Razgovor s Ivanom Cetinom Dadićem, mladim arhitektom iz Kiseljaka koji je odustao od sna o životu u Austriji i nije se pokajao
Razgovarala: Ana Popović
Ivan Cetina Dadić mladi je arhitekt rođen i odrastao u Kiseljaku. Arhitekturu je zavolio od rane mladosti, a Umjetnička srednja škola usmjerila ga je k željenom pozivu, uz koji već deset godina ostavlja vlastiti trag u prostoru. Od dugogodišnjeg sna o životu u Austriji odustao je jer u njegovu poslu u toj zemlji se ne može puno toga napraviti, dok je u BiH svaki iskorak u arhitekturi puno vidljiviji.
Mladima poručuje da ne čekaju, već sami sebi stvaraju prilike koje se uspješno mogu realizirati u BiH. S Ivanom Cetinom Dadićem razgovarali smo o bh. arhitekturi, stanogradnji i vrtoglavom rastu cijena nekretnina te o tomu što mladi sve češće biraju kao alternativu kupnji stana ili gradnji kuće.
Prolazeći Bosnom i Hercegovinom, i mi koji smo u njoj rođeni, odrasli i živimo, a napose stranci i turisti, često ostajemo zadivljeni ljepotama prostora i krajolika, od Neuma do Save, od mora i ravnica do brda, planina, jezera, rijeka. Međutim, naše kuće, arhitektura općenito, uz iznimke kojih, naravno, ima, osobito neplanska i “divlja” gradnja, često nagrđuju prostor u kojemu živimo. Kakav je doživljaj bh. arhitekture iz perspektive ljudi od struke?
Slažem se sa svima koji kažu da imamo najljepšu prirodu na svijetu. Međutim, naša gradnja je nešto sasvim drugo, a odgovor na pitanje zašto je to tako je kompleksan. Kao dijete sjećam se da bih prilikom svakog prelaska granice uočio da je već u Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji te dalje prema sjeveru sve uređenije. Kod nas je sve drugačije, usitnjeno i svega tu ima, a na pitanje tko su krivci za to, počeo bih najprije od našeg nasljeđa, koje se teško mijenja. Uz to, imamo i investitore koji često diktiraju procese. Zatim prostorno-plansku dokumentaciju koja propisuje jedno, dok na terenu imamo nešto sasvim drugo, uključujući gradnju koja odstupa od onog što je planirano, gradnju u vodozaštitnim zonama, oko nacionalnih spomenika i niza drugih pojava zbog kojih imamo stanje na terenu zbog kojeg smo daleko od Hrvatske, Slovenije, Austrije i drugih europskih zemalja. U svemu tome imamo jedinice lokalne samouprave koje trebaju provesti procese do kraja, a to ne rade.
Koliko je u cijeloj priči o planskoj gradnji važna prostorno-planska dokumentaciju koju svaka jedinica lokalne samouprave donosi za sebe?
Prostorno-planska dokumentacija temelj je na kojem se gradi sve ostalo. Zato je jako važno da u njezino donošenje bude maksimalno uključena struka, uključujući i stručnjake iz sredine za koju se donosi prostorno-planska dokumentacija. Smatram da je sudjelovanje domaćih stručnjaka od presudne važnosti za kvalitetan i provediv prostorni plan, ali i za nadzor u njegovu provođenju, jer oni najbolje poznaju povijest, prilike i trendove u arhitekturi svakog mjesta.
Je li svijest većine stanovnika BiH dovoljno zrela za promjene koje su nužne da bismo živjeli u ljepšim i funkcionalnijim kućama i stanovima te bolje planirali infrastrukturu koja će pratiti gradnju?
