Njegovi roditelji bili su dugo bez djece. Molili su se i zavjetovali, a Bog im je podario sina. Sveti Rok je na svome tijelu od rođenja imao madež u obliku križa. Nakon što je prije navršene 20. godine ostao bez roditelja, podijelio je siromasima baštinu koju je naslijedio od oca, imućnog posjednika te se kao siromašan hodočasnik uputio u Rim.

Na putu je činio dobra djela i pomagao oboljelima od kuge. Hodočastio je u Rim, Rimini, Novaru i Piacenzu, posjećivao javne bolnice te posvuda činio djela milosrđa. Sveti Rok je ozdravljao bolesne molitvom, dodirom  i znakom križa. Njegovo putovanje pretvorilo se u hodočašće ljubavi.

U Piacenzi se i sam razbolio od kuge, pa je prognan iz grada. Utočište je našao u šumi, gdje se hranio biljem te pio vodu iz vrela koje je poteklo u njegovom skrovištu. Jedini prijatelj bio mu je lovački pas koji mu je svaki dan donosio komad kruha. Vlasnik psa, grof Palastrelli, slijedio je životinju u šumu i primio Roka pod svoj krov. Kada je ozdravio, Rok vratio se u zavičaj, ali kako ga je bolest potpuno fizički izmijenila, njegovi sumještani nisu ga prepoznali, već su ga zatvorili kao sumnjivca i špijuna. U zatvoru je proveo pet godina, ponovo obolio od kuge i tek je svećeniku koji mu je podijelio svete sakramente otkrio tko je.

Preminuo je u Montpellieru, 16. kolovoza 1327. Štovanje ovog sveca uvelike su proširili franjevci i kapucini. U rimski martirologij unio ga je papa Grgur XIII., a taj unos potvrdio je kasnije i papa Urban VIII. Po njegovom zagovoru ubrzo su se počela događati ozdravljenja, a štovanje Sv. Roka najprije se proširilo u južnoj Francuskoj i Italiji.

Njegovi zemni ostaci počivaju u svetištu Svetog Roka, u Veneciji, a vjernici ga zazivaju u raznim potrebama, posebno u zaštitu od zaraznih bolesti.

Ime mu je pomalo nepoznatog porijekla te njegovo značenje nije potpuno sigurno. Moguće je da dolazi od germanske riječi hrok što znači gavran ili od nordijske hrokr što je u prijevodu visok i jak.

Zaštitnik je kirurga, hodočasnika, zatvorenika i indvalida.