Da bismo dobili približnu sliku nekadašnjeg i današnjeg života žene na selu te žene iz poslovnog svijeta kako gleda na tu tešku i nedovoljno priznatu ulogu, morali smo se podsjetiti na prošla vremena te pokušati vidjeti kako danas sve to izgleda.

Piše: Zoran Stojanović, Katolički tjednik

Uloga žene je neiscrpna tema o kojoj se pišu znanstveni radovi, vode različite polemike, pjesnici pišu pjesme... A Biblija i druge svete knjige posebnu pozornost posvećuju ženi i majci. Brojne su legende ispričane i prenosile su se s koljena na koljeno.

Katolici Rame posebno štuju tri žene u svom vjerskom i svakodnevnom životu: Majku od Milosti (Gospu Ramsku), Divu Grabovčevu i Ramsku majku.

Ramska majka je kroz cijelu povijest imala uvijek svoju posebnu ulogu. Ona je za Ramljake bila i ostala zrcalo vjere, žrtve i ponosa. Uz svoj mukotrpni rad i strpljivo podnošenje svih nevolja od progona kroz cijelu povijest, preko gubitka muževa, sinova, očeva i braće u Prvom i Drugom svjetskom ratu, odlaska muških na „privremeni rad“ u Njemačku i Austriju pa sve do posljednjeg rata. Danas one strpljivo podnose odlazak djece trbuhom za kruhom. Te žene koje su živjele na selu i danas mogu poslužiti kao životni uzori jobovske strpljivosti, Marijine vjere, Divine hrabrosti u borbi za svoju, obiteljsku i ramsku čast.

Da bismo dobili približnu sliku nekadašnjeg i današnjeg života žene na selu te žene iz poslovnog svijeta kako gleda na tu tešku i nedovoljno priznatu ulogu, morali smo se podsjetiti na prošla vremena te pokušati vidjeti kako danas sve to izgleda. Žene na selu često su morale biti „stopanjice“, žetalice, kopačice, težaci, odgajateljice i onda još ono što je najvažnije - majke. Bio je to splet uloga koji je fenomen za sociološka i psihološka proučavanja.

Za ovu temu pronašli smo tri zanimljive sugovornice. Prvo odredište bilo je naselje Donja Vast.

Od teška života u mladosti do austrijske mirovine

Kata Karača iz Donje Vasti u župi Uzdol u Rami mlada se udala u svoje susjedstvo, iz zaseoka Marića došla je u Karače. Pristigla je kao nevjesta i postala deseti član obitelji. Muž Jozo nije imao oca te je njegova majka preuzela ulogu nositeljice obitelji, uz strica koji je po običaju bio starješina.

„Živjeli smo svi zajedno. Zemlja se morala raditi od proljeća do jeseni, od jutra do sutra. Radili smo našu škrtu zemlju. Kada ugrije sunce, sve sprži, ako kiša, onda sve odnese u Volujak pa Ramom i Neretvom sve do Metkovića. Hrane je bilo one koju smo sami proizveli i bila je u oskudici“, započela je Kata o životu nakon udaje.

Kao i mnogi iz ovog kraja, njezin muž Jozo otišao je na rad u Austriju. Kata je ostala s obitelji. Negdje potkraj 1980-ih pojavili su se kod nje određeni zdravstveni problemi. Dijagnoza je bila teška. Mužu u Austriju poslala je pismo koje je putovalo mjesec dana, što je za to vrijeme bilo uobičajeno, uz napomenu da telefona nije bilo. Kad je Jozo stigao iz Austrije za Božić i vidio njezino stanje, Katu je odveo sa sobom, a djeca su ostala s bakom, tj. s Katinom svekrvom. U Austriji je nastavila liječenje koje je uspješno završeno. Nakon toga i ona je pronašla posao te u inozemstvo odvela svih četvero djece. I tamo ostala do mirovine. Unatoč tešku životu u mladosti rodni kraj ju je privukao natrag.

