Iako korijeni ove svetkovine sežu u vrijeme prije Efeškoga sabora 431., kada je za Blaženu Djevicu Mariju definirana dogma da je Bogorodica, sigurni podatci da je proslavljana na nadnevak 25. ožujka mogu se pronaći u 6. stoljeću u jednoj propovijedi biskupa Abrahama iz Efeza.

Kako opisuje Adolf Adam u knjizi Slaviti liturgijsku godinu (str. 125-126) već se od 3. stoljeća proljetnome ekvinociju (25. 3.) pripisivalo uzvišeno značenje te je smatran "prvim danom stvaranja", "Kristovim rođendanom", "danom njegove smrti na križu"... Nakon što se datum proslave Božića ustalio na 25. prosinca, logično je bilo da Navještenje tj. Kristovo začeće u Marijinu krilu, bude na ovaj današnji nadnevak.

U knjizi popisa rimskih papa - Liber pontifcalis gdje se uz osnovne podatke o poglavarima Katoličke Crkve donosi i bilješka o najvažnijim njihovim pothvatima, mogu se za ovaj blagdan naći različiti nazivi koji upućuju da je riječ i o Gospodnjoj i Marijanskoj svetkovini. U prvom redu to je "Navještenje Gospodinovo"; zatim: "Začeće Kristovo", "Utjelovljenje Kristovo" te "Navještenje Marijino".

Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru (1969.) opredjeljuju se za današnji naziv ove svetkovine.

S obzirom da redovito pada u korizmeno vrijeme, ako to bude u Velikom tjednu, onda se prebacuje za ponedjeljak poslije Vazmene osmine.

Biblijska podloga Navještenja Gospodinova nalazi se u Lukinu evanđelju (1,26-38) koje prikazuje dramu Božje intervencije i čovjekove suradnje. Bog iz ljubavi prema svome najuzvišenijem stvorenju koje je palo u ropstvo grijeha, šalje svoga Sina. U Božanskom planu određeno je da On ima uzeti obličje ljudskoga tijela, tj. roditi se iz krila žene. To će se dogoditi bez sudjelovanja muškarca. Zbog toga židovska djevojka Marija koja je već zaručena za Josipa, biva najprije prestrašena pa onda zbunjena kada joj anđeo Gabriel priopćava tu vijest.

Nakon što joj Božji glasnik objašnjava: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji" (Lk 1,35), ona u svojoj slobodnoj volji daje pristanak: "Neka mi bude po riječi tvojoj!" (1,38).

U ovom događaju Crkva prepoznaje ispunjenje starozavjetnoga obećanja nevjernomu kralju Ahazu, preko proroka Izaije: "Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!" (Iz 7,14). Razlog tomu jest upravo Isusovo utjelovljenje - On biva taj "S nama Bog", što ime Emanuel znači u prijevodu.

Stoga zajednica vjernika dok na ovu svetkovinu izgovara Vjerovanje, kao i na Božić, poklekne na riječi: "Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom."

artinfo.ba