Jedna divna priča o ljubavi, a o ljubavi treba pričati uvijek, našla se u Sarajevu. Mladića iz Kiseljaka, djevojku iz Gračanice, život je doveo u Sarajevo i učinio da se ovo dvoje mladih ljudi nađu, zaljube, zavole, vjenčaju i svima pričaju kako je ljubav pokretač svega. Ovo je priča o Armini i Saudinu Hodžiću, ljudima koji su pokazali kako se voli srcem i kako kada je ljubav prava, a ova jeste, sve drugo je manje važno.

Saudin i Armina su slijepe, odnosno slabovidne osobe. Saudin i Armina su mlade i obrazovane osobe, koje ne dozvoljavaju da im njihov nedostatak određuje život, već se trude da svaki segment prilagode onako kako znaju, žele i mogu.

“Osnovnu školu sam završio u Brestovsku, a srednju sam završio u Sarajevu u Centru za slijepe i slabovidne osobe. Dijabetičar sam od svoje treće godine. Sa 17 godina, počinje moja životna borba i tada se sve promijenilo. Gubim vid zbog oboljenja krvnih sudova uslijed nekontroliranog dijabetesa. On je najopasniji u vrijeme puberteta, pa neka ovo bude i pouka mladima koji su dijabetičari da na to razdoblje života malo više obrate pažnju”, počeo je Saudin svoju priču o gubitku vida.

Armina spada u slabovidne osobe, vidi toliko da može obavljati stvari, ali njena upornost je odavno nadmašila njen nedostatak vida. Završila je fakultet i nikada ne dozvoljava da je njen nedostatak vrati na početak ili demoralizira u životu.

“Ja sam i osnovnu i srednju školu završila u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu. Nakon toga, završavam diplomski i master studij, odsjek Fizikalna terapija na Fakultetu zdravstvenih studija u Sarajevu. Sada radim u Centru gdje sam i završila školovanje, kao profesor Praktične nastave za smjer fizioterapeut.”Njihova zajednička priča i kreće u Centru gdje su se upoznali. Iako stariji po godinama, Saudin je u srednjoj školi bio prva godina, a Armina četvrta kada su njihove duše prepoznale jedna drugu i učinile da jedno dugom budu snaga i motivacija.

“Ja sam redovno upisao srednju školu, ali kako sam oslijepio u tijeku školovanja, morao sam se prebaciti u Centar i obrazovanje prilagodim svom nedostatku. Tako sam, iako malo stariji, krenuo od početka srednje škole. Armina je tada bila maturantica. Došla je kod nas u razred da pročita oglas i kada sam je čuo nešto u mom trbuhi je reagiralo. Danas to moderno zovu “leptirići”. Bila je to ljubav na prvi sluh. Njen glas mi je prijao, kao i njena duša. Tražio sam srcem, tako sam i našao.”

A kako je srce iskreno i ne da se prevariti, tako i vidi ono što ni oči ne mogu. Vidi dušu, a fizička ljepota samo upotpunjuje cijelu sliku.

“Ja sve što opipam, mogu i zamisliti. Moja supruga je meni najljepša na svijetu, jer poznajem njenu dušu, a to je najvažnije kod osoba koje se vole”, iskreno kaže Saudin.

Ovi mladi ljudi se trude da sve što rade, rade sami. U većini slučajeva je to moguće, dogodi se neka prepreka oni je savladaju, ali nekada, to nije moguće, pa se ne ustručavaju da traže pomoć.

“Trudimo se da sve što možemo, obavljamo sami, tj.kao bračni partneri dopunjujemo jedno drugo. A kada nam zatreba pomoć, mi je i potražimo. Iako ja često kažem da ponekad imam osjećaj da nemamo probleme s vidom jer živimo i radimo kao ostali. A kada naiđemo na neku prepreku, onda se i prilagodimo”, kaže Armina za Hercegovina.info.

To što su, reklo bi se, ograničenih mogućnosti, uopće nije tako. Oni rade, putuju, treniraju i druže se sa prijateljima. Dani su im ispunjeni, gdje ne ostaje vremena da se razmišlja što bi i kako bi bilo da je drugačije. Oni se nisu prilagodili svojim nedostacima, već su njih prilagodili sebi.

“Kada su u pitanju hobiji, vrijeme koje volim imati za sebe, je provedeno trenirajući. Već godinama, zbog dijabetesa, treniram u teretani, ali sada sam i treninge prebacio u kućnu varijantu. Kupio sam od bicikla, raznih tegova, terex traka, sve što ne zauzima puno prostora, a koristi nam. Volimo da šetamo, odemo na ručak, na kavu. Sve što i ostali parovi rade, tako i mi”, kaže Saudin, a Armina se s osmijehom na licu pridružuje svom suprugu:”Volimo putovati, družiti se s prijateljima, uživati u svakom trenutku.”

Da igre s loptom nisu rezervirane samo s osobe koje vide, dokazuje Saudin koji kao jedan od svojih hobija navodi i goalball. To je sport za slijepe i slabovidne osobe koji se igra sa zvučnom loptom koja je teška 1.25 kg. Igra se na teretnu veličine rukometnog, igraju tri igrača. Lopta se puca rukom i samo je deset sekundi roka da se lopta obrani i vrati iz svog posjeda. Na ovaj način se razvija orijentacija u prostoru i jako je dominantan sport koji iziskuje i fizičku spremnost i dobru koordinaciju.

Saudin kaže kako svi u životu vode neke svoje bitke, jesi li slabovidan ili je u pitanju neki drugi invaliditet, uvijek je borba. Važno je pronaći putanju na kojoj sve funkcionira. Bitan je duh koji vas pokreće i da za svaki problem naći najbolje rješenje.

Kada pomislite da srce ne vidi dobro, da vas duša može slagati, sjetite se ovih ljudi. Svjesni da su morali uzeti život u svoje ruke, danas su zaposleni, gledaju naprijed, trude se da svaki minut života ispune stvarima koje ih čine sretnima. Pronašli su sebe, svoju srodnu dušu, poslove koje vole. Bili su hrabri da se usude da izađu iz okvira i nisu se pokajali.

Izvor:Hercegovina.info