„Svaki se čovjek rađa u nekom jeziku, i među brojnim jezičnim idiomima upravo se ističe svojim materinskim jezikom kojim prenosi kulturu svog naroda u najširem smislu“, smatra Anita Martinac s kojom smo razgovarali povodom Međunarodnoga dana materinskog jezika, koji se obilježava 21. veljače...
Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik
Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru gdje je diplomirala na Pravnom fakultetu. Sudionica je Domovinskog rata te nositeljica Spomenice Domovinskog rata i dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja.
Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima.
Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena te je predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.
Za sebe kaže da djeluje i radi u skladu s vjerskim, odgojnim, moralnim i zakonskim normama za dobro svog naroda. Svoju ljubav prema umjetnosti pretočila je u korisno društveni rad. Borac je za istinu i zagovornik pravde te nam je bila izvrstan sugovornik na uobičajena pitanja na temu materinskoga jezika i položaja hrvatskog jezika u BiH…
Poštovana, na početku nam recite što je to materinski jezik?
Materinski jezik je identitet pojedinca i naroda, to je jezik koji smo prvi usvojili po svome rođenju, jezik naše prve komunikacije s obitelji i okolinom. Pjesnički bih rekla da smo zadojeni materinskim jezikom. Kako su i mnogi pjesnici velikani opjevali „jezik je domovina“, a mogu samo dopuniti mišlju da je ta domovina uvijek s nama i uz nas, i kada nismo u domovini.
Što uistinu jednom čovjeku i narodu znači imati svoj materinski jezik?
Čovjek rođenjem stječe osnovna ljudska prava, a materinski jezik je jedno od njih. Materinskim jezikom nasljeđujemo identitet i domovinu bez obzira na gdje živimo. Ovdje moram naglasiti da taj identitet nema državne granice, ni bilo koje druge okvire koji uređuju državne zajednice. Značenje materinskog jezika je mnogo šire jer osim što smo preko njega spojeni sa svojom izvornošću, to jest sa svojim predcima, didacima našim, primjenom, govorom i pismom ga baštinimo, čuvamo i dalje prenosimo našim potomcima, odnosno prenosimo kroz njega svoju tradiciju, običaje, zavičajnost, način življenja i niz drugih, od fizičkih do intelektualnih, potreba.
Svjesni smo nasrtaja na hrvatski jezik u BiH. No, čini se kako je upravo ta činjenica pokazatelj i potvrda važnosti jezika kao identiteta jednog naroda?
Svaki čovjek rađa se u nekom jeziku i među brojnim jezičnim idiomima upravo se ističe svojim materinskim jezikom kojim prenosi kulturu svog naroda u najširem smislu. Smatram da jezik, kao najvažniji identitet čovjeka, naglašava njegovu različitost, njegovu povijest, kulturu i tradiciju, a na kraju i samoopredjeljenje te nezavisnost.
Hrvatski jezik, kao i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, najsnažniji je korijen Bosne i Hercegovine ako bismo ga promatrali kroz povijest, kulturu, intelektualni rječnik, pravopis i pravogovor. Zato nije potrebno naglašavati identitet hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ali je potrebno upozoriti upravo na one koji pokušavaju nametnuti nove jezične tvorevine po načelu prokazanih jugo komunističkih represija.
Razvitka osobe i naroda, pa i države nema bez komuniciranja. Koliko je bitno da se ta komunikacija vodi na hrvatskom u današnjem svijetu engleskih i njemačkih posuđenica pa i postojanja ljudi koji znaju barem jedan svjetski jezik?
Jedan od 24 jezika Europske unije je hrvatski jezik, naglasit ću kao jedan od najstarijih europskih jezika. Znači da je u korespondenciji i komunikaciji zaživio šire od državnih granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Problem s primjenom hrvatskog jezika postoji u institucijama na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini, a tomu je tako jer se, nažalost, ne poštuje Ustav i Daytonski sporazum. Također, kadrovska popunjenost institucija ne ide u prilog Hrvatima te se administrativno, a posebno medijski, nameće bošnjački, odnosno bosanski jezik kao zajednički jezik, što nikako ne može biti prihvatljivo hrvatskom konstitutivnom narodu. Tužno je što mnogi međunarodni dužnosnici to olako prihvaćaju zbog osobnog neznanja i neupućenosti u povijest Bosne i Hercegovine.
Što se tiče engleskog ili njemačkoga jezika, jasno je da su to najprimjenjiviji službeni jezici zahvaljujući, kako svjetskom tržištu, tako i drugim oblicima umrežavanja na globalnoj razini. Suvremeno obrazovanje zahtijeva minimalno poznavanje jednog od tih jezika kako bismo bili konkurentni na tržištu rada. Takav način obrazovanja utječe na sve druge jezike pa tako i na hrvatski, jer je jezik živ i podložan promjenjivosti. Posuđenice se koriste više u komunikaciji dok se kroz korespondenciju, književnost i obrazovanje njeguje standardni hrvatski jezik. Upravo zato nam je svima od velike važnosti donijeti Zakon o hrvatskom jeziku.
