× Početna Vijesti Sport Kultura Crna kronika Politika Zanimljivosti
  • 6. SVIBNJA

161632-1-658x470.jpg

Đurđevdan je kršćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. svibnja (23. travnja po starom kalendaru), čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa.

Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci 23. travnja, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija. Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, mješajući se s predkršćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik Svetog Georgija kod Srba ne slavi isto kao u drugim kršćanskim zemljama.

Praznik pun narodnih običaja

Đurđevdan je praznik s jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i pre nego što je primio kršćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje Svetog Georgija, koje se dogodilo 23. travnja 303. godine.

Đurđevdanski vijenčić i kupanje u reci

Đurđevdan se smatra za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su: pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.

Također, opletu se vijenčići od „đurđevskog cvijeća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana. Mnogi prave križeve od pruća lijeske i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvali od grada (slično križevima od badnjaka za Božić).

Šta radi domaćica na Đurđevdan

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Ujutru se svi redom umivaju vodom: deca – da budu zdrava kao dren, djevojke – da se momci grabe oko njih, stariji – da budu zdravi, domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana…

Kupanje prije izlaska sunca

Veliku važnost ima i kupanje na reci, prije sunca (ponekad se u reku bacaju vijenci od raznog cveća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu, „da bi bila zdrava kao dren“, a djevojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“. Posebnoj je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju…

Đurđevdanski uranak

Narod na Đurđevdan, rano pre zore, odlazi u prirodu zajednički na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi janje na ražnju, a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.

Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti s njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.

Narodna verovanja

Pre Đurđevdana ne treba selena brati ili mirisati, a na Đurđevdan svatko uzme po jedan stručak te omiriše i zadijene se za pojas, a djevojke i mlade za đerdan. Na Đurđevdan ne valja spavati, „da ne bi boljela glava“, a ako je netko spavao „onda na Markovdan treba spavati na tom istom mjestu“. Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre „da bi zaštitili sebe i selo“.

Običaji vezani za Đurđevdan se vrše pre izlaska sunca, i to često na rijeci, što svakako ima svoj magijski značaj. Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.

Žene i djevojke donesu uvečer kući „omaje“ tj. vode s kola vodeničnoga, „da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne“, kao omaja od kola, i stave u nju različitog bilja, a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini pored selena i pored ostalog cvijeća.

Zarad plodnosti svoje stoke, da bi oduzele mleko tuđoj stoci, noću neke žene vračaju (rijetko muškarci), koje su gole i jašu na vratilu (obilaze oko tuđih torova). Sve to pokazuje, da je običaj veoma star. Na sličan način privlači se i poljska plodnost. S velikom revnošću prakticiraju se i ljubavna vračanja i gatanja. Vrste gatanja i predmeti, po kojima se gata, vrlo su mnogobrojni (po kruhu, koprivama, kukavici, svinjama, rosi itd).

Kad zagrmi na Svetoga Đorđa…

Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša da će ljeto biti sušno. Kaže se u Srbiji da koliko nedjelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.

O svecu

Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odijelu, s kojeg kopljem probada strašnu neman. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odelu. Neman na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je „proždirala“ brojne nevine kršćane. Sveti Đorđe ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac „neznaboštvu“.

Pod pobjedom koju je Sveti Đorđe odneo nad nemani, vjerovatno se misli na prekid progona kršćana, deset godina posle njegove smrti, i proglašenje kršćanstva službenom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. Žena na ikoni je možda i sama sveta Aleksandra, žena koja se tradicionalno poistovećuje sa Priskom, suprugom cara Dioklecijana, i vjeruje se da predstavlja simbolično mladu kršćansku crkvu.

Druga slava u Srbiji

Po broju svečara, Đurđevdan je na drugom mestu u Srbiji posle Nikoljdana. U vrijeme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su bili odredili da im se godišnji porez plaća u dva dijela: na Đurđevdan i na Mitrovdan. Nekada su ovog dana hajduci napuštali svoja mesta zimovanja, svoje jatake, i odlazili u šumu na zakazano mesto da ponovo otpočnu s hajdukovanjem. U narodu je ostalo sjećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka „Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak“.

Ozonpress.net

NATJEČAJI RADAR OSMRTNICE MARKETING POŠALJITE VIJEST
  • 6. SVIBNJA

161632-1-658x470.jpg

Đurđevdan je kršćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. svibnja (23. travnja po starom kalendaru), čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa.

Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci 23. travnja, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija. Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, mješajući se s predkršćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik Svetog Georgija kod Srba ne slavi isto kao u drugim kršćanskim zemljama.

Praznik pun narodnih običaja

Đurđevdan je praznik s jako puno običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i pre nego što je primio kršćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mesto starog srpskog božanstva plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje Svetog Georgija, koje se dogodilo 23. travnja 303. godine.

