Kažu da je svako iskustvo dragocjeno, ali na neka se mora i odvažiti.
Na takvo se odvažila redovna studentica medicine, prije no započne šestu, posljednju godinu studija, na putovanje koje će joj zasigurno obilježiti i budući rad.
Eleonora Džambas, rođena Novotravničanka i kći doktora Drage Džambasa, odlučila je poći na razmjenu studenata medicine, ni manje ni više nego u daleku, stranu Afriku, u Ghanu.
Tim povodom, i oduševljena svime što je dolje vidjela i doživjela, napisala je vlastiti dnevnik-putopis koji rado dijelimo.
Sama pomisao na Afriku izaziva strah i divljenje istodobno. Povedene tom mišlju Deborah i ja ovog smo se ljeta upustile u avanturu života. Među mnogim zemljama na listi IFMSA organizacije našla se i Ghana pa tako i mi u njoj. Trenutno se nalazimo u Accri ,glavnom gradu Ghane, i tu smo već 3 tjedna. U istu avanturu upustili su se i drugi studenti medicine iz različitih zemalja svijeta. Tako je ovo društvance sačinjeno od troje Egipćana, Španjolke, dviju Slovenki, Rumunja, Ukrajinke i naših malenkosti.Pri samom dolasku na aerodrom Kotoka doživjele smo kulturni šok, a ni vlaga u zraku nas nije poštedjela. Ljudi su nas gledali kao da smo pale s neba.
Ubrzo smo naučile da vrijeme sporije teče u Ghani pa je tako pregled dokumenata pri ulasku u državu kao i preuzimanje prtljage potrajalo duže nego li smo očekivale. Kada smo napokon stupile van iz aerodroma našle smo se u gomili ljudi koja dočekuje svoje goste, rodbinu i voljene što je otežalo pronalaženje naših kontakt osoba, no na kraju balade pronašli su oni nas. Sve oko nas drugačije je od onog na što smo navikle.
Počevši od konstantne vlage u zraku koja je pomiješana s mirisom paljevine i ispušnih plinova pa sve do različitih životinja koje slobodno hodaju po cesti. No da ne bude sve tako crno valja odmah na početku spomenuti i predivnu stranu Ghane koja je skrivena u netaknutoj prirodi i divnim ljudima koji su izrazito druželjubivi, dobronamjerni i vječito nasmijani.
Smjestili su nas u studentski hostel blizu Sveučilišne bolnice Korle Bu s drugim studentima medicine. Stanje u hostelu nije bajno i daleko je od onoga na što smo se naviknuli,npr. u kupaoni nema tople vode, no naučile smo da smo sretne što uopće ima vode. Druge nedostatke, poput manjka posuđa ili mašine za pranje rublja neću previše spominjati jer su zanemarive kada se doručak može kupiti u dvorištu kod “tete ispod drveta” koja ti napravi kajganu i palačinke te si miran do ručka koji se također poslužuje gotovo u dvorištu, odnosno Menzi. Gansku hranu ocijenila bih kao preljutu i daleko prezačinjenu. Stoga ne čudi da je moj izbor hrane u želji da zaobiđem čili, papar, i crvenu papriku spao na rižu i piletinu. Sigurna sam da ni u sutrašnjem obroku neće biti iznenađenja osim ukoliko se ne odlučimo počastiti pa se izvedemo u restoran japanske ili neke druge kuhinje, što katkad znamo učiniti i što jednako često rezultira trovanjem hranom .
Što se tiče pranja odjeće malo smo se vratili u povijest pa to radimo ručno.
U bolnici sam prva 2 tjedna provela na odjelu opće kirurgije,a sad sam na odjelu traume i ortopedije. Bolnica je slabo opremljena no znanje i iskustvo djelatnika nadoknađuje manjak tehnologije i resursa. Svi doktori i medicinske sestre su jako ljubazni i nastoje pomoći maksimalno u svemu. Rado prenose znanje i vještine studentima.
Najveći problem koji sam zamijetila u zdravstvenom sustavu je nedostatak organizacije istog, te previsoke i nedefinirane cijene bilo kojeg tretmana (sistematski pregled,laboratorijske pretrage, operacija, postoperativna njega itd.) Rezultat loše organiziranosti i neimaštine građana rezultira kasno dijagnosticiranim bolestima, teško izvedivim operacijama i visokom stopom mortaliteta. Veliki dio stanovništva nema dovoljno novaca kako bi platio troškove liječenja.
Studij medicine nije besplatan te svaki student plaća studij pozamašnim ciframa koje se razlikuju ovisno o rezultatima na prijemnom ispitu. Studenti ovdje nemaju privilegiju besplatnog zdravstvenog osiguranja,niti ikakve druge beneficije koje ja kao student imam.
Slobodno vrijeme koje imamo za vikend provodimo putujući po državi.
Prvi vikend smo obišli Cape Coast gdje se nalazi Cape Coast Castle i Elmina Castle. Ove su palače poznate po trgovini robljem, zlatom i oružjem. U samim se palačama nalaze muzeji koji vrlo živopisno prikazuju taj mračni period povijesti.
Drugi vikend proveli smo na zapadu, u područje rijeke Volte. Uspješno smo se popeli na najveću planinu u Ghani(Afadjato). Na samom nas je vrhu prekrasan pogled na netaknutu i divlju prirodu ostavio bez daha. Sve je to bila samo uvertira za ono što nas je dočekalo na vodopadima Wli.
Malo je reći da smo svi bili oduševljeni najvećim vodopadima u zapadnom dijelu Ghane. Zadnji vikend uputili smo se na sjever države, u grad Tamale. Nakon trinaestsatnog putovanja busom otkrivamo da se kultura, običaji, hrana pa i sama priroda sjevera vidno razlikuje od već sada dobro poznatog juga Ghane. Ono što nas je navelo na tako dugo putovanje je najveći i najraznovrsniji park u Ghani, Mole national park ,poznat po atraktivnom safariju.
Svi dosadašnji doživljaji se ni ne mogu dovoljno opisati riječima,što govori u prilog tome da se Afrika,tj Ghana mora vidjeti i osjetiti na vlastitoj koži.
