Vareške šume, pune snage i života, obgrlile svoj Vareš, protegnut i stisnut uz obje strane rijeke Stavnje i svojim žarkim raskošnim bojama šapuću mu, ne o smrti koja je Vareš u prošlom ratu tragično pogodila, nego o životu o kojemu Varešani (tako se oni sami nazivaju) ne prestaju sanjati. Onaj Vareš prije rata! A i ovaj sada!
Piše: fra Slavko Topić
Prvi je dojam kao da nema nade. Sam grad sličan onom biblijskom iz Jeremijinih Tužaljki. Ono malo svijeta jedva se snalazi. Uz ulicu i glavnu prometnicu kroz centar samo pet – šest kafića sa svojim ponudama. Kuće oronule, ništa se ne gradi, ništa novoga. One uz samu cestu dolje u Vareš Majdanu gdje su i pogoni – otimale se i odolijevale svemu u prošlosti. Sada, s razbijenim staklima i drugim štetama, klonule, jedva stoje na nogama, „predale” se i čekaju bolja vremena. Ili svoj kraj. Tako i gigantska vareška austrijska visoka peć (1891.) – mrtva. Rudnici šute i tuguju. Više od 15 vareških pogona i tvornica (rudnici željeza, olova, cinka, kroma, barita, aluminija – željezara, prerada drveta, šumarstvo, Vranica...) zapošljavale su blizu 5500 radnika. I od onoga prijeratnog radnog poleta i bogatstva – sada ništa. Općina, nekad novcem moćna i bogata, državu uzdržavala, sada u dugovima. Ni Federacija joj nema odakle dati. Praktično se živi, kako netko reče, od umirovljenika (njih oko 2000). One prave zarade su sitne.
Do rata je u vareškoj općini živjelo oko 22 000 stanovnika. Sada ih je oko 9500. Prema statistikama, zastupljenost Hrvata ovako izgleda: 1971. – 47 %, 1981. – 45 %, 1991. – 40 %, 2013. – 31,7 %. U ratnim nevoljama dobar dio Varešana naselio se oko Kiseljaka, Mostara, Drvara; drugi veći dio u inozemstvu – Njemačka, Švedska, Amerika. Misli li vareška dijaspora na svoj Vareš i svoj kraj? Svi zapravo čekaju bolja vremena. Vareš u svojim dubinama, u svojim šumama i vodama i neusporedivim prirodnim ljepotama nosi u sebi ogromno blago i bogatstvo za život. Ima sve, samo... Rat ga je ošamutio, ali neće valjda tako trajno ostati.
Iskre nade
Bilo je to proljetos kod Gospe Olovske, kojoj su Varešani stoljećima srcem i dušom odani. Je li im onu svoju nezaboravnu jaku ljubav prema Njoj udahnuo njihov sugrađanin, svima poznati, dragi i nezaboravni, svakoga poštovanja dostojni (sveti!), fra Lujo Zloušić? Ili je ta njihova ljubav prema Gospi Olovskoj jednostavno plod njihove kršćanske vjere i ljubavi i nade? I prije i sada svake godine vareški hodočasnici uoči Gospojine, nekad starim planinskim putem, danas preko Zvijezde i Oćevije, pješače svojoj Gopspi Olovskoj.
Za ručkom nakon svete mise u Olovu upoznali smo vrijedne vareške hodočasnike i s velikom radošću i iznenađenjem čuli njihovu priču o tome, kako su se njih petorica, uglavnom povratnika iz inozemstva (!), udružili i, podržavajući jedan drugoga, krenuli u proizvodnju: mesnih proizvoda, sireva, jaja, krumpira, ribe i drugoga što spada na život. Sve domaće, sve zdravo, svoje vlastito, blizu, tu u Varešu. Doslovno prkoseći općoj nezaposlenosti, nestašici, krizi raseljavanja, nesigurnosti, prijetnji polaganoga gašenja života i nestanka. Ti hrabri vareški ljudi jesu: Josip Franjić i sin mu Dražen (mesni proizvodi), Mladen Franjić (pilićara), Josip Babić (sirevi), Srđan Božić (riba). Dogovorili smo se da ih posjetimo u Varešu.
