Piše: Dr. sc. Lucija Franić Novak, etnologinja i viša stručna suradnica za programe hrvatske tradicijske kulture u Narodnom sveučilištu Dubrava
Jesensko putovanje i davna želja posjete neupoznatih franjevačkih samostana Srednje Bosne poklopilo se sa jednim privatnim pozivom ljetos nakon suradnje na postavljanju izložbe fotografija Nikole Franjića i Irene Mrnjavac, „Identitet“ u sklopu projekta Putevima Hrvata: Tradicijski znamen Hrvatica katolkinja iz BIH u Centru kulture Dubrava u Zagrebu. Moja želja se ostvarila i tako krenuh Središnjom Bosnom stazama franjevaca.
Stazama franjevaca
Prva stanica bilo je svetište svetog Ive u Podmilačju. Velebna suvremena crkva na stijeni niče već godinama i stoji poput raširenih Kristovih ruku koje okupljaju sve ljude, prolaznike, hodočasnike ili samo znatiželjnike koji zastaju, piju vodu sa izvora, pomole se, kupe koji suvenir i protegnu noge velikom livadom na kojoj se vidi tragove uređenja svetišta. Desno na brijegu zastajemo vidjeti malu crkvicu, obnovljenu u duhu stoljetnih vremena iz doba kada je jedino ona postojala na ovom području, sada u zaštićenom i ljupkom prizoru stijene, šume, livade i izvora vode. Crkva otvorenih ruku ovdje grli sve dobrodošle, posebno u vrijeme svetkovine u lipnju kada na ovo mjesto dolaze svetom Ivi već stoljećima narodi Bosne hodočastiti i tražiti pomoć. Iako ovo svetište nemile prošlosti, posebno paljenja u vrijeme osmanlijskih pohoda i granatiranja u Domovinskom ratu, sadašnji, dugogodišnji oporavak zahvaljuje franjevcima koji su našli put izgradnje nove crkve , koja je baš poput feniksa, oduvijek bila štit vjere ljudi ovoga kraja, ali i stoljetnog postojanja fratara Bosne Srebrene na ovim prostorima.
Aktivnosti i zadaća franjevaca je uvijek bila neupitna i bliska svakom čovjeku bez obzira na vjeroispovijest. O prošlosti saznajemo od fra Filipa Karadže, upravitelja svetišta koji nas je očekivao, našavši vrijeme u svom gustom dnevnom ritmu i angažiranom služenju crkvi uz toplu dobrodošlicu baš kao nekada, rakijom, kavom i baklavama.
Kraljevski pogled
Nakon blagoslova svetog Ive, koji nas je ispratio svojim pogledom i znakom križa na travnatom otoku ispred male crkve krenusmo u kraljevski grad Jajce kako bismo bolje upoznali i doživjeli Bosnu danas, Bosnu koja je stara i mlada jer ima žive uspomene, narode koji čuvaju svoj identitet u pamćenju, muzejskim zbirkama, knjižnicama, ali i u folkloru koji prenosi pjesmom, plesom i glazbom tradicijsku kulturu kojom su živjeli preci na ovim prostorima. Nisu rijetki stihovi pjesama koji daju sliku Bosne ponosne izranjavane kroz svoju prošlost, nisu male stijene na kojima su franjevci sagradili prvotno manje crkve okupivši narod u vjeri nasljedujući oca Franju čija je zadaća bila spašavanja duša od vječne propasti. Kontinuitet franjevaca na ovim prostorima može se promatrati kao velika pomoć ljudima koje je trebalo držati na okupu, pomoći im u rastu prvenstveno duhovnom, edukativnom, opismenjavanju i uz širenje kršćanstva i kulture. U trenucima turskih osvajanja u srednjem vijeku, u vrijeme progona vjere i svega kršćanskog, franjevci se nikada nisu povukli, već ostali poput svjetioničara na dobro raspoređenim prostorima, pregovarajući kada je bilo moguće i sa najgorim turskim vladarima. Zahvaljujući njima, narod je živio znao za svoju prošlost, a majke čuvarice obiteljskih ognjišta su usmenom predajom, strpljivim molitvama, zavjetima i pjesmama hranile duhovnom snagom članove obitelji, pa i onda kada se nije moglo otići ili nije imalo kamo otići u crkvu. Crkva su bili katolički domovi. Uz miris pečene rakije od krušaka koju su pekli prijatelji samostana u podnožju crkve gotovo uz rub livade, krećemo dalje.
