× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti
  • 26.studenog

phpThumb_cache_nedjelja.ba__src15944e4115ecbb283a09048d468dc004_par237e4a9ca0b8b807a10bf3329368f378_dat1700980844.jpeg

Foto: Nedjelja.ba

Na posljednju nedjelju liturgijske godine slavi se svetkovina Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa, piše Nedjelja.ba..

Najmlađi idejni blagdan Gospodinu u čast zahvaljuje svoj postanak papi Piju XI. U svojoj enciklici Quas primas, od 11. prosinca 1925., on razvija misao kako bi najdjelotvorniji lijek protiv razornih snaga vremena bilo priznanje Kristova kraljevskog gospodstva.

Budući da bi bilo potrebno „da se kraljevsko dostojanstvo našeg Otkupitelja raširi što je moguće dalje, čini se kako nije ništa prikladnije od ustanovljenja vlastitog i posebnog blagdana Krista Kralja. Budući da blagdani imaju veći učinak od bilo kojeg dokumenta učiteljstva, svi oni poučavaju vjernike, ne jedanput nego godišnje, i ne dotiču samo duh nego i srce.“

Vanjski poticaj za uvođenje u toj godini bila je 1600. godišnjica Prvog općeg koncila u Niceji 325. godine, na čijoj se nauci o Kristovoj istobitnosti s Ocem kao na svome temelju oslanja njegovo kraljevsko dostojanstvo.

Kao termin blagdana Papa je odredio posljednju nedjelju u listopadu, prije svega s obzirom na blagdan Svih svetih koji slijedi, s tim „da bi se glasno proglasila slava onoga koji trijumfira u svim svetim i izabranim.“ Na ovaj dan trebala bi se održavati javna posveta Srcu Otkupitelja.

Premda je blagdan oduševljeno primljen prije svega kod muškaraca i mladeži, ipak su se pokazala neka razmišljanja da bi blagdanska ideja bitnije došla do izražaja, možda u adventu, Božiću, Bogojavljenju, Uskrsu ili Uzašašću.

Već je 1941. J. A. Jungmann formulirao to neraspoloženje u svojoj duhovnopovijesnoj bilješki Tajna Krista u crkvenoj godini: „Ipak (usprkos oduševljenom primanju) može nas zahvatiti osjećaj umora naočigled tih razvoja oko slike Krista, koji ne žele kraj. Uvijek novi pokušaji, uvijek nove slike, uvijek novi vrhunci, uvijek novi načini govora. Nisu li te pojave ipak znak za to da je bilo gdje napuštena čvrsta osnova i da se u našem religioznom napredovanju nešto uskolebalo i promijenilo?

Ili, je li to bilo obilaženje, na koje smo se morali uputiti prije dva tisućljeća, kako bi Kristovo bogatstvo naučili gledati u uvijek novim vidicima najprije u njihovoj sabranoj ljepoti, a zatim i u njihovom raspadanju, u njihovom povijesnom širenju, u njihovoj nutarnjoj dubini i u njihovom vanjskom dostojanstvu? Ovo posljednje trebao bi biti slučaj. I čini se da se krug želi zatvoriti i da se obilaženje sada ponovo vraća svome ishodištu.“

Čini se da je danas za tu želju tlo bolje pripravljeno, i mora se gledati u Jungmannovu smislu kao sretniji doprinos da je „Svetkovina Isusa Krista Kralja svega svijeta“, kako se blagdan svojim punim imenom naziva u latinskom misalu, premještena na posljednju nedjelju kroz godinu.

Tako je to snažnije postavljeno u onaj eshatološki odnos, koji je stalno pripadao posljednjoj nedjelji crkvene godine. Sada može postati jasnije da uzvišeni Gospodin i Kralj nije samo konačni cilj crkvene godine, nego našeg zemaljskog putovanja uopće, „isti je jučer i danas i zauvijek“ (Heb 13,8). „Alfa i Omega. Prvi i posljednji, Početak i Svršetak“ (Okt 22,13).