Najprije smo posjetili prelijepu varešku crkvu svetoga Mihovila, jednu od najvećih u Bosni (i najljepših!). Za ovaj stisnuti Vareš zaista velika, monumentalna, ures i dika Vareša, koji su nekada (a i sada!) Varešani znali zvati svojim „Malim Rimom”. U sadašnjem Varešu za nju kao da rata nije ni bilo: iznutra prekrasno uređena, po onom mudrom pravilu: „i novo i staro” (za župnika fra Leopolda Rochmesa, 1977. – 1981.). Oltari su ostali isti, samo svečano opremljeni za svetu gozbu, umiveni i uljepšani. Marljivi župnik fra Mirko Majdandžić, uveo podno grijanje pa se u hladnom zimskom Varešu vjernici na svetoj misi više ne smrzavaju. Biffelovi vitraji (povijest Isusova: Naviještenje, Rođenje, Jaganjac s knjigom iz Otkrivenja, Dječak Isus u hramu, Krštenje, Ozdravljenje slijepca, Žalosna Gospa – Pieta, Uskrsnuće, Čudesni ribolov, Silazak Duha Svetoga; na pročelju sv. Franjo i sv. Barbara i Trnova kruna u velikoj širokoj rozeti), među najljepšima u Bosni. I moderni i tradicionalni, savršeno se uklapaju u govor unutrašnjih Vancaševih pobožnih linija i crkvenoga oblikovanja i stvaranja od prije stotinu i više godina (1903. – 1906.). Ona je bila i ostaje ponos svojih Varešana, ono najljepše što Vareš ima. I s povijesne i s kulturne i s građevinske i s duhovne strane. Svojim ponosnim tornjevima i cijelom svojom pojavom zrači životnim optimizmom. Zatekli smo je sa skelama uz vanjske zidove: fra Mirko u radnom odijelu, upravlja radom i radnicima. Stavljaju izvanjske staklene zaštitne prozore – da zaštite dragocjene umjetničke Biffelove vitraje i da se u isto vrijeme znatno bolje čuva toplina u crkvi.
Malo niže, uz Stavnju, stara je crkva sv. Mihovila: zbog svoje starine (ona prva još u 16. stoljeću, ova današnja na temeljima one bivše, oko polovice 19. stoljeća, konzervirana 1991.), zbog svoje povijesne (možda najstarija u Bosni) i kulturne važnosti pod zaštitom je države. Isto tako i nova.
U župi je sada oko 2500 vjernika. Pred župnom crkvom spomenik palim braniteljima (tko će na njih misliti, ako ne Crkva!): Mihovil arkanđeo nježno i ponizno kleknuo, žaleći nad palima (Anto Kainić, 1997., bronza). Malo dalje od spomenika u pročelju crkve, sestre bosanske franjevke izgradile, na temeljima svoga starog samostana (1936.), poveliku novu kuću (2009.). Zapravo Malu školu: za siromašnu djecu, za djecu bez pravoga roditeljskog odgoja, za obrazovanje djece i mladih iz Vareša i drugih mjesta. Crkva, koja je uvijek kao nova, i sestarska nova kuća znak su odvažne nade, bolje rečeno uporne borbe za život i opstanak u ovom poratnom Varešu i dalje u Bosni.
Put zdrave hrane
Uvijek raspoloživi i dobri kapelan, fra Anto Cvitković, rado se ponudio da nas povede do spomenutih hrabrih vareških poduzetnika u selu Zarudju (od Rata kažu Zaruđe). Put do sela sami su preimenovali u Put zdrave hrane: tko želi i tko traži zaista zdravu hranu, odmah zna gdje i kod koga će je naći. Najprije smo se navratili kod Dražena Franjića. Nova lijepa prostrana kuća odmah upućuje na marljive i vrijedne domaćine. Supruga Olivera (Olja) najprije je smirila uznemirenoga povelikog vučjaka pri samom ulazu do kuće, prekinula poslove oko kuće, počastila nas svojim domaćim sokom za stolom pored kuće – dok muž Dražen dovrši nešto na krovu. Drago im je što smo ih posjetili. Otac Josip je po nekom poslu, inače živi u staroj obiteljskoj kući nedaleko od njihove. U ratu su izbjegli u Kiseljak, vratili se 1996. i počeli s proizvodnjom – otac, brat i on, supruge, djeca. Svi su zaposleni oko proizvodnje i domaće prerade mesa. Sada je već 20 godina otkako uspješno vode svoju varešku mesaru. Govedinu i svinje otkupljuju u selu, teletinu dobivaju od kooperanata.