Stigli smo u kraljevski grad Jajce u okruženju prošarane listopadne šume, uz obnovljenu srednjovjekovnu utvrdu posljednjeg utočišta bosanskog kraljevstva i kralja Stjepana Tomaševića, uz lagani žubor rijeke Vrbas sve do crkve Svete Marije i zvonika Svetog Luke koji je preživio paljenje, rušenje i druge povijesne namjene. Ulazimo na vrata Franjevačkog muzeja Jajce pored očuvanih srednjovjekovnih kamenih sarkofaga, na kojima nas očekuje nasmijano lice mladog kustosa Franje Leovca. Prolazimo ispred muzejskog dućana s brojnim ukusnim suvenirima ovog kraja, u suvremeni postav muzeja gdje se nalazi iznimno bogat artefaktima s područja arheologije, etnologije i sakralne umjetnosti. U staklenom lijesu nalaze se zemni ostaci kralja Stjepana Tomaševića u sarkofagu modernog stila uz ispisan natpis bosančicom.
Od srednjeg vijeka do danas
Osim rimskih kamenih ulomaka, natpisa i reljefa, srednjovjekovnih mačeva, potkova i drugih osobnih predmeta, vrijednu sakralnu zbirku inkunabula i ručno pisanih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih iz 18. stoljeća, liturgijskog posuđa i misnog ruha, muzej čuva neprocjenjivu povijest bosanskog kraljevstva, ali i načina života puka ovog kraja. Pored tradicijskog tekstila uglavnom dijelova narodne nošnje, dokumentarnih fotografija, starih alata i posuđa dobivamo obrise života stanovništva jajačkog kraja, hrvatskog, bošnjačkog i srpskog stanovništva koje je stoljećima već živjelo zajedno na ovim područjima. Specifičnosti narodnog života zapažamo na izloženim dijelovima narodne nošnje, u prisutnoj ornamentici, koloritu, dijelovima narodne nošnje, te na poljoprivrednim, svakodnevnim i zanatlijskim predmetima koji ukazuju na poznavanje obrade bakra i drva, uz vrlo vrijedne crno-bijele fotografije koje su vizualni dokument vremena postojanja obiteljskih zadruga. Prilikom izlaska iz muzeja dobivamo na dar „medeni zlatnik“ – kolač od meda po uzoru na kraljevski novčić pečatnjak kao autentični suvenir Jajca. Uz miris meda nastavljamo putovanje preko Travnika do Guče Gore.
"Od nevolja jači"
Iduća stanica našeg puta je slikovito selo Guče Gora službeno proglašeno jednim od najljepših sela Bosne i Hercegovine, na padinama planine Vlašić, ali i jedno od važnijih duhovno i kulturno središte Središnje Bosne i franjevačke provincije Bosne Srebrene. Krije iznimno tešku i burnu povijest postojanja od dolaska fratara, nemile događaje koji nisu zaobišli ni ovu prirodnu oazu sklada šume, vrhova Vlašića i vode. Tišina i spokoj se osjeća već u nagibu kojim stižemo u samostanski prostor u kojem vlada briga za raznovrsno bilje, uređen travnjak, veliki voćnjak i uzgojeni vrt gdje je moguće bilo zamisliti djelatnost fratara u prošlosti: ora et labora. O značaju samostana Svetog Franja ostavili su spomen poznati fratri i Ivo Andrić, hrvatski nobelovac koji je ovdje znao boraviti.
