× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti

ruanda-crnci

O fra Ivici Periću, misionaru iz Lepenice i njegovu radu u Ruandu većina nas zna dosta. No fra Ivica nas ipak svako malo ugodno iznenadi te putem svoje web stranic izvijesti o novih postognućima.

Prije nekoliko dana postavio je novi tekst povodom školske pauze, ali i krštenja njegova kumčeta.O čemu se radi, pročitajte u nastavku:

Za djecu u Ruandi upravo počinju dugo očekivani školski praznici, a u naše dvije srednje škole u Kivumuu, odjednom je tišina zamijenila onaj svakodnevni žamor i graju. Ovoga puta tišina je pozitivna i znači - odmor. Jer, iz naše Strukovne i Tehničke škole jedna generacija učenika odlazi, jedna ide na odmor i sprema se na nove školske izazove, dok nam nova generacija dolazi.

Zato je sada prilika da se malo osvrnem na upravo okončanu školsku godinu. Ove smo godine imali rekordan broj učenika. Čak 467. I kako sada stvari stoje i koliki je interes za upise u 1. razred, čini se kako ćemo u sljedećoj školskoj godini imati još više učenika.

Jednu smo generaciju izučenih majstora ispratili. Lijepo je vidjeti sve te mlade ljude kako sa velikim iščekivanjem gledaju u budućnost, potpuno spremni za nova životna iskustva. Svi se nadaju kako će brzo naći posao i tako si osigurati egzistenciju i bolji život. Dosadašnja iskustva govore da većina naših učenika bez problema pronalazi posao. Mi izučavamo zidare, krojače, električare, vodoinstalatere, zavarivače. A takvih, izučenih majstora u Ruandi konstantno nedostaje. Tako da sam uvjeren da će svi, koji se ne boje raditi, vrlo brzo pronaći posao

Da je to stvarno tako, uvjerio sam se kada sam na početku ove školske godine htio nekoliko bivših učenika zaposliti u našoj Strukovnoj školi, da rade kao pomoćnici našim učiteljima praktične nastave. Međutim, nije bilo moguće naći slobodnog bivšeg učenika! Svi su već imali posao, ili u Ruandi, ili čak u Ugandi. Naši završeni majstori stvarno su traženi. I na to smo posebno ponosni! To je ono čemu težimo, to je cilj naših nastojanja. Obrazovati ove mlade ljude i tako im dati kruh u ruke. I pomoći im dugoročno. A istovremeno je to velika potvrda da naše škole dobro rade, to je veliko priznanje našim programima.

Ako kažem da je oko 90 posto naših bivših učenika našlo zaposlenje, sigurno ćete se upitati gdje je onda onih preostalih 10 posto. E, pa to su naše bivše učenice. Koje su odlučile, prije nego krenu u posao, udati se i zasnovati obitelj.

Sve više i više naših bivših učenika, nakon određenog vremena, osjeti potrebu ponovo doći k nama u školu. Da se pohvale svojim uspjehom, da nam ispričaju gdje su, što rade, ali i da nam se zahvale što smo im pružili mogućnost da se obrazuju. Često se znaju šaliti na moj račun, da sam bio strog prema njima, da sam ih 'naganjao', tjerao da uče i na praksi što više rade. Tada su, kažu, uvijek bježali od mene, a sada, priznaju, da su mi upravo na tome izuzetno zahvalni. Jer sam ih naučio disciplini, radu, poštivanju drugoga. Kada to čujem, pitam se, što više u životu čovjeku treba?

Sretan sam i ponosan kada vidim da su uspjeli u životu. I što se sada mogu brinuti za svoje roditelje. Koji nisu imali prilike završiti školu, pa su bez posla te uglavnom žive u velikom siromaštvu i gladni.