Đurđevdanski vijenčić i kupanje u reci

Đurđevdan se smatra za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre useve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.

Glavni običaji su: pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan pre zore.

Također, opletu se vijenčići od „đurđevskog cvijeća“: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana. Mnogi prave križeve od pruća lijeske i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – da bi se sačuvali od grada (slično križevima od badnjaka za Božić).

Šta radi domaćica na Đurđevdan

Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno prolećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Ujutru se svi redom umivaju vodom: deca – da budu zdrava kao dren, djevojke – da se momci grabe oko njih, stariji – da budu zdravi, domaćin – da mu kuća bude dobro čuvana…

Kupanje prije izlaska sunca

Veliku važnost ima i kupanje na reci, prije sunca (ponekad se u reku bacaju vijenci od raznog cveća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu, „da bi bila zdrava kao dren“, a djevojke su se valjale po zelenom žitu, „da bi im kosa rasla kao žito“. Posebnoj je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju…

Đurđevdanski uranak

Narod na Đurđevdan, rano pre zore, odlazi u prirodu zajednički na „đurđevdanski uranak“, na neko zgodno mesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi janje na ražnju, a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.

Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem „da budu napredni kao vrba“, kite zdravcem „da budu zdravi kao zdravac“, koprivom „da kopriva opeče bolesti s njim“, i selenom „da im duša miriše kao selen“.

Narodna verovanja

Pre Đurđevdana ne treba selena brati ili mirisati, a na Đurđevdan svatko uzme po jedan stručak te omiriše i zadijene se za pojas, a djevojke i mlade za đerdan. Na Đurđevdan ne valja spavati, „da ne bi boljela glava“, a ako je netko spavao „onda na Markovdan treba spavati na tom istom mjestu“. Smatra se da na Đurđevdan djeluju vještice i druge zle sile, zbog čega su seljaci palili velike vatre „da bi zaštitili sebe i selo“.

Običaji vezani za Đurđevdan se vrše pre izlaska sunca, i to često na rijeci, što svakako ima svoj magijski značaj. Međutim, najveći broj običaja spada u čistu magiju, kod čega onaj, koji ih vrši, nema u vidu nikakvog određenog demona ni božanstvo.

Žene i djevojke donesu uvečer kući „omaje“ tj. vode s kola vodeničnoga, „da se od njih svako zlo i prljavština otrese i otpadne“, kao omaja od kola, i stave u nju različitog bilja, a naročito selena, da prenoći, pa se ujutru njom kupaju u gradini pored selena i pored ostalog cvijeća.

Zarad plodnosti svoje stoke, da bi oduzele mleko tuđoj stoci, noću neke žene vračaju (rijetko muškarci), koje su gole i jašu na vratilu (obilaze oko tuđih torova). Sve to pokazuje, da je običaj veoma star. Na sličan način privlači se i poljska plodnost. S velikom revnošću prakticiraju se i ljubavna vračanja i gatanja. Vrste gatanja i predmeti, po kojima se gata, vrlo su mnogobrojni (po kruhu, koprivama, kukavici, svinjama, rosi itd).

Kad zagrmi na Svetoga Đorđa…

Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro da će biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša da će ljeto biti sušno. Kaže se u Srbiji da koliko nedjelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.

O svecu

Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odijelu, s kojeg kopljem probada strašnu neman. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odelu. Neman na ikoni predstavlja mnogobožačku silu koja je „proždirala“ brojne nevine kršćane. Sveti Đorđe ju je, po vjerovanju, pobijedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac „neznaboštvu“.

Pod pobjedom koju je Sveti Đorđe odneo nad nemani, vjerovatno se misli na prekid progona kršćana, deset godina posle njegove smrti, i proglašenje kršćanstva službenom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. Žena na ikoni je možda i sama sveta Aleksandra, žena koja se tradicionalno poistovećuje sa Priskom, suprugom cara Dioklecijana, i vjeruje se da predstavlja simbolično mladu kršćansku crkvu.

Druga slava u Srbiji

Po broju svečara, Đurđevdan je na drugom mestu u Srbiji posle Nikoljdana. U vrijeme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su bili odredili da im se godišnji porez plaća u dva dijela: na Đurđevdan i na Mitrovdan. Nekada su ovog dana hajduci napuštali svoja mesta zimovanja, svoje jatake, i odlazili u šumu na zakazano mesto da ponovo otpočnu s hajdukovanjem. U narodu je ostalo sjećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka „Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak“.

Ozonpress.net

REDAKCIJA PORTALA

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

Copyright 2007-2023 ART Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Uvjeti korištenja Pravila privatnosti Kolačići Impressum

Pravila o kolačićima

Ova stranica koristi samo nužne kolačiće kako bi Vam omogućili bolje i ugodnije surfanje. Korištenjem web stranice slažete se sa uvjetima korištenja kolačića.