Foto: Ivan Lovrić

Uz Nedjelju Muke Gospodnje - Cvjetnicu sugovornik Katoličkog tjednika bio je svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Željko Barbarić koji pastoralno djeluje u Svetoj zemlji...

Razgovarala: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Fra Željko rođen je 1986. u Mostaru, odrastao u Knešpolju u župi Široki Brijeg, te je tu završavao i osnovnu školu. U franjevačko sjemenište ušao je 2000. Gimnaziju je pohađao u Ljubuškom i Visokom te je članom Reda manje braće postao odijevanjem franjevačkog habita 2004. na Humcu. Godinu novicijata proveo je na Gorici u Livnu, a Filozofsko-teološki studij završio u Zagrebu gdje je primio i red đakonata. Zaređen je za svećenika u Mostaru 2011. Kao član Hercegovačke franjevačke provincije pastoralno je djelovao u Duvnu, na Širokom Brijegu i u New Yorku, prije dolaska na službu u Kustodiji Svete zemlje 2021. Završio je poslijediplomski studij iz pastoralnog terapeutskog savjetovanja na Fordham Universityju u New Yorku. Bio je višegodišnji kolumnist Bitno.neta, a trenutačno je kolumnist i u mjesečniku Veritas. Suradnik je na projektu e-duhovne vježbe. Piše i objavljuje tekstove na svojoj Facebook i Instagram stranici Pretežno vedro, te je autor knjiga: Pretežno vedro i Intenzivna njega.

Trenutno djeluje kao samostanski vikar i ekonom u Jeruzalemu te je predavač predmeta iz psihologije i pastoralne/praktične teologije na Franjevačkoj teologiji – Studium Theologicum Jerosolymitanum i na Armenian Theological Seminary of Jerusalem.

Poštovani fra Željko, živite u Jeruzalemu, gradu u koji je Isus svečano ušao prije svoje muke. Kako se Nedjelja muke Gospodnje – Cvjetnica doživljava na mjestima gdje se taj povijesni događaj zbio?

Volim Svetu zemlju unatoč svemu onomu što „ometa“ tu ljubav. Ovo je zemlja kojom je hodao naš Gospodin Isus Krist. Ovdje se rodio. Ovdje je odrastao. Ovdje je odabrao apostole. Ovdje je činio čuda. Ovdje je raspet, umro i pokopan. Ovdje je uskrsnuo. Zato u liturgijskim tekstovima, biblijskim ulomcima koje čitamo u svetištima diljem Svete zemlje rado dodajemo priložnu oznaku mjesta – ovdje. I na takav način posvješćujemo sebi da je Isus Krist stvarna osoba. Da su se događaji iz evanđelja zaista dogodili. Da je Riječ Tijelom postala. Da su Betlehem, Nazaret, Kafarnaum i Jeruzalem stvarna mjesta. Da ne pričamo i da nam netko nije ispričao bajke iz davnina i da priča o Isusu nije još samo jedna priča iz Međuzemlja ili Nigdjezemske. Bog je stvaran. Mi franjevci, zajedno s mjesnim kršćanima i tolikim hodočasnicima iz cijeloga svijeta, baš ovdje na ovom komadiću zemlje doživljavamo Božju blizinu ne samo po nebu koje je iznad nas, nego i po zemlji po kojoj hodimo. I po ljudima koje susrećemo bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Tako i Cvjetnica. Sama činjenica da čitamo evanđeoske izvještaje o događajima Velikog tjedna baš ondje gdje se Veliki tjedan dogodio, ne može čovjeka ostaviti ravnodušnim. Veliki su to darovi koje nismo ničim zaslužili. Mi se iz dana u dan nadišemo na tim otajstvima jer svako mjesto u Svetoj zemlji zadržava privilegiju da svaki dan u godini slavi ono otajstvo koje se na tom mjestu dogodilo. Tako je u Betlehemu svaki dan Božić. U Nazaretu je svaki dan Navještenje. U Jeruzalemu je svaki dan Cvjetnica, svaki dan Veliki petak i svaki dan – Uskrs.