Što je naučila i zavoljela u mladosti, to radi i danas. „Bavim se svim i svačim, cijeli ženski posao koji se nekoć radio: predem, pletem, tkam, šivam, heklam... Jednostavno nemam slobodna vremena. Oduvijek su me zanimali ručni radovi. Volim čuvati starine i našu narodnu nošnju. Imam sačuvane dijelove nošnje koji su stari i više od 100 godina. Ono što je trebalo, obnovila sam, a izradila i novo“, s ponosom je rekla Kata čije rukotvorine često završavaju na prodajama u humanitarne svrhe. A kao svojevrsnu svoju životnu poruku svima kazala je: „Dragi moji, Boga molite, volite i poštujte starije. Radite jer sve se isplati raditi. Nitko nije bez mana kao i ja, ali sam se trudila da nam svime bude lakše u životu.“ Dok nam je to govorila, Kata je u rukama prebirala svoju staru i novu nošnju. Ova vrijedna žena svoju staru kuću pretvorila je u pravi mali muzej u kome se može vidjeti što su nekoć žene izrađivale kada nisu bile na radovima na njivi.  

Rad i molitva drže na okupu

Ostavljajući Katu da uživa u svom poslu, krenuli smo na drugo odredište u ramskom kraju. Dok se vozimo vijugavom cestom od Izlaza iznad Varvare prema Vlakama, pogled neprestano bježi ka Ramskom jezeru koje je dalo neku novu dimenziju potopljenoj gornjoramskoj dolini. Izgradnjom ove hidroakumulacije dosta toga se promijenilo. Nestao je jedan dio života, ali se pojavio drugi. No, to je za neku drugu temu. Put nas ovaj put, kako rekosmo, vodi u Vlake – do obitelji Stipić. Prilikom dolaska u ovo mjesto, koje pripada filijali Orašac župe Rama Šćit, zamirisao je sir iz „mišine“ (mjeha). Ana Stipić ga je upravo pakirala. U isto vrijeme ispod sača je zagolicao osjetila miris pogače.

Ana, djevojački Žilić, s Kozla, rođena je i odrasla u brojnoj obitelji. Svoje djetinjstvo provela je s petoricom braće i jednom sestrom. Nakon udaje za Miju Stipića kratko su boravili u Hrvatskoj odakle su se vratili u svoje Vlake u Rami iznad Ramskog jezera. Bog im je podario tri sina.

^{Ana Stipić: „Ono što mene i moju obitelj drži na okupu jest molitva bez koje ne počinjemo dan“}

„Cijeli život bavimo se stočarstvom i poljoprivredom. Najbitnije je imati ljubav prema onomu što radiš, a tu ljubav prenijeli smo i na djecu. Posao stočarstva zahtijeva rano ustajanje, puno, puno odricanja i bez obzira na vremenske uvjete, moraš odraditi svoj posao. Ustajemo se prije sedam sati i ono što prvo radimo je molitva Bogu. Zatim slijedi kava, a uz kavu se dogovaramo tko će šta radit', smišljam što kuhati...“, kazala je Ana objašnjavajući svoju svakodnevicu. Tu su: mužnja krava, čišćenje štale; a sin Josip brine o stadu ovaca. „Puno je posla jer imamo dosta životinja, pa je nekad potrebno provesti i nekoliko sati po štalama dok se sve očisti i nahrani stoka. U ljetnim mjesecima dosta je lakše jer životinje idu na pašnjake, dok zimi svakoj kravi, ovci i janjetu moraš donijeti sijeno, ječam, sol i vodu. Kosimo svoje livade, a nekad i tuđe jer velika većina livada ostane zapuštena i nepokošena. Nažalost, mnoga kućanstva nemaju stoku pa nam prijatelji i susjedi rado ustupe livade na korištenje. Zahvaljujemo im na tome“, opisuje Ana dio svoga seoskog života.