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST
Sarajevski kiseljak - novi 28.6.
Ecos
  • 26.studenog

phpThumb_cache_nedjelja.ba__src15944e4115ecbb283a09048d468dc004_par237e4a9ca0b8b807a10bf3329368f378_dat1700980844.jpeg

Foto: Nedjelja.ba

Na posljednju nedjelju liturgijske godine slavi se svetkovina Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa, piše Nedjelja.ba..

Najmlađi idejni blagdan Gospodinu u čast zahvaljuje svoj postanak papi Piju XI. U svojoj enciklici Quas primas, od 11. prosinca 1925., on razvija misao kako bi najdjelotvorniji lijek protiv razornih snaga vremena bilo priznanje Kristova kraljevskog gospodstva.

Budući da bi bilo potrebno „da se kraljevsko dostojanstvo našeg Otkupitelja raširi što je moguće dalje, čini se kako nije ništa prikladnije od ustanovljenja vlastitog i posebnog blagdana Krista Kralja. Budući da blagdani imaju veći učinak od bilo kojeg dokumenta učiteljstva, svi oni poučavaju vjernike, ne jedanput nego godišnje, i ne dotiču samo duh nego i srce.“

Vanjski poticaj za uvođenje u toj godini bila je 1600. godišnjica Prvog općeg koncila u Niceji 325. godine, na čijoj se nauci o Kristovoj istobitnosti s Ocem kao na svome temelju oslanja njegovo kraljevsko dostojanstvo.

Kao termin blagdana Papa je odredio posljednju nedjelju u listopadu, prije svega s obzirom na blagdan Svih svetih koji slijedi, s tim „da bi se glasno proglasila slava onoga koji trijumfira u svim svetim i izabranim.“ Na ovaj dan trebala bi se održavati javna posveta Srcu Otkupitelja.

Premda je blagdan oduševljeno primljen prije svega kod muškaraca i mladeži, ipak su se pokazala neka razmišljanja da bi blagdanska ideja bitnije došla do izražaja, možda u adventu, Božiću, Bogojavljenju, Uskrsu ili Uzašašću.

Već je 1941. J. A. Jungmann formulirao to neraspoloženje u svojoj duhovnopovijesnoj bilješki Tajna Krista u crkvenoj godini: „Ipak (usprkos oduševljenom primanju) može nas zahvatiti osjećaj umora naočigled tih razvoja oko slike Krista, koji ne žele kraj. Uvijek novi pokušaji, uvijek nove slike, uvijek novi vrhunci, uvijek novi načini govora. Nisu li te pojave ipak znak za to da je bilo gdje napuštena čvrsta osnova i da se u našem religioznom napredovanju nešto uskolebalo i promijenilo?

Ili, je li to bilo obilaženje, na koje smo se morali uputiti prije dva tisućljeća, kako bi Kristovo bogatstvo naučili gledati u uvijek novim vidicima najprije u njihovoj sabranoj ljepoti, a zatim i u njihovom raspadanju, u njihovom povijesnom širenju, u njihovoj nutarnjoj dubini i u njihovom vanjskom dostojanstvu? Ovo posljednje trebao bi biti slučaj. I čini se da se krug želi zatvoriti i da se obilaženje sada ponovo vraća svome ishodištu.“

Čini se da je danas za tu želju tlo bolje pripravljeno, i mora se gledati u Jungmannovu smislu kao sretniji doprinos da je „Svetkovina Isusa Krista Kralja svega svijeta“, kako se blagdan svojim punim imenom naziva u latinskom misalu, premještena na posljednju nedjelju kroz godinu.

Tako je to snažnije postavljeno u onaj eshatološki odnos, koji je stalno pripadao posljednjoj nedjelji crkvene godine. Sada može postati jasnije da uzvišeni Gospodin i Kralj nije samo konačni cilj crkvene godine, nego našeg zemaljskog putovanja uopće, „isti je jučer i danas i zauvijek“ (Heb 13,8). „Alfa i Omega. Prvi i posljednji, Početak i Svršetak“ (Okt 22,13).

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.