U različitim religijama vjera je veliki duhovni izvor koji može značajno utjecati na proces izlječenja, ona otkriva jedan nadnaravni duhovni svijet koji je izvor životne snage.

Već od najranijih početaka ljudske civilizacije čovjek se u kritičnim trenucima svog života obraćao nadnaravnim silama za pomoć. U svim se našim krajevima u prošlosti, a često i danas pri prvim znakovima bolesti pomoć traži u molitvi. Jedan od osebujnih fenomena po kojima se kršćanstvo izdvaja od ostalih religija svakako su blaženi i sveci.

To su uglavnom stvarne osobe koje su se za života istakle kršćanskim krijepostima i umrle na glasu svetosti, te su osim toga za života ili poslije smrti činile čudesa. Stoga se većini njih dodatno pripisuju i specifične protektivne sposobnosti pa ih zato kao svoje zaštitnike štuju određene skupine ljudi. Liječenju oboljelih, pomoć nemoćnima i onima koji pate, u kršćanstvu se od najranijih vremena posvećuje osobita pažnja.

Prema izvješćima evanđelista, Isusovo zemaljsko djelovanje ispunjeno je liječenjem bolesnih. Sveci kao sljedbenici Isusovi i kao najuzoritiji među ljudima, prema vjerovanjima crkve, također mogu zadobiti dar liječenja.
Obraćanje svecima kao zaštitnicima od određenih bolesti, vjera kako sveci mogu čovjeka izliječiti od bolesti te mu osigurati zdravlje traje kroz stoljeća sve do naših dana. Razlozi zbog kojih je pobožni puk pojedine svece prihvatio za zaštitnike od pojedinih bolesti vrlo su raznoliki. U ranokršćanskih svetaca i mučenika najčešća je asocijacija s dijelom tijela na koji je bila usmjerena tortura, način usmrćivanja ili neočekivani događaji koji su se pritom zbili.

Tako je primjerice sv. Apolonija postala zaštitnicom od bolesti zubi jer su joj barbari iščupali zube; sv. Agati su amputirali dojke pa je zazivaju dojilje i žene s bolesnim dojkama; sv. Erazmu su čupali crijeva, pa je postao zaštitnikom od trbušnih bolesti.

Za zdravlje su se štovali, a i danas se štuju, određeni sveci koji nisu poznati u cijeloj Hrvatskoj, već samo na određenim područjima ili u pojedinim gradovima, osobito u Istri i Dalmaciji: sv. Foška zagovornica protiv kostobolje i reumatičnih bolova, neplodnosti i glavobolje; sv. Klement zaštitnik stoke; sv. Gaudencije zaštitnik od zmijskog ujeda; sv. Šimun, sv. Duje, sv. Eufemija i brojni drugi sveci koji se štuju za zdravlje općenito.

Kod Hrvata katolika u Bosni, a osobito u Središnjoj Bosni cijenjeni za pomoć od svih vrsta bolesti su sv. Anto, sv. Ivo i sv. Nikola. Za ova tri sveca vežu se brojne legende i priče. Primjerice priču o slijepoj Muslimanki koju je susjeda katolkinja odvela na zavjet sv. Ivi u Jajce pripovijeda kazivač Pero iz sela Brajkovići kod Travnika:

"Navodno je bila slijepa od rođena djevojka. I susjeda koja je bila katolkinja, odvela je slijepu djevojku na zavjet. I kada je obašla nekoliko puta kip sv. Ive onda je progledala te je potom poljubila sv. Ivu, te kao dar zahvalnosti, darovala svoje dukate.

Kad je došla kući, majka nije mogla vjerovati te se zahvalila na čvrstoj vjeri svojoj katoličkoj susjedi. No, kada je priupitala kći kako je progledala i što je uradila, ona joj je sve u detalje ispričala. A onda je majka odgovorila, nije mi žao dukata, ali što si poljubila Vlaha onakog ružnog mnogo mi je žao. Sutra dan kad je djevojka ustala, našla je dukate koje je bila darovala ispod jastuka. Onda je nastupilo sljepilo istog momenta. Onda je poslije isto pokušala, ali kakvi nije više nikad (progledala)".