U Europi je ugroženo 50-ak jezika, u svijetu još više. Kakvo mjesto među svjetskim jezicima pripada hrvatskom?
Oko ovoga pitanja vjerojatno se ni hrvatski jezikoslovci ne bi usuglasili. Osobno mislim da se ugrožavanje jezika usko veže uz pitanje ugrožavanja naroda.
Pri diskusijama s kolegama književnicima oko toga isplati li se pisati na hrvatskom jeziku ili treba odmah ići s prijevodom na šire tržište, smatram da se ni u jednom jeziku lijepo, suptilno i široko ne možemo izraziti kao na svom materinskom jeziku.
S obzirom na broj govornika, hrvatski jezik je relativno mali jezik, ali s obzirom na svoju povijest, ipak ima veliki značaj u europskome kontekstu. U kojim je činjenicama to najočitije?
Bašćanska ploča simbol je početka hrvatske pismenosti oko 1100. godine, a možemo našu bogatu povijest obrazlagati i brojnim drugim činjenicama, što sada ne bih nizala u ovom razgovoru, ali ono što želim istaknuti je važnost intelektualne snage našeg malog naroda, odnosno njegovi veliki ljudi, erudite koje je izrodila domovina. Oni su čuvari.
Kada se kaže materinski, čini se kako se tu zapostavljaju i očevi?
Nikako to nije točna tvrdnja. Majčinstvo nije moguće bez oca, tako da uloga oca u identitetu čovjeka, pa i u njegovom jeziku, sama je po sebi jasna. Još u majčinoj utrobi dijete sluša glas majke, koga rođenjem uči oponašati. Možda od oca usvaja riječi, ali sigurno od majke način izgovora.
Kako reagirate na propagandu s istoka koja hrvatski jezik promatra kao zapadnu inačicu srpskog, te na zaostavštinu iz prošloga sustava u BiH da je to sve jedan jezik koji obično zovu SH ili BHS jezik?
Ne bih nasjedala na takve konstatacije, niti komentirala neistine, što su potvrdili brojni znanstvenici, jezikoslovci i ugledni profesori. Neznačajne su takve tvrdnje, a jasno je da su to pokušaju velikosrpske represije koja se očituje na svim razinama, pa naravno i na jeziku.
Što se može dodatno učiniti na probitku hrvatskog jezika u BiH?
Konkretno značajan bi bio doprinos očuvanju jezika potporom hrvatskim književnicima i poticajima za objavljivanje knjiga. Nužno je poboljšati ulaganje u kulturu i obrazovanje. Vidim problem u tome što je to u stranačkim kampanjama, kao i u vladinim programima na posljednjem mjestu. Nadalje treba shvatiti ozbiljnost rada u medijima, a ne samo upozoravati na nedostatak hrvatskih medijskih servisa. Nije da nemamo svoje medije, nego nemamo dovoljno kvalitetne.
Hrvatski narod živi u dijaspori, možda u postotcima u odnosu na ukupan broj Hrvata i previše. Zanima nas kako gledate na „zaboravljanje“ hrvatskog jezika čak i u prvoj generaciji?
Hrvata ne može biti previše pa čak ni u iseljeništvu. Bogu hvala na svim divnim zajednicama koje djeluju diljem svijeta. Imala sam priliku posjetiti brojne naše zajednice u Kanadi, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji i drugdje, te mogu potvrditi s koliko ljubavi i aktivnosti njeguju jezik. No, nikakav zajednički rad ne može sačuvati jezik koliko to mogu učiniti obitelji. Znači da je glavna snaga u obiteljskom zajedništvu i odgoju djece. Također, velika uloga je Katoličke Crkve jer upravo u zajednicama gdje se služe svete mise pa makar i jednom mjesečno na hrvatskom jeziku, tu se jezik i očuvao.
Katoličanstvo se na prostorima Crkve u Hrvata definitivno vezalo uz hrvatski jezik. Što vjera znači Vama osobno u svakodnevnom životu i profesionalnom djelovanju?
Sve što sam u životu postigla, kako na profesionalnom, tako i u privatnom životu je providnošću Božjom. Davno sam predala svoj život s povjerenjem da me vodi i šalje tamo gdje me treba, i s tim načelom živim.
Ne postoji lagan život, ne postoji uspjeh bez truda, ne postoji sreća bez teškoće, a kako bismo spoznali smisao života, treba nam vjera i pouzdanje u Boga. Ako znanost propituje, a Crkva tumači, onda bih rekla da umjetnost ljubi. Osobno u svom obiteljskom, profesionalnom i umjetničkom djelovanju nastojim biti svjedok vjere.
