Iako su se samo „javni grješnici“ morali uključiti u ovaj običaj, to nije završavalo s jednim danom. Dramatičnost istjerivanja iz crkve ukazivala je na nužnost pokorničkoga procesa pomirenja.
Katolici diljem svijeta znaju što je Čista srijeda – ili kako Hrvati običavaju kazati PEPELNICA – dan kojim započinje 40-dnevno razdoblje korizme. Toga dana svećenik pepelom, koji se obično dobije paljenjem maslinovih grančica od prošlogodišnje Cvjetnice, posipa glavu svakoga vjernika izgovarajući: „Obrati se i vjeruj Evanđelju“ ili „Spomeni se da si prah i da ćeš se u prah vratiti“. To je snažan podsjetnik na našu smrtnost i poziv na obraćenje koji nas nuka da se odreknemo grijeha kako bismo prihvatili čedan život.
No, u početku ovaj je obred mnogo više uključivao i bio rezerviran za „javne grješnike“, od kojih se zahtijevalo da obavljaju javnu pokoru kako bi ponovno mogli biti primljeni u zajedništvo.
Po primjeru starozavjetnih proroka, ovi su pokajnici nosili kostrijet odnosno grubu odjeću tijekom cijele korizme, zajedno s pepelom na svojim glavama.
Dnevni misal Sv. Andrije iz 1945. opisuje što se zapravo događalo na ovu „Kostrijetnu srijedu“
Prema ovom običaju, oni kršćani koji su imali teški, „glavni“ grijeh, morali su se podvrgnuti javnoj kazni.
Na Pepelnicu bi biskup običavao blagosloviti odjeću kostrijeti koju će pokornici nositi tijekom svetih 40 dana, i njihove glave posuti pepelom. Onda, dok bi vjernici pjevali sedam pokorničkih psalama, „pokornici bi bili protjerani iz svetoga mjesta zbog svojih grijeha, kao što je i Adam bio izbačen iz raja zemaljskoga zbog svoje neposlušnosti“.
Svoju pokorničku odjeću nisu smjeli skinuti niti ponovno ući u crkvu prije Velikoga četvrtka, nakon što su stekli pomirenje trudom i pokorom, i sakramentalnom ispovijedi i odrješenjem, piše Aleteia.
Kostrijet se obično opisuje kao komad grube odjeće koji je izvorno bio nošen na golu kožu, čime je to činio neugodnim i katkada bolnim. Kasnije je ova odjeća oblačena preko svakodnevnoga odijela, kao javni, ali manje bolan znak pokore.
Ovaj je običaj bio poznat u Starom zavjetu, a i Isus ga spominje kada galilejskim gradovima Korozainu i Betsaidi dovikuje: „Da su se u Tiru i Sidonu zbila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi se već oni u kostrijeti i pepelu bili obratili“ (Mt 11,21).
Kako se navodi u knjizi Slaviti Crkvenu godinu, autora Adolfa Adama (str. 84) javna crkvena pokora izgubila se krajem prvog tisućljeća, a ostala je praksa posipanja pepelom na početku korizme kao znak obraćenja i življenja sukladno Evanđelju.
KT