Ovdje ste služili i kao čuvar Kristova groba. Možete li nam približiti tu službu te koja je bila Vaša uloga u Velikom tjednu?

Moja služba u Svetoj zemlji započela je s onim za što mislim da je najveća čast i najuzvišenija služba koju sam do sada obavljao i koju ću ikada obavljati. Bio sam čuvar Kristova groba nešto više od dvije godine. Već su gotovo tri godine otkako služim u samostanu posvećenom Bezgrješnom začeću BDM-a u novom dijelu Jeruzalema koji se nalazi 20-ak minuta hoda od Svetog groba.

Ipak, ostao sam povezan s Kristovim grobom i kroz razne službe i kroz osobnu pobožnost. Veliki je tjedan jako intenzivan za sve nas koji smo u službi u Kustodiji Svete zemlje, a naročito za braću koja služe unutar zidina bazilike Svetog groba ili, kako je još zovemo, bazilike Uskrsnuća Kristova. Za razliku od ostalih mjesta na svijetu, jedna od posebnosti Velikog tjedna je da mi ovdje pjevamo sva četiri evanđeoska izvještaja o Muci Kristovoj. Osim što pjevamo Muku na Cvjetnicu i na Veliki petak, to isto činimo s preostalim dvama evanđeoskim izvještajima na Veliki utorak i Veliku srijedu na svečanoj misi u Svetom grobu.

Jedna od mojih službi jest uglavnom uloga Krista kad se pjeva Muka. I dok o ovome razmišljam, shvaćam koliko je to veliko. Izgovarati Kristove riječi kroz melodiju koja mi je već ušla u uho i u srce na mjestu gdje su se muka, smrt i uskrsnuće dogodili. Sve je to dar od Boga. Biti ovdje. Moći otpjevati Kristove Riječi. Služiti u Svetom grobu.

Veliki tjedan ima i vrlo posebne molitve kada bdijemo uz Sveti grob u molitvi. Pjevamo psalme i hvalospjeve, pjevamo evanđeoske ulomke, razmatramo otajstvo koje se dogodilo – ovdje. A Veliki petak naročito je poseban. Muka se pjeva na samoj Kalvariji, a navečer slavimo obred pokopa Kristova. Moja braća fratri i ja sudjelujemo svi onako kako možemo. Najprije vlastitom prisutnošću jer je naša osnovna služba ovdje – biti prisutan. A onda u svim molitvenim i liturgijskim činima sudjelujemo zajedno dok slavimo otajstva naše vjere i molimo za mir, za dobročinitelje, za sve one koji se preporučuju u naše molitve, za cijeli svijet…

Procesija s Maslinske gore prema Starom gradu jedan je od najupečatljivijih trenutaka toga dana. Kako izgleda to slavlje i kakvo je iskustvo sudjelovati u njemu?

Moram priznati da nisam nikad sudjelovao u tom slavlju procesije s Maslinske gore prema Starom gradu jer sam uvijek za Cvjetnicu vezan za Sveti grob i službe u njemu. Procesija se odvija uvijek popodne kad se svi okupe u Betfagi koja je na vrhu Maslinske gore. U Betfagi se nalazi i svetište posvećeno upravo mjestu polaska. Na zidu crkve nalazi se veliki mozaik Krista koji sjedi na magaretu, baš onako kako nam to opisuju evanđeoski izvještaji. Po onomu što sam vidio na videosnimkama i prema svjedočanstvima drugih koji su sudjelovali u procesiji, to jedan od najradosnijih događaja u čitavoj liturgijskoj godini. Toliko veselja može se još vidjeti samo na događaju Svetog plamena na Veliku subotu po julijanskom kalendaru. Mnoštvo ide prema Jeruzalemu u molitvi, ali još više u pjesmi praćene naročito bubnjevima i gitarama. Svaka skupina hodočasnika ili domaćih vjernika pjeva svoje pjesme i s oduševljenjem hoda prema svetom gradu Jeruzalemu u uspomenu na svečani Kristov ulazak.