Moram se sada prisjetiti i vremena kada sam stigao u svoju misiju u Kivumuu. Vidio sam da su ljudi gladni. Nekako sam reagirao instinktivno, pa smo odmah počeli u selu dijeliti hranu: grah i kukuruzno brašno. No, to se pokazalo kao loš potez. Iz više razloga. U selu se zbog toga povećao broj krađa. Krali su jedni od drugih. Ali i dijeljenjem hrane smo im poslali poruku da ništa ne trebaju raditi u životu, jer će im sve netko drugi omogućiti.

Nisam htio da ova mladost u Kivumuu odrasta na takav način. Nisam htio da od njih napravimo parazitsko društvo. Kada u tim mladim ljudima ima toliko potencijala. Samo im je trebalo dati priliku da napreduju u svom životu.

Znao sam, imam dovoljno vremena. Idem na onu dugoročnu varijantu. Možda će u selu ponovo zavladati glad, ali dugoročno ćemo, školovanjem mladih, smanjiti i broj gladnih, jer će svi oni školovanjem dobiti priliku da počnu raditi i sami si zarade za hranu. To je bio ključ!

Istina, ne može se učiti na prazan želudac. Pa smo, zahvaljujući našim donatorima, za sve naše učenike, uz besplatno školovanje, svakoga dana osigurali i besplatan topli obrok. I sada smo tu gdje jesmo. I zbog toga smo izuzetno ponosni i sretni! Posebno mi je drago vidjeti da naši bivši učenici, ali i naši učitelji koje smo također mi školovali, itekako cijene trud koji se ulaže kako bi im se osiguralo školovanje i topli obroci. Oni znaju da iza svega toga stoji puno ljudi, puno donatora.

Tako su nedavno osnivači Humanitarne udruge Srce za Afriku, bračni par Maja i Željko Garmaz, i autori knjige „Naš čo'ek u Africi“, za svog redovnog posjeta Kivumuu odlučili svog sedamnaestomjesečnog sinčića Grgu krstiti baš kod nas. Sve je proteklo u pravom afričkom stilu, uz pjesmu i bubnjeve, a ja sam bio i krstitelj i kum.

Ono što se dogodilo nakon obreda krštenja, za nas je bilo veliko iznenađenje i velika čast. Naime, učitelji naših škola, znajući koliki trud i rad Maja i Željko ulažu kako bi preko udruge prikupili donacije za naše škole, donijeli su za Grgu vrijedan poklon. Maleni je Grga dobio - ovcu!

Ako poznajete prilike u Ruandi, znat ćete da je to izuzetno velika čast. Veći poklon je samo krava, koja se obično daruje na vjenčanjima. Učitelji su se skupili, organizirali i kupili ovcu.

„Sada ste naša obitelj“, rekla im je tajnica škole Immaculee Iyambaje.

Kada vam netko u Ruandi pokloni ovcu, to znači da ste se trajno povezali s tom obitelji. Naime, vi uzmete ovcu za poklon, a prvo sljedeće janje koje ovca okoti, daruje se onome tko vam je ovcu poklonio. I onda to tako ide u krug. Te se stvara doživotno prijateljstvo i obiteljska povezanost.

Ganuli su nas. Jer, to je znak da dobro znaju da su im je njihovo školovanje omogućili dobri ljudi svojim donacijama, da su im školovanje omogućili ljudi koji prikupljaju donacije, kao i mi koji ih svakodnevno tjeramo na rad i učenje.

To je za mene motivirajući signal koji jasno pokazuje da se ostvarilo ono što smo najviše i željeli. Mnoge smo obitelji postavili na noge, dali im kruh u ruke te im omogućili da žive život dostojan čovjeka.

Ostvarila se punina moga poziva i zvanja. Znajući da će i oni moći dostojanstvenije nego ranije proslaviti i nadolazeći Božić, tako i ja miran i spokojan mogu dočekati ovaj veliki blagdan, napisao je fra Ivica na kraju svoga teksta.

