Kao potomak plemenite atenske obitelji, Egidije je razmjerno rano napustio Grčku, kao i slavu ovoga svijeta, da bi u Francuskoj živio kao pustinjak, usred šume. To se odvijalo u drugoj polovici VII. stoljeća.

Priča se kako je za uzglavlje odabrao kamen, za ležanje golo tlo, a za hranu korijenje i divlje plodove. No bio je sretan i slavio Boga.

Za vrijeme jednoga šumskog lova, Flavije, gotski kralj, upoznao je ovog pustinjaka pa su ga se njegove riječi dojmile. Međutim, uzalud ga je pokušavao privoljeti da dođe živjeti na dvor. Egidiju su siromaštvo i tišina prirode bili daleko draži od raskoši kraljevske palače. Potom je kralj Flavije oko 680. dao sagraditi samostan u šumi nazvan Saint-Gilles, gdje je pustinjak mogao poučavati mlade monaškome životu, prema pravilu Sv. Benedikta.

Nakon što je poznao poznat po čitavoj Francuskoj, zahvaljujući čudesima i obraćenjima koje je vršio, Egidija su prozvali „svetim taumaturgom“ te je postao predmetom iznimnog čašćenja. Nakon smrti 721., njegove zemne ostatke prenijeli su iz pokrajine Languedoc u Toulouse gdje ih se i danas časti.

Ime Egidije je grčkog porijekla i znači: sin Egeja.

Zaštitnik je: hromih, oboljelih od kuge i dojilja,prenosi nedjelja.ba.

artinfo.ba