U malu bočicu otrova stala je naša šutnja, sve što nismo uradili. Dvije godine poslije, sve je isto, samo časnog generala više nema..
Prošle su dvije godine otkako je general Slobodan Praljak u haaškoj sudnici ispio bočicu otrova odbijajući prihvatiti presudu i kaznu od 111 godina koju je Sud u Haagu izrekao njemu i još petorici Hrvata iz BiH. Bio je to očajnički, a istodobno i ponosan čin ispijanja otrova kojim je general Praljak poslao svoju posljednju poruku, posljednji glas protiv svih nepravdi kojeg je Haaški sud, kojeg li apsurda osnovan na inicijativu Hrvatske, izrekao upravo hrvatskim generalima i političkim predstavnicima pretvarajući žrtvu u zločinca, iskrivljujući istinu o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH te u konačnici prekrajajući povijest na najgrublji mogući način.
No, nije Praljkov čin ispijanja otrova u haaškoj sudnici bio namijenjen samo međunarodnim krojačima ne/pravde. O njemu bi mi svi mi trebali dobro razmisliti. Jer iako mala tu su bočicu napunile i kapi naše šutnje, pasivnosti po pitanju promicanja istine o Domovinskom ratu, podilaženja međunarodnim moćnicima zbog osobnih interesa, i što je najgore izostanka bilo kakve inicijative u borbi za kažnjavanje odgovornih za zločine nad Hrvatima u BiH pred istim tim sudom. Ima li itko podatak u kojoj fazi postupka „šestorci“ su se uključile hrvatske službe, koje dokaze su poslale ne samo u ovom već i svim ranijim procesima protiv hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika u Haagu? Zašto smo mi Hrvati, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, počevši od prvog do najvažnijeg zadnjeg procesa u Haagu, a to je upravo proces protiv Haaške šestorke, dopustili da nam se nameće epitet zločinca dok smo istodobno šutjeli o vlastitim žrtvama. Je li ikad itko u Haagu čuo za Sarafinu Lauš i Anicu Jurić, majke koje su izgubile po trojicu sinova i muževe, zna li za logore u Bugojnu i agoniju obitelji nestalih koje nikad nisu pokopale svoje sinove i muževe, progone hrvatskog stanovništva iz Vareša, Kaknja, Fojnice, Uzdola, Konjica, Jablanice, Bugojna, Travnika. Zna li da Haag išta o osmoro djece ubijene na košarkaškom igralištu u Vitezu, ritualna ubojstva u Orašcu, strijeljanja zarobljenika u Bikošima iznad Travnika te mnoge druge zločine koje je Armija BiH počinila nad Hrvatima u Hercegovine i Posavine do središnje Bosne? Ako smo im dostavili dokaze, morali bi znati! Jesmo li, pitanje je!? U bočicu otrova koju je general Praljak popio na današnji dan prije dvije godine stala je i velika kap naše nespremnosti suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u ime hrvatskog naroda, a bilo ih je. Dodajmo i nekoliko kapi koje su dolile udruge proizašle iz Domovinskog rata jer im je, uz časne i malobrojne izuzetne, smisao postojanja bila i ostala borba za prava svojih članova među kojim se našlo i podosta lažnih invalida i stradalnika.
U konačnici, što smo mi to uradili u posljednje dvije godine nakon snažne poruke koju nam je poslao general Praljak? Zapalili nebrojeno svijeća, napisali nekoliko otrcanih priopćenje u kojima smo konstatirali kako je cijel svijet protiv nas. To je uglavnom to. Oprosti nam generale jer ni dvije godine poslije nismo sprali ljagu s tvojeg časnog imena, kao ni sa svih hrvatskih žrtava koje su pale za našu BiH, domovinu i hrvatskog naroda. Oprosti nam iako smo znali kao što i danas znamo što ne/činimo!
Matija Perić/ artinfo.ba