Sv. Ivo osobito se štuje na području Središnje Bosne sa središnjom proslavom u Podmilačju. U noći sv. Ive pale se vatre, i to kod gotovo svake kuće. Pepelu ovih vatri pridaju se ljekovita svojstva, a na Ivandan ujutro prije izlaska sunca gazi se po ovom pepelu u uvjerenju da će se na taj način spriječiti bolesti kroz godinu.

Također je u pučkoj pobožnosti izraženo hodočašćenje i obilaženje grobova osoba za koje se vjeruje da su živjele uzornim bogobojaznim životom, te su umrle za vjeru ili od neke teške bolesti ili lokaliteta za koja se vjeruje da su sveta poput porušenih crkvica za vrijeme turske okupacije.

Malo poznato, ali vrlo značajno i specifično mjesto hodočašća jest selo Dub u župi Guča Gora. Tu je prije dolaska Osmanlija bila katolička crkva Duha Svetoga, sada je na tom mjestu samo jedan oveći kameni križ pored kojega se jedanput godišnje slavi sv. Misa. Za taj križ ima jedna priča, ljudi je prepričavaju i vjeruju da je istina.

Navodno su muslimani nekoliko puta rušili taj križ i bacali ga niz veliku padinu ispod sela, a onda bi udarilo, nevrime, čak iz vedra neba i ne bi pristala kiša i jaki vjetrovi sve dok Muslimani ne bi u velikom strahu ponovo vratili križ na njegovo mjesto. Tako su stari pričali da su jedanput morali upregnuti dvanaest jarmova volova, da bi križ izvukli gore na brdo na njegovo staro mjesto.

Interesantna, ali, navodno istinita, priča vezana je za jedan stari kameni križ. On se nalazi u jednoj njivi u selu Grahovčići, župa Brajkovići.

Navodno su Turci tu ubili jednog katoličkog svećenika i što je sada interesantno od tada, pa sve do danas ljudi vode svoje bolesne konje, i nakon sto bi s njima obišli nekoliko puta, naravno moleći se oko križa konji bi ozdravljali, ističe kazivač kazivač Srećko iz sela Brajkovići kod Travnika.

Zavjet je obećanje dano Bogu da ćemo mu nešto darovati ili dati. Cilj mu je proslaviti Boga, kome se prinosi ne samo jednostavan čin, nego i slobodna volja da se on izvrši, priznavajući Boga apsolutnim gospodarom svega. U svim religijama, od budizma do islama, susrećemo zavjete, što govori koliko je duboko u samoj naravi religiozna čovjeka da uspostavlja posebne odnose s Bogom. Zavjet je po sebi i u sebi čin bogoštovnoga klanjanja.

Stvar koja se prinosi Bogu postaje njegovim vlasništvom i poprima neku vrstu posvete što je u Božjim očima čini dragocjenom, i zato je to veća krivnja ako se prekrši zavjetom dano obećanje. Vjernici se na različite načine zavjetuju i u različitim životnim trenucima. Prema razgovoru s kazivačima došao sa do zaključka da zavjete možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu kategoriju spadaju tzv. preventivni zavjeti. Te zavjete karakterizira to što se ljudi mole Bogu ili svecu za svoje zdravlje ili zdravlje svoje obitelji još dok su zdravi, a sve u svrhu kako bi izbjegli kritične životne trenutke. Primjer ovakvog zavjeta donosi kazivač Pero iz sela Brajkovići kod Travnika:

"Ja ne čekam (da dođe do bolesti), ja se uvijek molim prije, da ne bi došlo do te situacije. Sada najviše molim da ih (djecu) Bog izvede na pravi put, da spoznaju Boga, pa da ga poštuju, da idu u crkvu na primjer. To mi je najvažnije. Imaš ti ljudi zavjetuju se, imaju saobraćajni udes i zavjetuju se bogu što ih je ostavio na životu što nije ostao invalid".