Evanđelja prikazuju kako narod Isusa dočekuje klicanjem i palmama, a samo nekoliko dana kasnije traži njegovu smrt. Što nam taj dramatični obrat govori o ljudskom srcu?

Ovo pitanje i mene stavlja u pitanje. Možda sam prebrz u osudi i donošenju zaključaka koji mi odgovaraju u ovom trenutku. Papa Ratzinger pisao je u svojem djelu Isus iz Nazareta o tom dramatičnom evanđeoskom događaju ističući kako to vjerojatno nije isti narod, ista svjetina.

Ali, nama je potrebno govoriti o prevrtljivu srcu jer nam je to dobro poznata tema. Sv. Petar uspio je u roku nekoliko dana triput zatajiti da uopće poznaje Krista i triput izjaviti da ga voli najviše na svijetu. Kako je to moguće? Ako imate kojeg bivšeg prijatelja, bit će vam to jasno. Ako imate iza sebe kakav nenaplaćen dug, propao poslovni projekt ili neku ranu nakon neuzvraćene ljubavi, bit će vam kudikamo lakše odgovoriti na pitanje o obratu u ljudskom srcu. Zašto je jedan dan sve u redu ili se barem tako čini, a idući dan ode sve nizbrdo, kao da onoga prije nije ni bilo…

Izvjesni Rutger Bregman napisao je knjigu koja se zove, u slobodnom prijevodu, Ima nade za čovječanstvo (Humankind. A Hopeful History). Kroz tu svoju knjigu od 300-400 stranica autor se ozbiljno nakanio uvjeriti i sebe i sve koji ju čitaju da je čovjek u biti dobar, a ne zao. Nakon što sam pročitao tu knjigu, i ja sam nešto optimističniji po tom pitanju. Ali da je ljudsko srce prevrtljivo, jest… Da su ljudi sposobni raniti jedni druge, ciljano, namjerno, žestoko i nemilosrdno, u to smo se uvjerili i više nego dovoljno puta. Ima li nade za čovječanstvo? Ova vremena puna ratova, nesigurnosti, nestabilnosti svake vrste kao da nam poručuju da se trebamo ozbiljno zabrinuti. Ima li nade za obrat? Ima! Da citiram Sama iz Tolkienova Gospodara prstenova i njegovo ohrabrenje Frodu kad se činilo kako je sve propalo: „Još uvijek ima dobra u ovome svijetu, gospodine Frodo, i za to se vrijedi boriti.“

IZDVOJENO: Liturgija Cvjetnice u isti dan stavlja svečani Isusov ulazak u Jeruzalem i navještaj njegove muke. Zašto je Crkva spojila ta dva snažna otajstva?

Zato jer slava ide uz križ. Možda zato kako ne bismo došli u opasnost trijumfalizma i želje za moći, slavom i bogatstvom (sjetimo se kušnje u pustinji). Možda zato kako bismo shvatili da je križ Kristov i naš put. Mi u isto vrijeme promatramo Isusa iz Nazareta koji je obećani Mesija, dugoočekivani Krist koji u jednom trenutku izgleda kao da je došao u slavi zakraljiti se i objaviti svoju slavu kako su očekivali neki (ili mnogi) njegovi suvremenici. A koji dan kasnije, umjesto s mesijanskom ili kraljevskom krunom na glavi, završava raspet na križu okrunjen krunom od trnja odbačen, osramoćen i predstavljen kao razočaranje. Norveški nobelovac Jon Fosse lijepo će reći: „Bog je svemoćan kroz svoju nemoć (…) Razapeti Bog je Bog nemoćnih. To je Bog koji osvaja svojom nemoći.“ I još malo Fossea: „Križ simbolizira nemoć, patnju, no istodobno moć u nemoći jer to je moć koja dolazi samo iz nemoći.“

