Crkva 11. prosinca ponovno slavi jednog papu sveca. Takvih je bila većina u prvim stoljećima. Mnogi su od njih svoju ljubav prema Kristu i Crkvi zapečatili vlastitom krvlju. Sv. Damaz umro je ipak kao priznavalac, a ne kao mučenik,piše nedjelja.ba.
Nakon smrti pape Liberija, koji si je ovjekovječio ime gradnjom najveće Gospine crkve u Rimu, Santa Maria Maggiore – Svete Marije Velike, naslijedio ga je na Petrovoj stolici njegov vjerni đakon Damaz, čiji je pontifikat trajalo od 366. do 384., a bio je rođeni Rimljanin. Izbor novog pape nije bio ipak jednoglasan... Damaz je zbog svega toga imao prilično burno vrijeme papinstva u kojem je morao mnogo trpjeti.
Održao je u Rimu tri sinode na kojima se raspravljalo, uz ostalo, o obnovi vjerskoga života među svećenstvom i Božjem narodu. U dogovoru s carem Teodozijem 381., sazvao je i II. opći sabor i to u Carigradu. Na saboru je definirao božanstvo Duha Svetoga, koje su nijekali makedonijevci. Nicejskom vjerovanju dodano je: „I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…“
Veliko je djelo pape Damaza što je povjerio jednom od tadašnjih najvećih učenjaka, Sv. Jeronimu, prijevod Svetog pisma na latinski jezik i tako je između 383. i 406. nastala glasovita Vulgata.
Papa Damaz, koji je mnogo prijateljevao sa Sv. Jeronimom, i sam se okušao na spisateljskom polju. Sastavio je priličan broj djela u stihovima namijenivši ih grobovima svetih mučenika po katakombama, koje su u međuvremenu bile već prilično zatrpane, a sveti ih je Papa htio opet otvoriti pobožnim hodočasnicima. Papine je epigrame kaligraf – lijepopisac Furije Dionizije Filocal uklesao u mramor lijepim umjetničkim slovima. Damaz je dao na grobovima mučenika sagraditi veličanstvene crkve za koje mu ništa nije bilo odviše dragocjeno. Za sobom je ostavio čuveno djelo: Carmina.
Papa Damaz obogatio je i liturgiju uvođenjem svetkovanja crkvene godine, a također je konačno odredio kanon biblijskih knjiga, to jest onih koje su pisane Bogom nadahnute i prema tome sačinjavaju Sveto pismo.
Preminuo je u dobi od 80 godina, 11. prosinca 384. bogat zaslugama i uspješnim djelima. Upravljao je Crkvom 18 godina (neki izvori kažu 20), pripremivši je da bude zrela za oluje koje su je čekale u doba seobe naroda. Pokopan je u crkvi Sv. Lovre u Rimu.
Ime Damaz je grčkoga porijekla i znači: „koji znade ukoriti“. Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa i paratifusa.
