Crkva 15. siječnja slavi spomendan Sv. Pavla, prvog pustinjaka, zabilježenog kao prvaka među poniznim i pobožnim ljudima koji su odlučili ostaviti sve što imaju, te poći za Isusom Kristom, znajući da time postaju dionici Njegova teškog križa.
Sveti Pavao pustinjak, imenom i poviješću, rodom iz Tebaide u Egiptu, rođen je u kršćanskoj obitelji. Njegovi su mu roditelji pružili vrsno obrazovanje, te je ovaj ponizni svetac govorio grčki i egipatski jezik. Nakon što mu roditelji u njegovoj 15 godini umiru, počinju strašni progoni kršćana koje je provodio rimski car Decije.
Pavao bježi u pustinju kako bi utekao progonima, ali se time odmiče i od svoga brata Petra i ostatka obitelji koji su željeli njegovo imanje.
Kraj špilje u kojoj je živio nalazila se mala oaza s palmom, koja mu je svojim plodovima pružala hranu, a svojim lišćem odjeću.
Otada pa do kraja svoga života, Pavao je svoj nekad bogati dom zamijenio dubokim siromaštvom i svakodnevnom kontemplacijom, životom u ljudskoj samoći, posvećen svom istinitom prijatelju Isusu. Iako se životom u pustinji odmakao od strašnog progona rimskog cara, i svoje obitelji koja se vodila za ovozemaljskim blagom, Sveti Pavao, kao i svi drugi pustinjaci nakon njega, ne može se promatrati tek kao bjegunac od buke i okrutnosti svijeta.
Životom, moglo bi se reći, na rubu svijeta, Pavao ostvaruje svoj poziv na svetost, a ono što je zanimljivo, pritom ne traži svjedoke ni sljedbenike. Pa ipak, iako odvojen od svijeta, tom istom svijetu, pomaže i služi.
Sveti Pavao čuo je i uistinu nasljedovao Isusove riječi: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje odijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela?“ (Mt 6,25).
S ovim riječima provedenim u djelo, zamotan u palmine listove, nikad nije ostao gladan ili sam. Dapače, Bog mu je podario 113 godina ovozemaljskog života.
Nedjelja.ba