Možda jedan detalj iz povijesti. Prva bazilika Svetog groba koju je izgradila Jelena Križarica zajedno sa svojim sinom carom Konstantinom bila je puno veća i duža od današnje bazilike. Kažu kako je Kalvarija u toj crkvi stajala izvana, na otvorenom, dok je Grob bio pod krovom, odnosno pod kupolom. To mi se i sada čini nešto neprirodnim, neživotnim i neprimjerenim. U današnjoj bazilici i Kalvarija, mjesto muke i smrti, i Sveti grob, mjesto uskrsnuća Kristova, nalaze se pod istim krovom i na taj način poručuju kako je to i naš put. Križ, Kalvarija, nisu završetak križnog puta. Naš put križa jeruzalemskim ulicama, naša Via Dolorosa, naša tužna i žalosna ulica, ne završava se 14. postajom. Isusovo tijelo položeno u grob. Ne! Mi odmah dodajemo i 15. postaju. Nije ovdje! Uskrsnu kako je rekao! I bez obzira koje je doba godine, pa tako i kad je korizma, mi pjevamo „Kraljice neba, raduj se!“ Svakako s Alelujom!

Podsjećam na Pavlove riječi koje odlično zaokružuju zašto su ova dva otajstva spojena i ne mogu se razdvojiti. Zato i mi uvijek u Vjerovanju onako nabrajamo sve jedno za drugim, kao da nema ni točke ni zareza, posebno kad molimo brzo. Raspet. Umro. Pokopan. Treći dan uskrsnuo od mrtvih. Uzašao na nebesa. Tako smo i mi uvijek zagledani u Krista raspeta, ali i proslavljena.

„Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1 Kor 15,14).

Kao terapijski savjetnik pomažete ljudima ispričati svoju priču... Može li nam Isusova muka pomoći bolje razumjeti ljudsku patnju, strah i osjećaj napuštenosti?

Terapeutsko savjetovanje studij je na komu smo mi učili – slušati. Tada sam bio iznenađen da postoje cijeli predmeti koji su se posvetili tomu kako od nas napraviti bolje – slušatelje. Kako ljudima pomoći ispričati svoju priču.

Kad sam tek stigao u Jeruzalem, upoznao sam ovdje sestre Misionarke ljubavi. Zamolile su me da im održim duhovne vježbe kroz cijeli tjedan. Nisam imao baš pojma o čemu im govoriti. A bio sam u opasnosti govoriti im o koječemu i bilo čemu. Odlučio sam se za taktiku koja se možda njima nije najbolje svidjela. Prva dva dana posvetio sam upoznavanju njih. Zamolio sam ih da ispričaju svoje priče. Oduljilo se to. Ali tada sam bolje shvatio s kim se nalazim u istoj prostoriji. I o čemu im progovoriti…

Riječ je Tijelom postala. Bog je postao čovjekom i prinio žrtvu na križu i za tebe i za mene. U tom smislu On se približio nama. I On sluša. Zato valjda i držimo tolike križeve po kućama. Zato valjda rado dolazimo pred križ i iznosimo mu svoje nedaće. Jer križ ne predstavlja samo patnju, nego i žrtvu. On nije samo besmisleno trpio za nas, nego se žrtvovao iz ljubavi za nas. Volim vjerovati da On sluša… Čak i ako stvari ne postaju bolje. On je onaj – empatični i simpatični Bog. Empatični – jer me razumije. Ta i sam je postao čovjekom i trpio, proživio izdaju, razočaranja, bol, ostavljenost, tugu, suze… I simpatičan Bog – onaj koji pati s nama. To hoće reći grčka riječ sympathein.

