Sunce se slavodobitno izvuklo ispod hrpe oblaka i najljepšim osmijehom ozarilo zemlju.Pobijeđeni oblaci žurno se udaljiše...Sjene su se povukle i zablistaše polja u punom sjaju.Beskrajne niske dragulja zacaklile su se na vlatima žitnih prostranstava.A zemlja požudno upi živorodne kapi i otvori grudi prema toplim zracima.Sve se talasalo i njihalo u plesu života.Bujalo je i razmahivalo se rodno klasje,svo nabreklo od gordosti i ponosa...
A ja sam stajao opčinjen i zanesen.Pohlepno sam upijao miris pokislih livada i osunčanih klasova.Primaknuo sam se bliže da izbliza vidim to zrnje koje život znači.I tiho,da ne remetim božanski spokoj,kleknuo sam na toplu crnicu .Skoro nečujan šapat milo mi je odzvonio u ušima .Jedna malena,nestašna buba migoljila je ispod stasitih klasova.Mravi su užurbano jurili tamo-amo ,samo njima znanim putevima.A jedno sičušno zrnce uspinjalo se iz sve snage da dosegne svjetlo i sunce .Drhtalo je na laganom povjetarcu,a meni zanesenjaku se činilo da mu čujem isprekidan šapat.Pričalo je o toploti,o suncu,o velikom kamenom kotaču po kojem prska voda.O bijelom,nježnom brašnu što se izmigolji iz velikog kamena.O rukama,toplim i nježnim usprkos stotinama žuljeva na njima.
O izblijedjeloj pregači i mirisu toplog ognjišta i peći...
Lutao sam i sam nošen nemirom misli po crnoj grudi ,što iz svojih toplih i zanosnih njedara razvija život.Osjećao sam kvrgave,čvornate ruke što čvrsto stišću ralice.Razmahivao sam se sa žetaocima i nosio gromki krik u grudima.Slagao snopove prezrelog žita i i objesno jurio zaigrane vrance.
Padala je po meni sitna pljeva a ja sam u nosnicama osjećao taj blaženi miris bogatih ,blagorodnih polja.U noćima,pod razasutim zvjezdama tiho je šuškala slama i snaga nekih davno prošlih vremena razvijala je stijeg svoje neprolaznosti.
Zemlja...Nekada obrađivana samo sirovom snagom svojih vjernih i poslušnih sluga a danas gažena moćnim strojevima.Ali uvijek jednako silna i jednako plodna,prkosna i mazna u isti čas...
I saginjem se se još niže i rukama grabim grumenje zemlje,ljubim je i stišćem uz sebe...
Puštam je da mi sipi kroz prste,pa je opet sa svom nježnošću djeteta privijam na grudi i sa strahopoštovanjem šapćem:"Hvala!"I šapat taj odzvanja u zaljuljanim klasovima.I vjetar ga raspe,i sunce ga podigne visoko,visoko,sve do neba...
BM/Artinfo.ba