 

im|artinfo.ba

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST

ruanda-crnci

O fra Ivici Periću, misionaru iz Lepenice i njegovu radu u Ruandu većina nas zna dosta. No fra Ivica nas ipak svako malo ugodno iznenadi te putem svoje web stranic izvijesti o novih postognućima.

Prije nekoliko dana postavio je novi tekst povodom školske pauze, ali i krštenja njegova kumčeta.O čemu se radi, pročitajte u nastavku:

Za djecu u Ruandi upravo počinju dugo očekivani školski praznici, a u naše dvije srednje škole u Kivumuu, odjednom je tišina zamijenila onaj svakodnevni žamor i graju. Ovoga puta tišina je pozitivna i znači - odmor. Jer, iz naše Strukovne i Tehničke škole jedna generacija učenika odlazi, jedna ide na odmor i sprema se na nove školske izazove, dok nam nova generacija dolazi.

Zato je sada prilika da se malo osvrnem na upravo okončanu školsku godinu. Ove smo godine imali rekordan broj učenika. Čak 467. I kako sada stvari stoje i koliki je interes za upise u 1. razred, čini se kako ćemo u sljedećoj školskoj godini imati još više učenika.

Jednu smo generaciju izučenih majstora ispratili. Lijepo je vidjeti sve te mlade ljude kako sa velikim iščekivanjem gledaju u budućnost, potpuno spremni za nova životna iskustva. Svi se nadaju kako će brzo naći posao i tako si osigurati egzistenciju i bolji život. Dosadašnja iskustva govore da većina naših učenika bez problema pronalazi posao. Mi izučavamo zidare, krojače, električare, vodoinstalatere, zavarivače. A takvih, izučenih majstora u Ruandi konstantno nedostaje. Tako da sam uvjeren da će svi, koji se ne boje raditi, vrlo brzo pronaći posao

Da je to stvarno tako, uvjerio sam se kada sam na početku ove školske godine htio nekoliko bivših učenika zaposliti u našoj Strukovnoj školi, da rade kao pomoćnici našim učiteljima praktične nastave. Međutim, nije bilo moguće naći slobodnog bivšeg učenika! Svi su već imali posao, ili u Ruandi, ili čak u Ugandi. Naši završeni majstori stvarno su traženi. I na to smo posebno ponosni! To je ono čemu težimo, to je cilj naših nastojanja. Obrazovati ove mlade ljude i tako im dati kruh u ruke. I pomoći im dugoročno. A istovremeno je to velika potvrda da naše škole dobro rade, to je veliko priznanje našim programima.

Ako kažem da je oko 90 posto naših bivših učenika našlo zaposlenje, sigurno ćete se upitati gdje je onda onih preostalih 10 posto. E, pa to su naše bivše učenice. Koje su odlučile, prije nego krenu u posao, udati se i zasnovati obitelj.

Sve više i više naših bivših učenika, nakon određenog vremena, osjeti potrebu ponovo doći k nama u školu. Da se pohvale svojim uspjehom, da nam ispričaju gdje su, što rade, ali i da nam se zahvale što smo im pružili mogućnost da se obrazuju. Često se znaju šaliti na moj račun, da sam bio strog prema njima, da sam ih 'naganjao', tjerao da uče i na praksi što više rade. Tada su, kažu, uvijek bježali od mene, a sada, priznaju, da su mi upravo na tome izuzetno zahvalni. Jer sam ih naučio disciplini, radu, poštivanju drugoga. Kada to čujem, pitam se, što više u životu čovjeku treba?

Sretan sam i ponosan kada vidim da su uspjeli u životu. I što se sada mogu brinuti za svoje roditelje. Koji nisu imali prilike završiti školu, pa su bez posla te uglavnom žive u velikom siromaštvu i gladni.