Današnji sjaj, samostanski kompleks povećava i status nacionalnog spomenika BIH, a zaživio je u potpunosti dovršetkom obnove lanjske godine kada je uređen franjevački muzej i galerija s vrijednom zbirkom umjetnina domaćih i stranih umjetnika. Naše poglede privukao je ranjeni kip svetog Franje koji uspravno stoji u ulazu u klaustra samostana pred svima, svetac koji je „preživio sva ljudska ranjavanja i pokušaj ubijanja“. Iako bez ruku, sa rupama od oružja na licu, očima grli sve hodočasnike i posjetitelje ukazujući- moleći da se povijest ne ponovi. Kao da nam govori: „ Ne bojte se. Oni koji ubijaju tijelo dušu ne mogu.“
Posebno zapažena je etnografska zbirka predmeta običajnog tradicijskog života naroda Lašvanske doline, bogata zbrka uskrsnih jaja, obrtničkog nakita i narodnih nošnji, uz zanimljivi i poučni medijski prikaz tradicijskog načina sicanja katolkinja u ovim krajevima. Samostanski kompleks zajedno s muzejom čini se nestvarnim za ovo selo, poput grada na gori. Vrlo moderan postav vrijednih zbirki.
Uz blagoslov i želje za sretan put pozdravlja nas fra Davor Petrović, gvardijan samostana Svetog Franje i dariva jabukama i kruškama uzgojenim u franjevačkom voćnjaku. Mirisima jeseni krećemo na počinak do Lepeničke doline.
Tmo gdje se čekić čuje
Od modernijeg Kiseljaka do stamenog sela Vranci i prekrasnog Kreševa, koji još primjetno čuva tradicijske elemente nekadašnjeg života, zapravo dušu vrijednih obrtnika koji su uživali određeni status zahvaljujući rudarstvu, metalurgiji i tradicijskom kovačkom zanatu. Isprepletenost tradicijskog života danas oživljenog u suvremenosti je očuvani običaja potkivanja jaja i načina polaganje šegrtskog ispita kojim je mladić dokazao da može postati majstor. Ostavljanja potkovanog jaja na prozoru bio je mladićev znak da je položio majstorski ispit da je zreo i sposoban za osnivanja braka. Selo Vranci sa očuvanom arhitekturom kovačkih nekadašnjih kuća bilo je gotovo bez čeljadi, po koji pas se sunčao na jesenjem suncu, uz potok prelazimo mali rimski most. Razgledamo dio kuća obnovljenih u tradicijskom načinu gradnje sa šindrom na krovovima i zastajemo pred tradicijskim spomenikom ta-te, drvenom kovačkom napravom s metalnom pločom koje je nekada služila kao željezno zvono kojim se pozivalo na početak i završetak radnog vremena ili u crkvu.
Visokom stazom koja je još danas utabani put do kreševskog samostana i crkve Svete Katarine Aleksandrijske, pred pet godina izgrađen, čuva zavidnu povijesnu, najveću arheološku, numizmatičku, sakralnu, geološku i etnografsku zbirku predmeta kao svjedočanstvo prošlih vremena kada su na ovim prostorima živjeli obrtnici i kovači, kada je život dinamičan, posebno u načinu života. Osim bogate zbirke predmeta različitog porijekla treba istaknuti ime pisca fra Grge Martića, utjecajnog i plodonosnog fratra samostana Kreševa kome je posvećena muzejska soba u kojoj je boravio, sa brojnim knjigama, darovima, osobnim predmetima i darovima utjecajnih ljudi svog vremena. Brojnost eksponata ukazuje na višestoljetnu prisutnu i nasljednu briga oko revnog sakupljanja, čuvanja, istraživanja i prezentiranja građe - tradicijskih predmeta kulturne baštine, koji posjetitelje vraćaju stoljećima natrag i tako upoznavaju prošlost naroda na ovim prostorima koji su živjeli tradicijskim načinom života, privređivanja, obilježavana životnih i godišnjih i crkvenih slavlja.
