Foto: Ilustracija

Cvjetnica je za nas tako počinjala zajedničkim umivanjem vodom u kojoj su bile ljubičice, a ponekad se znao pojaviti i neki drugi cvijet. Ipak, moja baka je bila vjerna ljubičicama, te je takva ostala do kraja života.

Piše: Dalibor Ballian, Katolički tjednik

Cvjetna nedjelja nam dolazi tjedan prije Uskrsa, a to je već proljeće kada se sve počinje buditi i u vrtovima je jako mnogo posla. Meni je priprema za Cvjetnu nedjelju ostala u sjećanju, kako po samoj pripremi, tako i po odlascima u crkvu.

Još sam bio malo dijete kada sam spoznao da je to naš blagdan, ali tada nisam znao simboliku, odnosno samo značenje koje ću doznati poslije na vjeronauku. Za mene je tada bilo samo znano da je to tjedan prije Uskrsa, a za Uskrs su već trajale velike pripreme. Kako se pospremalo u kući, tako se sređivao vrt i voćnjak. Ipak, oko same kuće bili su travnjaci sa cvjetnjacima, te brojno ukrasno grmlje. Moj zadatak za tadašnju pripravu bio je sve dobro pograbiti i očistiti od stare trave (tada se travnjaci još nisu spaljivali). Kako smo imali veliku okućnicu, to nije bio mali posao ni za odrasla čovjeka, a kamo li za dijete. Ipak, s radošću sam prihvaćao takve poslove jer su mi davali na važnosti. Ako je bilo lijepo vrijeme, započinjao bih već ujutro rano, a posao se znao rastegnuti i na cijeli dan. Tu sam povremeno imao i ispomoć jer su dolazile moje tadašnje kolege da vide što to radim, te bi mi pomogli oko grabljanja. Tako je sa suhom travom bilo brzo gotovo, ali prikupljanje suhih grana trajalo je duže. Kolege obično nisu ostajale do kraja, nego su, kako se umore, odlazili kućama. Ipak, iza nas je ostajala velika gomila suhe trave i granja. Kod grabljanja sam obično primjećivao da u suhoj travi ima i dosta procvalih ljubičica, a bilo je i drugih proljetnica. Ipak, ljubičice su bile ključne. Po završetku posla i ulasku u kuću ja bih to prenio mojoj baki Štefici. Ona je znala što će s tom informacijom kada dođe vrijeme.

Ovdje je bitno spomenuti i moje prve susjede, mlađe članove obitelji Mišić. Darko, kao stariji od mene, znao mi je biti od velike pomoći, a jednom nam se pridružila njegova sestra, malo starija od nas, Nada. Ona je tada za mene bila lider, estetičar, jer je znala moje nalaze ljubičica lijepo srediti. Obično je oko njihovih slagala male busene suhe trave kao oznaku gdje se nalaze, a što je izgledao na kraju kao malo gnijezdo. To je tada na svježe izgrabljanoj površini oko procvalih ljubičica jako lijepo izgledalo, te smo se svi na kraju divili urađenom.

Nakon obavljena posla u subotu kasno poslije podne, prije Cvjetnice, obično me baka slala nabrati stručak ljubičica. Ponekad, dok sam bio mlađi, znala je ići sa mnom po dvorištu gdje su rasle ljubičice koje sam ja prije toga očistio od suhe trave, te su bile obilježene malim busenima. Kada bismo došli do njih – tih malih mirisnih cvjetića, brali smo ih, ali tako da ih dosta i ostane, da ih tu bude na tom mjestu i sljedeće godine. Kada bismo ubrali mali stručak, donijeli bismo ga kući gdje bi ga baka stavila u lavor s pripremljenom vodom, da odstoje u njoj za sutrašnje svečano umivanje. Cvjetnica je za nas tako počinjala zajedničkim umivanjem vodom u kojoj su bile ljubičice, ponekad se znao pojaviti i neki drugi cvijet. Ipak, moja baka je bila vjerna ljubičicama, te je takva ostala do kraja života.