Moram se sada prisjetiti i vremena kada sam stigao u svoju misiju u Kivumuu. Vidio sam da su ljudi gladni. Nekako sam reagirao instinktivno, pa smo odmah počeli u selu dijeliti hranu: grah i kukuruzno brašno. No, to se pokazalo kao loš potez. Iz više razloga. U selu se zbog toga povećao broj krađa. Krali su jedni od drugih. Ali i dijeljenjem hrane smo im poslali poruku da ništa ne trebaju raditi u životu, jer će im sve netko drugi omogućiti.

Nisam htio da ova mladost u Kivumuu odrasta na takav način. Nisam htio da od njih napravimo parazitsko društvo. Kada u tim mladim ljudima ima toliko potencijala. Samo im je trebalo dati priliku da napreduju u svom životu.

Znao sam, imam dovoljno vremena. Idem na onu dugoročnu varijantu. Možda će u selu ponovo zavladati glad, ali dugoročno ćemo, školovanjem mladih, smanjiti i broj gladnih, jer će svi oni školovanjem dobiti priliku da počnu raditi i sami si zarade za hranu. To je bio ključ!

Istina, ne može se učiti na prazan želudac. Pa smo, zahvaljujući našim donatorima, za sve naše učenike, uz besplatno školovanje, svakoga dana osigurali i besplatan topli obrok. I sada smo tu gdje jesmo. I zbog toga smo izuzetno ponosni i sretni! Posebno mi je drago vidjeti da naši bivši učenici, ali i naši učitelji koje smo također mi školovali, itekako cijene trud koji se ulaže kako bi im se osiguralo školovanje i topli obroci. Oni znaju da iza svega toga stoji puno ljudi, puno donatora.

Tako su nedavno osnivači Humanitarne udruge Srce za Afriku, bračni par Maja i Željko Garmaz, i autori knjige „Naš čo'ek u Africi“, za svog redovnog posjeta Kivumuu odlučili svog sedamnaestomjesečnog sinčića Grgu krstiti baš kod nas. Sve je proteklo u pravom afričkom stilu, uz pjesmu i bubnjeve, a ja sam bio i krstitelj i kum.

Ono što se dogodilo nakon obreda krštenja, za nas je bilo veliko iznenađenje i velika čast. Naime, učitelji naših škola, znajući koliki trud i rad Maja i Željko ulažu kako bi preko udruge prikupili donacije za naše škole, donijeli su za Grgu vrijedan poklon. Maleni je Grga dobio - ovcu!

Ako poznajete prilike u Ruandi, znat ćete da je to izuzetno velika čast. Veći poklon je samo krava, koja se obično daruje na vjenčanjima. Učitelji su se skupili, organizirali i kupili ovcu.

„Sada ste naša obitelj“, rekla im je tajnica škole Immaculee Iyambaje.

Kada vam netko u Ruandi pokloni ovcu, to znači da ste se trajno povezali s tom obitelji. Naime, vi uzmete ovcu za poklon, a prvo sljedeće janje koje ovca okoti, daruje se onome tko vam je ovcu poklonio. I onda to tako ide u krug. Te se stvara doživotno prijateljstvo i obiteljska povezanost.

Ganuli su nas. Jer, to je znak da dobro znaju da su im je njihovo školovanje omogućili dobri ljudi svojim donacijama, da su im školovanje omogućili ljudi koji prikupljaju donacije, kao i mi koji ih svakodnevno tjeramo na rad i učenje.

To je za mene motivirajući signal koji jasno pokazuje da se ostvarilo ono što smo najviše i željeli. Mnoge smo obitelji postavili na noge, dali im kruh u ruke te im omogućili da žive život dostojan čovjeka.

Ostvarila se punina moga poziva i zvanja. Znajući da će i oni moći dostojanstvenije nego ranije proslaviti i nadolazeći Božić, tako i ja miran i spokojan mogu dočekati ovaj veliki blagdan, napisao je fra Ivica na kraju svoga teksta.

 

im|artinfo.ba

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.

Saznajte više