednjim posjetima srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika službenom Zagrebu pokazalo se kako konsenzus o BiH postoji i između Hrvatske i Srbije.

U međuvremenu je i Europski parlament usvajao rezolucije o BiH u kojima se naglašavala potreba uvažavanja načela federalizma (među konstitutivnim narodima) kao načina izlaska naše domovine iz trajne političke krize u kojoj se nalazi od svoga nastanka.

Svemu tomu snažan doprinos je dala kratkovidna bošnjačka politika koja je fokus svoga djelovanja stavila na istiskivanje Hrvata iz tijela vlasti na razini BiH i Federacije BiH. Uporno nametanje Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva, prethodne Federalne vlade alijanse i platforme kao i najava spuštanja fenomena Komšić na niže razine vlasti, dodatno su „razjasnile“ namjere bošnjačke politike prema drugima i drugačijima u BiH. K tomu, ne smije se zaboraviti kampanja kroatofobije koja drma bošnjačkom javnosti u zadnjih nekoliko godina a koja je kulminirala pokušajima zabrane održavanja katoličke svete mise za žrtve Bleiburga i organiziranjem hajke na preostale sarajevske katolike na čelu s kardinalom Vinkom Puljićem.

Nakon što je Daytonskim mirovnim sporazumom zaustavljen krvavi rat, u BiH je postojao snažan međunarodni angažman koji je još krajem 1990.-ih počeo mijenjati ono što je u Daytonu potpisano. Kako su Srbi dobili teritorijalno-politički okvir kroz Republiku Srpsku, sav fokus je bio na smanjenje političkog utjecaja Hrvata u tadašnjoj hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji. Na Srbe se jednostavno ni tad, kao ni danas, nije moglo utjecati zbog postojanja institucija RS-a, no na Hrvate i te kako jest. A to je obilato i činjeno.

Krajem 1990.-ih i početkom 2000.-ih međunarodna zajednica je pokrenula kampanju „lomljenja“ Hrvata u BiH. Sjetimo se karikaturalnog nametanja Joze Križanovića, Komšića prije Komšića, za hrvatskog člana Predsjedništva BiH; sjetimo se alijanse, vojnog napada međunarodnih snaga na Hercegovačku banku čime je uništena hrvatska ekonomija u BiH; sjetimo se protupravne smjene stotina hrvatskih političkih dužnosnika kojima je političko djelovanje zabranjeno bez bilo kakvog validnog razloga ili objašnjenja; potom Berryevih i Petrichevih amandaman, kao i niza drugih poteza međunarodne zajednice koji su izravno štetili hrvatskom političkom biću u BiH.

Sve je kulminiralo 2006. godine zatvaranjem predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, njegovom smjenom s dužnosti člana Predsjedništva BiH, pokušajima dokidanja HDZ-a BiH i nametanjem Komšića. Četiri godine kasnije fenomen Komšić je ponovljen, a i osnažen je platformaškom Vladom FBiH iz 2011. godine.

Svi ti događaji su bili ili izravna posljedica poteza međunarodnoga faktora ili su se zbili uz njihovo prešutno odobravanje.

I što su narodi Bosne i Hercegovine time dobili?

Dobili su jednu doslovno propalu državu u kojoj ama baš ništa ne funkcionira. Dobili su nacionalno podijeljena društva koja međusobno gotovo pa i ne komuniciraju. Dobili su siromaštvo, bijedu, zatucanost, neobrazovanost, iseljavanje, korupciju, nepotizam, političku nestabilnost i neodgovornost te ekonomski jad. Narodi nisu dobili doslovno ništa dobro, a politike protiv kojih se međunarodni faktor navodno borio postale su samo još jače.

Dakle, međunarodni faktor je uvidio kako je vodio pogrešnu politiku u BiH i sad po malo dolazi vrijeme za kakve-takve promjene. Čini se kako se napokon shvaća kako se volja konstitutivnih naroda treba uvažavati a ne poništavati, što je pokušavano u zadnjih 25 godina.

Hrvati u BiH žele samostalno i nesmetano birati svoje političke predstavnike, a Srbi žele očuvati ono što su stekli u Daytonu. Bošnjaci su pak u međuvremenu postali također silno nezadovoljni jer nisu dobili ono što su im kojekakvi međunarodni poklisari obećavali – punu kontrolu Federacije BiH i posljedično povećani utjecaj u vlasti na državnoj razini. To im sad proizvodi frustraciju. Zbog toga i dalje ustrajavaju na fenomenu Komšić i zbog tog i dalje pokušavaju istisnuti legitimno izabrane hrvatske političke predstavnike iz tijela vlasti.

No, upravo se u rečenici iz predložene rezolucije Kongresa nazire i početak rješavanja bh. političkog rebusa.

Potpora suverenitetu BiH i jednakopravnosti konstitutivnih naroda je zapravo potpora kamenu temeljcu države Bosne i Hercegovine. Niti treba podgrijavati srpski separatizam, niti bošnjački unitarizam. Međunacionalne odnose treba urediti na poštenim osnovama i uz puno i iskreno međusobno uvažavanje. Prevedeno, srednji put između dva ekstrema je upravo federalizam, kako teritorija tako i konstitutivnih naroda.

Pri tom se ne smije upasti u zamku koja se namjerno provlači kroz bošnjačku javnost kako su nacionalni i građanski koncept tobože nespojivi.

Upravo suprotno, oni su i te kako komplementarni i sva rješenja već postoje i to u izvornom Daytonskom mirovnom sporazumu koji su osakatili upravo međunarodni dužnosnici.

U BiH mi i danas imamo snažan građanski princip koji se ogleda kroz zastupničke domove na razini BiH i FBiH. Svaka kantonalna skupština organizirana je na građanskom principu (jedan čovjek, jedan glas). Cijela RS je organizirana na građanskom principu.

Mjesta predviđena za nacionalno predstavljanje, odnosno zastupanje interesa konstitutivnih naroda su samo domovi naroda i Predsjedništvo BiH. I to jednostavno treba uvažiti.

Izmjene izbornoga zakona na način da jedan narod drugom ne bira predstavnike nisu nikakvo konačno rješenje problema s kojima se stanovnici BiH svakodnevno suočavaju. Legitimno političko predstavljanje je samo prvi korak ka početku rješavanja tih problema. To je, dakle, predkorak koji je potrebno učiniti kako bi se bilo što moglo uopće i početi rješavati.

Jedini koji se danas tomu protive zapravo su bošnjački političari i pripadajuća im javnost. Čini se kako je danas ta javnost više zainteresirana za očuvanje statusa BiH kao propale države nego za izdizanje iz blata u kojem svi skupa valjamo već 30 godina.

Ipak, za BiH i dalje nije kasno da se spasi i da profunkcionira. Sve što je potrebno jest uvažavanje drugih i drugačijih i poštivanje njihovih prava. Nikakvo nasilje, ni pravno ni političko ni fizičko ništa dobro neće donijeti nikomu u BiH.

dnevnik.ba