Iz perspektive terapijskog savjetovanja i duhovnosti, kako vjernici mogu proći Veliki tjedan, ne samo kao liturgijsko vrijeme, nego i kao priliku za osobno ozdravljenje i obraćenje?

Možemo kušati na osobnoj razini povezati se s događajima Velikog tjedna i ne dopustiti da pored nas prođu kao priče iz davnine koje se mene osobno ne tiču. Uzeo bih za primjer ono što piše Jon Fosse o sumnji: „Ja sumnjam svaki dan. Ili možda ne baš svaki dan. Ali sumnjam svakako (…) Možda je sumnja grijeh, no grijeh se oprašta.“ Sumnje su nešto što progoni vjerojatno svakog vjernika. Malo me je strah vjernika koji ne sumnjaju i koji su „potpuno“ uvjereni u sve što vjeruju. Sumnja pomaže da ne odem u fanatizam…

Veliki mi tjedan može pomoći u rastu kroz sumnje i unatoč sumnjama. Mogu se suočiti sa samim sobom, vlastitim slabostima, strahovima, vlastitom samoćom, odbačenošću, osjećajem srama i krivnje… I donijeti ih pod križ znajući kako me sve ovo nabrojano ne definira. I dalje sam čovjek potreban Božje ljubavi, potreban Njegova milosrđa.

I da! Na tom putu obraćenja ne dolazi se do konačna cilja jer je obraćenje proces, a ne dosezanje vrha planine na kojoj ću uspjeti reći: „Uspio sam! Više nisam grješnik! Više ne trebam obraćenje!“ I to je put ozdravljenja. Prihvatiti vlastitu slabost, vlastitu sjenu i prihvatiti da sam potreban Drugoga…

Današnji čovjek često želi izbjeći patnju po svaku cijenu. Kako kršćanska poruka križa može pomoći da se drukčije suočimo s vlastitim životnim križevima?

A zašto uopće postoji patnja? I kako se uopće može izbjeći? To su pitanja koja muče valjda svakog čovjeka, a osobito ljude u ovom dijelu svijeta, u Svetoj zemlji, koja je izmučena beskrajnim ratovima i sukobima po kojima se patnja samo umnožava... I čim se rodimo, mi shvaćamo kako nam slijedi kraj. Za koji dan. Za koju godinu. Svi smo od praha nastali i vratit ćemo se u prah. Možemo život proživjeti u negaciji, u pretvaranju da kraja nema. A pogled na križ, pogled na kraj, pogled na smrt uvelike utječe na to kako ću živjeti vlastiti život.

Moja je glavna i osnovna molitva kad dođem podno križa na Kalvariji ova: „Ne znam zašto mi se ovo događa. Znam da boli. I ne znam koliko će ovo dugo trajati i ne znam koji je krajnji smisao ovoga i ovakvoga križa. Jedino što molim i što želim jest da me Ti, Gospodine, ne ostaviš samoga. Ne želim i ne mogu ići kroz sve ovo sam. Moj križni put treba pomoćnike. Ljude koji će mi pomoći nositi moj križ. Ali prije svega i na kraju svega – Ti me nemoj ostaviti.“

Koju biste poruku iz Jeruzalema, grada Kristove muke i uskrsnuća, željeli uputiti čitateljima na početku Velikoga tjedna?

Hvala svima na svakoj molitvi, na svakom dobrom djelu i na svakom obliku pomoći za nas ovdje u Svetoj zemlji. Možda ste to već učinili. Možda ćete to učiniti na Veliki petak. Hvala vam. Bez vas i bez vaše pomoći stanje bi ovdje bilo mnogo gore i nepodnošljivije. Molite i dalje. Za mir. Za ljude koji trpe. Za one koji nanose zlo. Za neprijatelje naše… I neka naša vjera uvijek bude plodna dobrim djelima, a ne samo ispraznim riječima i neka nam svima Veliki tjedan bude poticaj za izbližega nasljedovati Krista. 

nedjelja.ba