Olja je predsjednica Foruma žena u Strici – Zarudju. Cilj im je sačuvati stare običaje i družiti se. Domaće veziljsko umijeće, narodne nošnje i rukotvorine i tipična tradicionalna vareška jela, posebno za Badnju večer, učile od starijih žena. Četvrtkom bi se išlo kod mlade i nosila urmašica ili gurabija (suha urmašica). U Strici i Zarudju odavno je postojala tradicija seoskoga turizma: turistima se nude tradicionalna jela. Ovih zadnjih godina žene prave uobičajeni catering od voća, povrća, mesa, osobito za Miholjdan ili drugim zgodama kad netko naruči. Izviđači su ove godine organizirali Dane prijateljstva, a ručak za njih na izletištu kod Babića priredile su vareške članice Foruma žena. U svoju domaću narodnu radinost žene su uključile i djecu, na koju prenose svoje znanje. Simpatično je vidjeti djecu od dvije godine u narodnoj nošnji. Najstarija aktivna žena u Forumu ima 82 godine. Zarudje trenutno ima 17 djece, a Strica u 14 kuća 7 djece.
Bave se i pčelarstvom. Žene prave domaće sokove od ljekovitoga bilja (zova, kopriva, bobice od jele, smrčika, maslačak). Narodnu nošnju same šiju, materijal dobiju od načelnika Općine, uzorke nošnje pozajmile od žena iz Oćevije, posebno od Vike (Viktorije) Vijačkić i Janje Jozeljić. Udruga se sastaje petkom (osim ljeta, zbog poljskih poslova). Sada prave vijence za advent, a već planiraju gibanice za Badnju večer, te geršlo (keške se pravi u Oćeviji, a u Varešu nema tradicije toga božićnog jela).
Postoji još jedna slična „udruga”, sastavljena od žena i od muškaraca, s potpunim imenom: Izvorno vareško. Sjedište im je u samom gradu, nasuprot Kamenom mostu. I oni se bave narodnim (vareškim) rukotvorinama, a svi svoje proizvode uspješno prodaju na raznim sajmovima.
Nakon ugodnoga razgovora s Draženom i Oljom, fra Anto nas prati do Josipa Babića, nekoliko stotina metara gore poviše sela, na samoj blagoj, lijepoj nevelikoj visoravni, s koje se dobro vide planinski vijenci vareškoga geografskog okruga: Zvijezda, Perun, Konjuh. Josip nam je najprije pokazao zaista lijepo atraktivno seosko turističko izletište: simpatična zgrada, nalik na veliki planinarski šator s izlomljenim rebrastim krovom. Gosti – turisti unutra imaju sve za odmor i boravak. U sezonama uvijek netko ima. Tu su i dva konja za jahanje i rekreaciju te vrste. Glavno čime se bavi jest proizvodnja sira (dimljeni sir). U uzgoju ima 13 grla (7 krava muzara). S poslovima počeo 2003., prije toga bio u vojnoj gardi. Sve je napustio, vratio se u svoj Vareš, koji je draži i jači od svega. U sirari vrlo živo, svi ukućani rade, higijena na visini. Gore na izletištu gosti dođu, pojedu domaće uštipke, sir, peku, popiju domaću rakiju ili domaći sok. Mlijeko bez silaže, prirodna ispaša. Uspješan je i zadovoljan poslom.