Tog jutra kada smo došli pred crkvu, bio je tu jedan mali drveni štand na kome je djed kupio maslinove grančice. Ja sam odmah dobio zaduženje paziti na njih te smo ušli u crkvu. To je inače bio prvi put da sam ušao u novosarajevsku crkvu Presvetog Trojstva

Nakon doručka obično je netko od odraslih bio zadužen za polazak u crkvu. Ako je to bila baka ili moja tetka, išlo se na Stup. Ipak, meni je najviše u sjećanju ostalo kada sam išao s djedom Ivanom u novosarajevsku crkvu Presvetog Trojstva. Prvo, to je za mene bila putešestvija jer je trebalo poraniti pa doći na Ilidžu i tada dočekati veliki zeleni tramvaj poznat kao Vašingtonac. Na kraju se stiglo do postaje na Dolac Malti te odmah krenulo ka crkvi. Danas kada prođem tim putem, ništa nije kao što je tada izgledalo. Nekoć je Veterinarski fakultet bio bliže crkvi, a potpuno drugačije je izgledao – bila je to smeđa zgrada s više katova, pokrivena crijepom te je većim dijelom bio na današnjem prostoru parkirališta kod pošte. Pošta nije bila tako velika i široka, nego je tu bila samo zgrada telefonske centrale, te je svojom arhitekturom stršala između tadašnjih jednokatnih i dvokatnih kuća Novog Sarajeva. Ispred je bila tramvajska tračnica, a uz nju su bile servisne radionice za kamione, kao i manji stambeni objekti, prilično ružni i ruševni. Ulaz pred crkvu bio je širok i omeđen s dvjema solidnim građevinama te zasut tucanikom. Jedna od tih građevina bio je stari župni dvor i mislim da je bio s desne strane kada se ulazi u crkvu, a s druge, lijeve strane bio je stari Napretkov dom, a tada već prostor KUD-a Ivo Lola Ribar.

Tog jutra kada smo došli pred crkvu, bio je tu jedan mali drveni štand na kome je djed kupio maslinove grančice. Ja sam odmah dobio zaduženje paziti na njih te smo ušli u crkvu. To je inače bio prvi put da sam ušao u novosarajevsku crkvu Presvetog Trojstva. Do tada sam već poznavao onu na Stupu te crkvu na Bistriku i katedralu. Kako mi je bilo u crkvi sve novo, to je u meni pobudilo veliko zanimanje pa sam ju detaljno razgledao. Bila je to tada za mene raskošna, ogromna bogomolja. Misa je ubrzo počela, a u isto vrijeme iz KUD-a su pojačali glazbu jer su, navodno, imali probu. Tada se u crkvi začuo žamor, bilo je negodovanja među nazočnima, ali je to bilo vrijeme kada se nisi mogao buniti na takve stvari. Misa je ipak brzo bila gotova, a samim time je i prestala glasna glazba.

Kako je moj djed odrastao u Novom Sarajevu, imao još mnogo poznanika koji su dolazili u crkvu, tako smo se još dugo zadržali ispred jer su se pozdravljali. Kada se poznanici nakon dugo vremena susretnu, imaju štošta jedni drugima ispričati, a djed je bio velika pričalica. Ja sam tada samo stajao i promatrao crkvu i njezin visoki toranj. Kasnije sam još saznao da su se u njoj vjenčali moji djed i baka.

Po povratku iz crkve predao sam baki maslinove grančice, a ona ih je stavila na malu zidnu policu u kuhinji. Tada je skinula one stare koje su tu bile od prošle godine. Stare grančice nije bacila van, nego ih je spalila u peći. Zašto je to uradila, nisam znao, ali sam mnogo kasnije saznao da se te grančice spaljuju, a njihov pepeo koristi prilikom pepeljanja u crkvi, na Pepelnicu.

nedjelja.ba