Iz pozicije mladog arhitekta iza kojeg je deset godina intenzivnog rada u struci i veliki broj projekata, mogu kazati da se dosta toga promijenilo u odnosu na vrijeme u kojem sam započinjao raditi, uključujući i susrete s investitorima. Ovdje je važno naglasiti da mi mladi, u odnosu na starije kolege, imamo više prilika napraviti iskorak jer imamo više mogućnosti i puno nam je toga dostupnije. Primjerice, moji su kolege nekad na pausu pravili nacrte koje je drugima bilo teško razumjeti, dok danas svaki laik jasno vidi projekt i može tražiti rješenja koja su mu se svidjela. Danas puno brže možemo reagirati, ali i razmjenjivati iskustva. Svaki arhitekt koristi društvene mreže koje imaju utjecaj na razmjenu iskustava i ideja s drugim kolegama. Uz malo strpljenja onih koji grade, može se puno toga napraviti, što ranije nije bilo moguće, i zato mislim da imamo, ako ništa drugo, uvjete za nužne promjene koje vrlo brzo postaju vidljive.
Ono što nam je danas svima vidljivo jest i da cijene nekretnina u posljednje vrijeme vrtoglavo rastu i sve je teže do krova nad glavom. Cijenimo li stoga više prostor u kojem živimo, tražeći i pomoć stručnjaka u izgradnji i uređenju interijera, i je li ta pomoć za naše prilike u BiH dodatni financijski teret ili je počinjemo promatrati kao ulaganje u budućnost jer uz pomoć arhitekata dobivamo i ljepši i funkcionalniji prostor?
U odnosu na cijene nekretnina koje su zaista enormno porasle, troškovi arhitekta postali su među manjim stavkama u ukupnim troškovima investicije. Oni više nisu luksuz, već potreba jer arhitekt planira svaki centimetar prostora koji sve više cijenimo i zbog rasta troškova. Kad je u pitanju stanogradnja, ne samo u Kiseljaku već i u cijeloj BiH, mislim da danas u BiH imamo dvostruko više stanova u odnosu na potrebe, ali oni su većinom zbog cijena nedostupni, osobito mladim obiteljima. Zbog toga se mnoge od njih odlučuju na adaptaciju naslijeđene nekretnine, i to je dobar način kako doći do krova nad glavom po vlastitoj mjeri. Osim toga, i do nas pomalo već stiže trend populariziranja života na selu ili negdje izvan grada, u puno mirnijoj i za život ugodnijoj sredini.
Nažalost, i dalje imamo šarolikost u gradnji koja traži da joj se stane ukraj. Recimo, ljude koji započnu kuću na tri kata pa je godinama ne završe, a ona se izgledom ne uklapa u naselje u kojem je sagrađena, ili bojom fasade odudara od prostora u kojem se nalazi. Treba li uz neplansku gradnju, po vama, zakonski urediti i ovu oblast te stati ukraj eksperimentima u gradnji koji nisu ni estetski ni funkcionalno prihvatljivo rješenje?
Što se zakona koji reguliraju oblast gradnje u BiH tiče, mislim da su dobri, ali se na terenu ne provode. Često imamo gradnju bez građevinske dozvole i niz drugih pojava koje traže da ih se eliminira, od kojih ste spomenuli neke. Mi smo društvo u tranziciji i za neke promjene i dosljednu primjenu zakona, po svemu sudeći, trebat će još vremena, ali promjena ima i one su vidljive. Ja bih se fokusirao na one koji su iz domene moje struke. Uz nove materijale moguće je odgovoriti izazovima i naše klime
Obitelji se sve više odlučuju na adaptaciju naslijeđene nekretnine, a, osim toga, i do nas pomalo već stiže trend populariziranja života na seluPrimjerice, moji su kolege nekad na pausu pravili nacrte koje je drugima bilo teško razumjeti, dok danas svaki laik jasno vidi projekt i može tražiti rješenja koja su mu se svidjela. Danas puno brže možemo reagirati, ali i razmjenjivati iskustva
te graditi ravne krovove bez straha od prokišnjavanja, suvišne etaže na nekim objektima se uklanjaju, projektiraju se objekti kako bi bili funkcionalniji i estetski prihvatljiviji.
Vi ste mladi arhitekt, podrijetlom Kiseljačanin. Kako ste se odlučili za ovaj poziv i imate li već izgrađen vlastiti prepoznatljiv stil kojim ostavljate svoj trag u prostoru?
