Fra Velimir podsjeća kako geslo Sv. Benedikta "Odbacite mačeve" ima temelj u Sv. pismu. Isus je, naime, prekorio Sv. Petra koji se u Getsemanskom vrtu latio mača: „Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju, od mača i ginu.“

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik                               

Fra Valjan Velimir rodio se 1942. u Paklarevu, župa Ovčarevo. Osmogodišnju školu završio je u Paklarevu i Turbetu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, Filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Zaređen je za svećenika 1967. Nakon mlade mise studirao je teologiju na Teološkom fakultetu u Ljubljani gdje je 1969. magistrirao. Moralnu je teologiju specijalizirao u Rimu na Alfonsiani (1972. - 1974.) gdje je magistrirao radom Situacija kao Božji poziv u perspektivama II. vatikanskog koncila.Doktorirao je u Ljubljani1975. tezom Moralni zakon situacije u perspektivama II. vatikanskog koncila. Bio je župni vikar u Vitezu, samostanski i župni vikar u Gučoj Gori i Nedžarićima (Sarajevo) te drugi meštar novaka u Visokom. Od 1974. do 2021. bio je profesor moralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu gdje je vršio i službu tajnika Teologije (1977. - 1982.), dekana (1982. - 1985.), meštra bogoslova (1988. - 1991.), definitora Provincije (1994. - 1997.).

Napisao je 20-ak djela i više studija iz područja moralne teologije. Umirovljeni je profesor s boravištem u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori.

Poštovani, Sv. je Benedikt glasovit po svojoj krilatici Ora et labora – Moli i radi. Ali i po drugome geslu - Odložite mačeve! Upravo je, čini se, ovo drugo u današnjoj Europi aktualno. Poglavito što postoje različita ratoborstva.

Najprije hvala na pozivu za intervju za Vaš cijenjeni tjednik. Da, općepoznato je geslo Sv. Benedikta (480. - 543.), oca zapadnog redovništva, Ora et labora - Moli i radi. U njemu je sažet svetopisamski nauk o spajanju molitve i rada (usp. 2 Sol 3,10-12): „…Tko neće raditi, neka i ne jede…!“ Svetac je to načelo primijenio na život monaha: „Opat se mora pobrinuti da svaki monah radi kako bi redovnička zajednica korisnim učinkom zavrjeđivala svoje postojanje.“

Istina, manje je poznato drugo geslo Sv. Benedikta: Odbacite mačeve. I ono ima svoj temelj u Sv. pismu. Znamo kako je Isus prekorio Sv. Petra koji se u Getsemanskom vrtu latio mača: „Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju, od mača i ginu.“ Ovo Benediktovo geslo, utemeljeno u Sv. pismu, danas je posebno aktualno kad smo svjedoci ratnih žarišta u svijetu. Poznati teološki pisac Ladislav Boroš u knjizi Otvorenost duha govori o pozadini ovog načela. „Kad je nastajao Red benediktinaca, bio je sav svijet u pokretu…. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa…. Tada je Svetac uzviknuo: Odbacite mačeve! I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti....“ U današnjem svijetu surovosti, verbalne i oružane, prihvaćanje Benediktova načela Odbacite mačeve! Dolje oružje! – spasilo bi čovječanstvo od ratnih užasa.

Papa Leon XIV. nedavno je u bazilici Sagrada Familia, predvodeći euharistijsko slavlje povodom obljetnice smrti časnoga sluge Božjega Antonia Gaudija, upozorio: „Ne možemo vjerovati u Isusa, a voditi rat.“ I, doista, aktualni su gospodari rata i mira - Vladimir Putin i Donald Trump (i klika oko njih) deklarirani vjernici. Zbunjujuće ili, što mislite, fra Velimire, zastrašujuće?