Malo niže od Josipova imanja upoznali smo Mladena Franjića. Vratio se 1994., par godina nakon toga obnovili kokošju farmu koju su izgradili još 1983. Pod krovom je stalno oko 2500 koka nesilica. Obitelj se bavi proizvodnjom domaće tjestenine od domaćih svježih jaja i domaćeg pšeničnoga i heljdinoga brašna; prodaju svježa jaja, imaju šest krava za sireve (kooperacija sa susjedom Josipom), tržište im je cijela srednja Bosna. Istina, oni „jaki” i „veliki”, kako oni zovu velike proizvođače u državi i izvan nje, opasna su konkurencija zbog povoljnijih cijena, ali vareški Put zdrave hrane ipak govori za sebe i ovi marljivi vareški poduzetnici zadovoljni su poslovanjem.
Srđan Božić drži ribarnicu s pastrmkom. Njega nismo našli, ali njegova ribarnica uz vareški Put zdrave hrane, kažu, uspješno posluje. Pri povratku u Vareš pogledali smo i mesaru spomenutih vareških kooperanata (suho meso, pečenice, pršuti, kobasice, špek, svježe meso): Varešani navikli na svoju domaću mesaru „Franjić”, dođu, kupe što treba, a mesara se uspješno održava.
Još jedan odvažan pokušaj
U župnoj kući susreli smo Zdravka Praju. Umirovljenik već 13 godina, upućen u poslovnu organizaciju, povezan s ljudima koji su kupili Energoinvest. Pokrenuo sve za osnivanje radne organizacije za oživljavanje i eksploataciju rudnika Veovača (olovo, cink i barit). Rudnik je pri izbijanju rata zamro (1990.). Godine 2013. kupio ga je Miloš Bošnjaković, rodom iz Tuzle, živi u Australiji.
Kod kupnje rudnika dosada je riješeno potrebito imovinsko-pravno stanje. Nakon dokumenata sa strane Općine, Kantona i Federacije, pristupa se izradi projekta za geoistražne radove na Veovači i Rupici (Borovica). Radovi idu planiranom dinamikom i završavaju koncem godine. U sljedeću godinu se ulazi s velikom nadom (dosada nema ozbiljnih prepreka!) za pokretanje rudnika i zapošljavanje sposobnih radnika, koji vapiju za radom, kao gladan za kruhom.
Na kraju, iako samo kratak i letimičan posjet, vraćamo se ipak s nadom i optimizmom. Jer Varešani se, vidjeli smo, otimaju i bore. U to su uključeni i oni koji su otišli. Drže vezu sa svojim Varešom, dolaze nekoliko puta u godini, osobito ljeti, pojedina sela svih ovih godina organiziraju susrete, kuće većinom renovirali. Pa kako da zaborave i zanemare svoj „Mali Rim”, svoj ponosni Vareš, svoju ponosnu varešku crkvu, novu i staru, svoje šume i vode, svoje rudnike i svoje planine?
Još o Varešanima
Varešanima su u pameti roditelji i rodbina i nezaboravni prijatelji i susjedi koji počivaju u groblju „Stogić”, gore u Varešu i u groblju, kako neki kažu, „Prnjavor”, dolje u Vareš Majdanu. I toliki tako dragi i poznati likovi brojnih svećenika, njihovih vrijednih župnika, njihovih fratara i časnih sestara koji su tu rođeni, a koje još pamtimo: fra Lujo Zloušić, fra Arkanđeo Grgić, fra Ignacije Gavran, fra Vitomir Slugić, fra Miroslav Kasapović, fra Leopold Rochmes, fra Pavo Obrdalj, fra Mišo (Mijo) Mrljić; dvije bivše provincijalke bosanskih franjevki: s. Marija Klicić i s. Benjamina Mutić.
Vareš je rodio i nekoliko poznatih glazbenika: Milo Cipra, Goran „Ike” Ivandić, Rajmund Likić, Rafael Dužnović, Željko Sertić, Mile Anđelić. Maestro Milo (Emil) Cipra (1906. –1985.), poznati hrvatski skladatelj, glazbeni pisac, pedagog (odgojio Anđelka Klobučara, Lovru Županovića, Marka Ruždjaka) – najeminentiniji je predstavnik hrvatske glazbe 20. stoljeća. U Varešu je rođeno i nekoliko književnika: Tvrtko Gavran, Novak Simić, Željko Ivanković, Franjo Trogrančić. I niz drugih poznatih Varešana.
artinfo.ba | preuzeto s portala svjetlorijeci.ba
