Uz to, resilo ih je potpuno predanje bez pridržaja, duh molitve i pokore, čistoća srca, osobito naglašena pobožnost prema Majci Božjoj. Gabriel od Žalosne Gospe prema najboljim tradicijama pasionističkog reda, kojemu je pripadao, štovao je naročito Žalosnu Gospu.

Francesco Possenti, tako se zvao Gabriel prije ulaska u red, rodio se u Asizu 1. ožujka 1838. Njegov otac Sante Possenti bio je guverner u Papinskoj Državi, a inače čovjek besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. I majka Agneza, rođena Friosciotti, bila je žena iskrene kršćanske pobožnosti, a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji.

Prve četiri godine života Francesco je proživio u raznim gradovima Papinske Države, u kojima je službovao njegov otac. Od 1841. do 1856. proboravio je u Spoletu, gdje mu je otac bio prisjednik i trajno se nastanio.

Osnovnu školu polazio je kod redovnika Školske braće, koji su nastavili s dobrim odgojem kojeg je već imao. To je bilo za Francesca važno jer mu je majka preminula 1842., kad su mu bile tek četiri godine. U jesen 1850. započeo je srednju školu u isusovačkom kolegiju. U njoj je ostao sve do 19. godine, kad je stupio u red pasionista Sv. Pavla od Križa. U kolegiju je postao član Marijine kongregacije, posvetivši se Blaženoj Gospi. Inače je bio veoma živahan mladić, strastven lovac, volio je ples i lijepa odijela. Zato je bilo iznenađenje za mnoge kad su čuli da se odlučio za pasioniste. Kraj sve vanjštine u njemu je kucalo nevino srce u kojem se mogla roditi i razrasti klica duhovnog zvanja. Kad mu je bilo 18 i pol godina, 1856., Francesco se oprostio od oca, braće, prijatelja te pošao u Morrovalle, gdje se nalazio novicijat pasionista. Najprije je bio primljen na prve kušnje, zatim je obavio osmodnevne duhovne vježbe te 21. rujna obukao pasionistički habit dobivši novo ime Gabriel od Žalosne Gospe. Sljedeće godine položio je profesiju ostavši u Morravalleu još 10 mjeseci.

Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje smrti 27. veljače 1862. Primio je samo takozvane niže redove.

Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek 1891. njegov nekadašnji drug na studijama, a kasnije general pasionistâ, o. Franjo od Prežalosne pokrenuo je proces za Gabrielovo proglašenje blaženim. To nastojanje okrunjeno je uspjehom, pa je 31. svibnja 1908. papa Pio X. Gabriela proglasio blaženim. Na beatifikaciji su bili nazočni blaženikov brat Mihael i duhovni vođa o. Norbert. S procesom se nastavilo i dalje pa je papa Benedikt XV. Gabriela proglasio svecem 13. svibnja 1920.

Nastojanjem mons. Domenica Tardinija, tada generalnog asistenta Katoličke akcije talijanske mladeži, a kasnije kardinala, državnog tajnika Ivana XXIII., Sv. Gabriel bio je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji.

Papa Ivan XXIII. proglasio ga je zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo 1959. Njegov grob, u Isola de Gran Sasso, postao je proštenišno mjesto kamo godišnje zna hodočastiti više od 600 000 hodočasnika.

Ime mu je hebrejskog porijekla, a znači Božji čovjek ili Bog je bio jak.