U skladu s Petom Božjom zapovjedi o zabrani hotimična uništavanja ljudskih života, Crkva zauzima jasan stav o ratu: „Svi građani i nositelji vlasti dužni su zauzimati se za izbjegavanje rata“ (KKC 2308). Na temelju toga nauka, papa Leon XIV. uporno upozorava na neprihvatljivost ratnih sukoba u svijetu s užasnim razaranjima i ubijanjem nedužnih ljudi. On poziva političke vođe koji pokreću ratove, da „trebaju otići na ispovijed i procijeniti slijede li Isusova učenja“. Premda nije nikoga poimence spomenuo, prepoznali su se mnogi svjetski lideri pa su ga žestoko kritizirali zbog njegovih stavova o ratu.

Ne osuđujući nikoga, smijemo izraziti svoje neshvaćanje pokretanja ratova od onih svjetskih lidera koji se deklariraju vjernicima. Američki predsjednik Donald Trump odgojen je u prezbiterijanskoj kršćanskoj vjeri. Nekoliko njegovih najviših dužnosnika katolici su, uključujući potpredsjednika J. D. Vancea i državnog tajnika Marca Rubija. I Vladimir Putin je, kao i Donald Trump, deklarirani vjernik. Papa je jasan u svom stavu: nema veće karikature vjernika nego kad se nađe u položaju da bude politički isključiv – radikalan i ratoboran.

Riječi pape Benedikta XVI., izrečene još 2009., čine se danas proročkim. Ratzinger je, naime, upozoravao kako zaboraviti kršćanske korijene Europe, znači izložiti europski kontinent opasnosti da njegov prvobitni polet bude ugašen individualizmom i utilitarizmom. U kakvoj Europi, po Vašem sudu, mi danas živimo?

Dojam je da se danas na Zapadu pokušava stvoriti nova civilizacija bez kršćanskih korijena. Za ostvarenje toga cilja pokušava se ukinuti židovsko-kršćansko razumijevanje čovjeka. Na tome rade kojekakve međunarodne organizacije koje podupiru i obilno financiraju Ujedinjeni narodi, Europska unija i njihovi moćni lobiji. Danas Europom upravljaju prilično agresivne manjine koje nameću drugima svoje ukuse i svoju etiku. Agresivne manjine: hrabre, motivirane, nepopustljive, čitaj netolerantne, diktiraju nova kretanja, od spolnih, preko financijskih do religijskih i nacionalnih. Ima ih posvuda, tako i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.

Agresivne su i poznate po svojim geslima. Tako, na primjer, u mnogim je državama homoseksualna manjina pobijedila heteroseksualnu većinu i nametnula svoj sustav vrijednosti već do mjere da se iz matičnih listova brišu nazivi otac i majka, a uvode se termini „roditelj 1“ i „roditelj 2“. Već sada, uz muški i ženski spol, u nekim državama, zbog šačice transseksualaca, uveden je neutralni spol. Te su manjine uspjele u odgojno-obrazovnom sustavu nametnuti rodnu teoriju koja briše razliku između muškarca i žene, dječaka i djevojčice. Po njima je ta razlika samo socijalni konstrukt. „Zapad je trenutno na putu samoubojstva“, tvrdi libanonsko-američki esejist Nassim Nicholas Taleb (rođen 1960.) u knjizi Skin in the Game (Koža u igri), jer je tolerantan prema netolerantnim i agresivnim manjinama. Eto, u takvoj Europi danas živimo.

Papa Franjo u svome je posjetu Europskom parlamentu i Vijeću Europe 2014. pak upozorio kako će Europa ili ponovno otkriti svoj kršćanski identitet, ili će izgubiti dušu i postati dehumanizirana. Ta je opasnost, dojam je, danas veća no ikad?

Papa Franjo u svojim brojnim obraćanjima pozivao je Europu da ponovno otkrije svoj kršćanski identitet, kako ga ne bi posve izgubila. I ta je opasnost doista danas velika, kako smo to vidjeli u odgovoru na prethodno pitanje. Ravnodušnost europskih lidera i institucija na ta upozorenja nije teško shvatiti ako se prati duhovno-kulturološki smjer Europe. Na tu ravnodušnost i kratkovidnost ne upozorava samo Papa, nego i svi oni koji su istinski zabrinuti za stanje Europe. Istaknuo bih posebno američkog potpredsjednik J. D. Vancea koji je u mnogim prigodama na sastancima s europskim liderima jasno ukazivao na činjenicu da se Europa nalazi na putu svjesna samouništenja. Njegove riječi da zapadni saveznici ne mogu dugoročno opstati ako iznutra demontiraju vlastita društva i zakone, naišle su, očekivano, na zgražanje u Bruxellesu. No, odbijanje europskih elita poslušati takva upozorenja samo potvrđuje dubinu njihove ideološke zanesenosti i nespremnosti suočiti se s posljedicama vlastitih promašaja.