Druge atrakcije
Uz šum jesenjeg žutog i crvenog lišća stazom spuštamo se dalje na naš put prema jednoj jedinstvenoj, novijoj turističkoj atrakciji, Selu kućica pod zemljom“ sestara Miličević.
Nedjelja je i nova ruta prema Kraljevoj Sutjesci, pored Kreševa, i Fojnice, najvažnijem mjestu čuvara bosanskohercegovačke povijesti, kulture i duhovnosti. Rijekom Trstionicom preko Kaknja stižemo na mjesto gdje su brda odredila kraj puta, u podnožje samostana i crkve Svetog Ivana Krstitelja. Kompleks samostana i crkve također je kao i svi samostani u Središnjoj Bosni doživio istu sudbinu turskog osvajanja, požara, rušenja, pljačke, ali i svoje obnove i transformacije. Unatoč svemu, ostao je mjesto sjedišta bosanske države koji čuva neprocjenjivu knjižnicu sa 11.000 naslova, inkunabule (većina tiskana prije 1500. godine), raritetne fratarske ljekaruše i zapise pomoći u bolestima, rijetku zbirku slika većinom talijanskih majstora, sakralnu umjetnost, brojno crkveno posuđe i ruho iz talijanskih radionica, etnografsku zbirku dijelova vezova sa narodnih nošnji i kućnog tekstila, te komplete narodnih nošnji naroda koji su ovdje živjeli, uz običajnu zbirku uskrsnih jaja, kalupa za božićni obredni kruh, maketa naselja i mnogo toga još. Tu su i posebne uspomene na posljednju kraljicu Katarinu i njen kult koji živi danas i predajom prenosi žalovanje na ovu povijesnu ženu i njen način života, što je zamjetno u nošenju crne marame na glavama kao dio narodnog ruha - znaka žalovanja za posljednjom kraljicom.
Za buduće naraštaje
Na kraju podvlačim i potpisujem da su ovi franjevački samostani, a ima ih još, u kojima su bili i danas vrijedni poznavaoci i ujedno čuvari neprocjenjivih kulturne baštine kulture, pismenosti, obrazovanja naroda na prostorima današnje Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njima, svome franjevačkom poslanju, Franjinoj otvorenosti prema svakom čovjeku. sačuvali su neprocjenjivu vrijednost raznolikih zbirki predmeta ukorijenjenih u narodno biće. Neprocjenjivo je i raritetno impresivno etnografsko blago koje kao svjedok vremena donosi opise načina tradicijskog života na prostorima Srednje Bosne, arhaični primjerci i običaji upućuju na povijesni kontinuitet, izvornost, prastara vjerovanja, kršćanstvo, ukorijenjene običaje i življenje vjere. Prezentirana građa posebno ona etnografska ukazuju na čvrstu ukorijenjenost povezanost franjevaca sa stanovnicima kroz stoljeća.
Životopisne narodne nošnje govore o uzgoju biljnih i životinjskih materijala za tekstilnu nit, poznavanje brojnih tekstilnih vještina (vez, tkanje, čipka) žena ovoga kraja, o načinima trgovine i drugim kulturnim utjecajima. Iako su etnografski predmeti raznoliki po svim posjećenim samostanima oni čuvaju jedinstvenu zbirku neprocjenjive vrijednost, neraskidivu vezu franjevaca i naroda Središnje Bosne. Oni su blago Bosne i Hercegovine, blago koje treba nastaviti sakupljati, čuvati, obrađivati i prezentirati, ali ga potpomoći suvremenim muzejskim metodama zaštite da se ne dogodi da vremenom nepravodobnim muzejskim intervencijama ostanemo bez svih povijesnih višestoljetnih nastojanja, brige i truda u očuvanju artefakata stare prošlosti.
Dr. sc. Lucija Franić Novak
Artinfo.ba
