Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je papa Pio XII. 1. studenoga 1950. Tome prethodi duga tradicija stara gotovo kao i samo kršćanstvo. O Marijinom uznesenju pisali su, među ostalima, kršćanski autori Sv. Bernard, Sv. Antun Padovanski i drugi.

Kada je objavio dogmu o Marijinu Uznesenju, 1950., papa Pio XII. nije želio objasniti je li Djevica umrla i uskrsnula odmah ili je išla izravno u nebo i nije umrla. Trenutno, kao u prvim stoljećima Crkve, najveći dio teologa misli da je Marija umrla, ali jednako kao i Krist – njezina smrt nije bila danak grijeha – bila je bezgrešna! – nego da bi se posve poistovjetila s Isusom.

Od 6. stoljeća na Istoku se slavi blagdan Usnuća Djevice, prijelaz koji je sličniji snu nego smrti.

Oci su, prije svega od 4. i 5. stoljeća upućivali na pojedinosti o Usnuću i Uznesenju Djevice utemeljenom na predaji koja je nastala u 2. stoljeću. Prema toj predaji, kada je Marija bila blizu napuštanja ovoga svijeta, svi apostoli osim Jakova Starijeg, koji je pretrpio mučeništvo, i Tome, koji se nalazio u Indiji, okupili su se u Jeruzalemu kako bi u posljednjim trenucima bili s njom.

Ono što je posve sigurno jest da Djevica Marija, posebnom milošću svemogućega Boga, nije okusila trulež smrti, nego da je njezino tijelo, proslavljeno od Presvetoga Trojstva, ujedinjeno s dušom i da je Marija bila uzdignuta na nebo, odakle kraljuje u slavi, zajedno s Isusom, kako bi slavila Boga i zagovarala čovjeka.

Danas se ova svetkovina slavi kao državni blagdan u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi. Neradni je dan u Republici Hrvatskoj.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji 13 župa posvećeno je Uznesenju BDM od kojih su tri svetišta: Breške, Dolac, Haljinici, Komušina, Korace, Kreševo, Olovo, Osova, Rama-Šcit, Suho Polje, Stup, Tolisa, Uskoplje.