Kakvo, međutim, ozračje vlada u europskim institucijama, svjedočila je prije nekoliko godina hrvatska europarlamentarka Marijana Petir tvrdeći kako je Rezolucija Europskog parlamenta o genocidu nad kršćanima u Siriji i Iraku, u izradi koje je osobno sudjelovala, bila pod blokadom više od godinu samo zato što je nekima smetalo spominjanje riječi – kršćani. Gotovo nevjerojatno...

Europski parlament 4. veljače 2016. usvojio je povijesnuRezoluciju o sustavnom masovnom ubijanju vjerskih manjina, kojom je zločine koje je počinila teroristička organizacija tzv. Islamska država (ISIS), nad kršćanima, jezidima i drugim vjerskim manjinama u Siriji i Iraku, službeno okarakterizirao kao „genocid“. Raspravu i rezoluciju inicirali su zastupnici Europske pučke stranke, među njima i hrvatska zastupnica Marijana Petir.

Komentirajući usvajanje Rezolucije, gospođa Petir naglasila je važnost da se te zločine protiv čovječnosti nazove pravim imenom i spriječe njihova ponavljanja. „Na prostorima koji su kolijevka kršćanstva i na kojima je kršćanstvo živjelo gotovo 2 000 godina, ono je danas suočeno s izumiranjem. ISIS sustavno i namjerno zastrašuje i napada, ubija i protjeruje kršćane pritom uništavajući njihove crkve, kako bi cijela jedna religija u potpunosti nestala s prostora Bliskog istoka. To se zove genocid“, kazala je Petir .

Nažalost, neki europski lideri izbjegavaju reći o čemu je riječ, tako da je Rezolucija bila pod blokadom više od godinu dana. Bivši američki predsjednik Barack Obama nije htio priznati da su ubijeni isključivo kršćani, nego da je riječ o građanskom ratu, pa je u tom kontekstu spomenuo križarske ratove. Sami prosudite o čemu je riječ na sljedećem primjeru: četvorici biskupa iz Sirije i Iraka u Velikoj Britaniji odbijena je viza jer su iz problematičnih područja, a istodobno je islamskim vođama dopušten ulazak. Doista, gotovo nevjerojatno!

Može li se danas u Europi govoriti i o – kršćanofobiji? Je li zapravo u aktualnom ozračju nužno podsjetiti s kakvom je nakanom papa Pavao VI. proglasio Sv. Benedikta zaštitnikom Europe? Vjerovao je, naime, i tumačio kako se bez Benedikta i njegova djela Europa ne može zamisliti.

Kršćanofobija u Europi je očita. Kao dokaz navest ću dva primjera. Prvi, eliminiranje kršćanskih korijena iz Ustava Europske unije. Drugi, socijalistička vlada Emmanuela Macrona u Francuskoj je početkom 2018. zalaganjem koalicijskih partnera Zelenih, usvojila zakon prema kome zastupnici u francuskom Parlamentu ne smiju „nositi ni pokazivati nikakve kršćanske oznake, križiće, uniforme kao ni komercijalne ili političke slogane s kršćanskom porukom“.

U Europi je, nažalost, ateizam u porastu, a kršćane se sve više potiskuje na društvenu marginu; Pale se, prodaju i oskvrnjuju crkve, sve je jača struja agresivna sekularizma i permisivna liberalizma te se Europa našla, kako reče suvremeni britanski filozof Roger Scruton, „nizvodno od kršćanstva“.