Druga kategorija zavjeta jest ona koja se događa za vrijeme kritičnog trenutka za pojedinca ili zajednicu. Dakle, pojedinac se u trenutku krize za pomoć obraća Bogu ili svecu uz obećanje da će izvršiti određenu zavjetnu radnju. Međutim, da li će vjernik zavjet izvršiti prije ili poslije uslišane želje od strane Boga ili sveca kojem se zavjetovao ovisi o njemu samome.

Kazivačica Mara iz sela Brajkovići kod Travnika opisuje svoj zavjet za sina:

"Sveti Ivo moćni zagovorniće ti si mnoge ozdravio u Jajcu, ozdravi i moga sina. I u Komušinu sam išla isto tako Gospi. Cuke se prep’o, ćutio di laje i pripadne se (od straha je počeo mucati). I ovaj kako sam ga zavitovala i u Komušinu Gospi i ozdravio je. Draga Gospe ozdravi moga sina koji je bolestan, koji ne more dobro da izgovara, ozdravi ga.

Kad god mognem ja ću ti doći. Eto nisam mogla ić’ ovo godina (bio je rat), otišla sam tri puta. Kako sam postila i molila, postila subote Gospi i ona mi to uslišila puno…A vodila sam ga i na Bojnu, a vodila sam ga i Gospi na Kalvariju, ovako kad nekad idem povedem i njega. Nisam gledala samo jednog sveca, ja sam gledala što više ovako, a more se i samo jednom svecu (zavjetovat)".

Srećko sin Mare o istom događaju iz djetinjstva kaže:

"Kada sam imao 10 do 12 godina, otprilike u noći sam se jako uplašio od jakoga laveža pasa, spavao sam. Već sljedeće jutro nisam mogao skoro ni riječi normalno progovorit jako, jako sam mucao. Odmah su počeli veliki problemi, smijeh od kolega, pa do velikih problema u školi posebno kod usmenih odgovora i pitanja…Tada su roditelji vidjevši da mi službena medicina ne može pomoći počeli se zavjetovati i voditi me na razna hodočašća po Središnjoj Bosni, ali najčešće na grob Petra Barbarića, na groblje, 'Bojna' Travnik. Tu sam Bogu hvala potpuno ozdravio od tada pričam bez ikakvih smetnji, možda ponekad i previše".

Od davnina su ljudi zbog bolesti odlazili na mjesta koja su smatrali svetim i tamo se za zdravlje i osobni prosperitet. Hodočašćenje je jedno od najstarijih zavjeta u kršćanstvu, a teško bolesnom vjerniku duljina ne predstavlja prepreku i on je spreman hodočastiti iz udaljenih krajeva u crkvu poznatu po milostima koje se u njoj zadobivaju. Kazivač Srećko o zavjetnim hodočašćima kaže:

Što se tiče Središnje Bosne naš narod (Hrvati) je najradije hodočastio, zavjetovao i molio se Blaženoj Djevici Mariji-Gospi, Sv. Anti Padovanskom, Sv. Ivanu Krstitelju u Podmilačje (Jajce), te slugi Božjem Petru Barbariću, prije na groblje iznad Travnika "Bojna", a u novije vrijeme na grob Petra Barbarića u sjemenišnu crkvu Sv. Alojzija u Travniku.

Razlozi zavjeta i hodočašća bili su najčešće osobno zdravlje ili zdravlje nekoga člana u obitelji. Ako mjesto hodočašća nije bilo previše udaljeno išlo se vrlo rado pješice i bosih nogu, a priprava bi bila „trodnevnica“ ili „devetnica“, post i pojačana molitva. Išlo se također na konjima, konjskim kolima (zapregama).

Napomena: Izjave u tekstu su dobijene od osoba, odnosno kazivača, koje su sudjelovale u autorovom istraživanju. Iste pripadaju pučkim predanjima, koja po svojoj prirodi mogu biti stvarna ili izmišljena.

Velimir Bugarin|Travnički vjesnik