Baš ti pašnjaci bogati travom i ljekovitim biljem omogućuju kvalitetno mlijeko i janjetinu posebna okusa koja je nadaleko tražena. Zato nije ni čudo što Ana priprema iznimno kvalitetan i ukusan sir iz mišine, a janje se teško zadrži. „Od mlijeka koje ujutro pomuzem pravim sir, stavljam u mišinu. Također pravim kiselo mlijeko, a dosta mliječnih proizvoda darujem. Puno je kućanskih poslova koje moram obaviti. U svemu mi pomažu muž i djeca. Sretna sam što su se moja djeca odlučila na poljoprivredu jer znam da ih to ispunjava. Vrijedni su i naučeni da bez truda nema novca“, kazala je Ana, svjesna da je moderna tehnologija učinila svoje. Rijetkost je vidjeti djecu sa životinjama. Mobitel je postao svakodnevica većini. Mladi provode sate na tim uređajima i društvenim mrežama. O svome dobu uspoređujući ga s današnjim, Ana veli: „U vrijeme kad sam ja bila dijete, bio si sretan ako imaš ručak, krevet i prijatelje. Bili smo jako kreativni pa bismo smišljali razne igre samo da nam bude lijepo, a i bilo je. Do škole smo pješačili sedam kilometara, poštovali smo roditelje, učitelje i fratre, čak i kad bismo dobili šipku i ukor. Istu smo garderobu nosili svaki dan, jeli ista jela i učili smo čuvajuć' krave i ovce. To nas je izgradilo kao osobe koje se znaju boriti kroz život, i nismo nikad bili zaštićeni ni depresivni. Danas su djeca na prvom mjestu, prezaštitili su ih roditelji i sustav. Zabrinjavajuće je što je sve postalo normalno, koje bolesti se sve otkrivaju kod djece uzrokovane društvenim mrežama i koliko djece živi u uvjerenju da je život ono što vide na Instagramu.“

Posebno je zanimljiva poruka koju je Ana uputila na kraju: „Ono što mene i moju obitelj drži na okupu jest molitva bez koje ne počinjemo dan. Ponekad predmolim ja, ali često i moj muž. Možda da u obiteljima ima više molitve, ne bi bilo ovoliko nasilja i razdvojenosti roditelja i djece.“

^{Zadranka Snježana Köpruner (druga slijeva) uspješna poslovna žena (GS-Rama)}

Uspješna poslovna žena o ženama na selu

No, kako na ovaj seoski život gleda netko za koga se može kazati da je i u današnjim mjerilima poslovno uspješan? Tragom toga našli smo kako se ovih dana vrše posljednje pripreme za otvaranje tvornice metalskih proizvoda GS-Rama čiji je većinski vlasnik Snježana Köpruner, rođena Zadranka koja je svoj životni put u poslovnom svijetu započela u Zadru, nastavila u Njemačkoj, potom u Travniku, a sada ga nadograđuje velikim tvorničkim pogonom u kome će radno mjesto u sljedeće tri godine naći oko 250 radnika… a uskoro i u turističkom kompleksu. Ova uspješna žena u poslovnom svijetu, koji je uglavnom „muški“, o ulozi žene na selu je kazala: „Moram iskreno reći da sam se uvijek divila seoskim ženama. One posjeduju sve vještine potrebne za voditi i upravljati kompanijama. Odgovornost za proizvodnju, za financije i upravljanje obiteljskim odnosima. To je sve ono što treba posjedovati svaki menadžer.

Voditi seosko gospodarstvo je i fizički i mentalno težak posao koji bi većina nas odraslih u gradu teško ispunila. Mislim da su one temelj svih vrijednosti našeg društva. Kada slušamo o novim standardima ESG, tj. zaštite čovjekove sredine, socijalnim odnosima i održivošću, sve to možemo naći u jednom seoskom kućanstvu, a to je prema predviđanjima stručnjaka jedina održiva budućnost.“

Iz ovoga bismo mogli zaključiti da žene na selu ipak nisu prošlost, nego budućnost našeg društva.

nedjelja.ba