Videjevši takvo duhovno stanje Europe, papa Pavao VI. proglasio je 1964. Sv. Benedikta zaštitnikom Europe. U doba brojnih nemira i nereda koji su zahvatili Europu, Benedikt je na grčko-rimskim temeljima gradio novo društvo i novi svijet – europski i kršćanski. Papa vjeruje da je za izlazak iz današnje duhovne krize Europe potrebna takozvana Benediktova opcija. O toj opciji, s podnaslovom Strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu, govori američki pisac Rod Dreher u istoimenoj knjizi The Benedict Option. Knjiga je proglašena „najdiskutiranijom i najvažnijom vjerskom knjigom desetljeća“.

Jasno, ignoriranje Europe vlastitih joj kršćanskih korijena nije pitanje (samo) ovoga trenutka. Papa Ivan Pavao II. između 2000. i 2005. pokušavao je da se u nacrt Europskog ustava izričito unese spominjanje kršćanskih korijena. Bezuspješno – Francuska je pod vodstvom Lionela Jospina i Jacquesa Chiraca odbila taj prijedlog. Danas je Francuska, uz Ujedinjeno Kraljevstvo, europska država koja je izgubila kršćansku većinu. Gotovo, nakon svega, očekivano…

Da, papa Ivan Pavao II. je, između 2000. i 2005., govorio u više navrata da se u nacrtu Europskog ustava izričito spomenu kršćanski korijeni Europe. Nažalost, bezuspješno. Francuska je taj prijedlog odbila pozivajući se na sekularizam, pa je on na referendumu 29. svibnja 2005. u Francuskoj odbijen većinom glasova. Isto su učinile i još neke europske države. Papa Leon XIV. zalaže se za iste vrijednosti koje je snažno promicao i Sv. Ivan Pavao II. Tisućama hrvatskih hodočasnika u Rimu 7. listopada 2025. poručio je: „Predaja koju ste primili od svojih otaca dragocjeno je blago, ostanite povezani s kršćanskim korijenima i svjedočite ljubav prema Kristu i Crkvi.“ U susretu s izaslanstvom europske parlamentarne skupine Europskih konzervativaca i reformista 10. prosinca 2025. papa Leon XIV. naglasio je da se „europski identitet može razumjeti i promicati samo u odnosu na njegove judeo-kršćanske korijene“. U državama u kojima se ti korijeni ne priznaju, dolazi do vjerskih kriza i gubljenja kršćanske većine koja je nekoć krasila zemlje kao što je to Francuska, Nizozemska, Ujedinjeno Kraljevstvo…

Možemo li, zapravo trebamo li, i danas, baš kao što je to uradio papa Wojtyla 1981., zavapiti: „Europi je potreban Krist!?“ Ali trebamo li se, kako nam je to u homiliji iz studenoga 2018. sugerirao papa Franjo, zapitati: Živimo li doista kao kršćani?

Za odgovor na to pitanje potrebno nam je prisjetiti se uloge starozavjetnih proroka. Oni su neumorno pozivali Izabrani narod da se s krivog puta vrati Bogu. A kad se narod oglušio na njihov vapaj, doživio je progonstva i razaranja, uključujući i sam grad Jeruzalem. Eto, na tragu poziva starozavjetnih proroka i nauka Isusa Krista, potrebna je današnjoj Europi preobrazba ili, kako je rekao papa Ivan Pavao II., „Europa se treba vratiti svojim korijenima, a korijen Europe je Isus Krist“.

Snažan je poziv Ivana Pavla II. iz 1981.: „Europi je potreban Krist.“ On je često u svojim homilijama govorio o „otpadništvu“ u Europi i gubitku njezinih duhovnih korijena, upozoravajući na proturječje civilizacije koja se naziva kršćanskom, a živi suprotno evanđelju. U snažnoj homiliji 29. studenoga 2018. zapitao je: „Živimo li doista kao kršćani? Možda se tako čini, ali naš život uistinu postaje poganski kad podlegnemo zavodljivosti Babilona. Ne možemo pomiješati vodu i ulje – oni ostaju različiti. To je kraj civilizacije koja se naziva kršćanskom, a živi kao poganska.“

Ima li, nakon svega rečenoga, straha od gubljenja i katoličkog i hrvatskog identiteta kod naših ljudi koji su – poglavito ovi naši iz Bosne – nakon posljednjeg rata rasuti svagdje po Europi? Dojam je, naime, kako su u najvećoj opasnosti mladi naših korijena rođeni u tuđini.