Dodao bih da sam ponosni Kiseljačanin kojeg su, poput mnogih koji odrastaju u manjim mjestima, učili da je negdje bolje, a kao primjere uspjeha navodili nam pojedince izvana. Mislim da se i u rodnom mjestu može puno toga napraviti. Uz sadašnje tehnologije i alate koji su nam na raspolaganju, iz Kiseljaka možete projektirati bilo gdje u svijetu i staviti svoj potpis na velike i važne projekte. Prilikom otvaranja ureda u rodnom Kiseljaku poslao sam poruku iza koje i dalje stojim, a to je da, kad se nađemo na raskrižju, dobro je ostati svoj, raditi na sebi i graditi svoj prepoznatljiv stil. U tom slučaju nijedna sredina vam nije tijesna i uvijek ćete imati posla i novih izazova i u svom mjestu i izvan njega.
Da se Kiseljaku uvijek i rado vraćate, potvrdili ste nedavnom, prvom samostalnom izložbom u rodnom mjestu pod nazivom “XII - Vizija – rast – povratak” u kojoj ste na potpuno drugačiji način spojili umjetnost i arhitekturu, koja je također vrsta umjetnosti. Objasnite nam ukratko koja je bila vaša vizija na početku, kako ste rasli kao arhitekt i, u konačnici, kakav je osjećaj vratiti se u rodno mjesto?
- Broj 12 na početku naslova moje izložbe broj je godina koje su prošle nakon mature. Vizija opisuje, prije svega, moju ideju da studiram arhitekturu, koja se razvija dok sam pohađao Srednju umjetničku školu koja me oblikovala, zahvaljujući i profesorici Ivani Ribičić. U naslovu je sadržan i moj rast u proteklih deset godina kao arhitekta koji je prve projekte počinjao još u vrijeme studija te jasna vizija koju imam u svom poslu, a to je ostaviti prepoznatljiv trag u prostoru koji će se gradnjom skladno uklapati u naš prelijepi krajolik.
Prezentacijom na samoj izložbi, uz spoj više vrsta umjetnosti, uključujući i glazbu i ples kao dopune arhitekturi, koja je sama po sebi vrsta umjetnosti, uz pomoć svojih nekadašnjih profesorica iz srednje škole i ravnateljice, poslali smo poruku da male sredine mogu ponuditi nešto novo i drugačije, u ovom slučaju prezentaciju koja uključuje spoj više vrsta umjetnosti.
Budući da ste i sami u kategoriji mladih i obrazovanih, što biste poručili svojim vršnjacima u BiH? Nudi li im ova zemlja dovoljno prilika i jesu li rad i kreativnost presudni u ostvarenju vlastitih snova i vizija?
Ono što bih svojim primjerom želio poručiti mladima je da ne traže prilike, već da ih sami stvaraju. Usudio bih se kazati da sam ja napravio upravo to. Kao magistar arhitekture mogu raditi u nekoj javnoj instituciji, ali ja to ne želim jer za mene je puno važnije ostaviti trag u prostoru i sam stvarati prilike. Njih je puno više u kaosu u kojem živimo mi u BiH, samo ih treba prepoznati. Moj je san nekad bio živjeti u Austriji. Kada sam ga ostvario, ostajem u toj zemlji tek nepunu godinu dana i vraćam se 2017. godine.
U Austriji, kad je gradnja u pitanju, nemate puno prostora napraviti nešto novo, a još manje popraviti arhitekturu koja je sama po sebi, kao i u drugim europskim zemljama, uređena i skladna. Naša arhitektura u BiH nudi bezbroj prilika i svaka je intervencija zapravo vidljiva i popravak u odnosu na ono što imamo, što smo naslijedili i s čime se još uvijek kao tranzicijsko društvo borimo. Zato sam izabrao rodni Kiseljak kao mjesto u kojem ću raditi i rasti, BiH koja nudi mnoštvo prilika, koje samo trebamo prepoznati i iskoristiti.
artinfo.ba