Imamo li na umu da se gubljenje identiteta javlja nakon velikih životnih promjena kao što su: napuštanje svoga zavičaja, rođenje izvan njega i utjecaj nove sredine, onda ima razloga za strah. U tom kontekstu Ivan Pavao II. govori, u apostolskoj pobudnici Crkva u Europi, o gubitku kršćanskog pamćenja i naslijeđa, praćen agnosticizmom i religioznom nezainteresiranošću (usp br. 7). Papa naglašava da se mladi, raspršeni po Europi, susreću s nametanjem „antropologije bez Boga i bez Krista“….  pa se stoga ne treba čuditi ako je time otvoren golem prostor za razvoj nihilizma na filozofskom i relativizma na spoznajnom i ćudorednom području. U takvoj Europi mladi se, pa i stariji, teško mogu oduprijeti postupnu napuštanju pripadnosti Crkvi i žive kao da Boga nema (usp br. 9).

Dodajmo tomu da su mladi suočeni u Europi s pojavom „nove kulture“ koja je snažno pod utjecajem sredstava javnog priopćavanja, čija obilježja i sadržaji često nisu u skladu s evanđeljem. Ta „nova kultura“katkad se očituje u zabrinjavajućim oblicima onoga što Papa naziva „kulturom smrti“.

Stanoviti optimizam – pa, hajde da, poštovani fra Velimire, tako i završimo – budi se ovih dana kada je primjerice lipanjski Antunovski hod okupio 20 000 mladih Hrvata iz cijele Europe, pa susret Katoličke mladeži u Požegi s nekoliko tisuća mladih katolika, koncerti duhovne glazbe redovito su iznimno posjećeni, kao i Mladifest... Slijedom čega bi se moglo kazati, nadati se zapravo, kako – više – nema straha da će se Crkvi u Hrvata dogoditi ono što se dogodilo Europi.

Optimizam je  bitna oznaka kršćanskog života. Činjenica je da se zajednica katolika u Hrvatskoj, a posebno u Bosni, smanjila zbog rata i iseljavanja. To jest zabrinjavajuće. Međutim, Isus nije rekao da nas treba biti puno, nego da trebamo biti kvasac koji prožima društvo i sjeme koje, bačeno u zemlju, raste i donosi plod. To plodonosno sjeme posebno prepoznajem u susretima mladih kao što su: Antunovski hod, prigodna hodočašća mladih, Franjevačka mladež (FRAMA), Hod za život, javne molitve po trgovima, susreti ministranata, a posebno Mladifest (Međunarodni festival mladih) koji će se ove godine održati u Međugorju sa središnjom temom-porukom: Ad fontem – Na izvor. To su snažni znakovi budućnosti naše Crkve. Istodobno to su razlozi kršćanskog optimizma koji se, za razliku od svjetovnog optimizma, oslanja na nadu u Kristovo obećanje: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18).

Što govore Vaša iskustva iz Guče Gore i drevnog franjevačkog samostana koji i sam svjedoči o dubokim kršćanskim korijenima (ovoga dijela) Europe?

Na kraju slobodan sam podijeliti s cijenjenim čitateljima Katoličkog tjednika svoje iskustvo s vjerom gučogorskog puka. Naš je narod u Gučoj Gori, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, proživio burna povijesna razdoblja. Obećanje dano Petru i više puta ponovljene riječi ohrabrenja u evanđelju „Ne bojte se…“, davalo mu je snagu čvrsto se osloniti na to, oduševiti se životom dobrih i poštenih ljudi i sam ostati čvrst u dobru i u vjeri. Težak život kroz stoljeća naučio ga je Boga gledati i u njega polagati sve svoje ufanje. Sa suzama radosnicama lijepo je i danas gledati mladost koja zanosno svjedoči svoju privrženost Isusu Kristu. U njemu je sigurnost i vitalnost korijena koji donose plodove sretnije budućnosti.

nedjelja.ba