Busovačka planina smještena je iznad grada Busovače te se na jugu proteže do Vranice i na zapadu do Krušćice iznad Viteza. Planina sa svojih 1650 metara nadmorske visine dominira iznad centralnoga dijela Središnje Bosne.
Piše Dalibor Ballian | Svjetlo riječi
Svojom visinom Busovačka se planina ne ubraja u naše najviše planine, ali zato ima vrlo zanimljiv položaj kojim plijeni pažnju. Ona se svojom geološkom građom u potpunosti razlikuje od ostalih dinarskih planina, kao i Vranica, jer nije vapnenačko-dolomitskoga podrijetla. Busovačka planina pripada starim gorjima jer je grade brojni tipovi škriljaca i metamorfnih stijena. To je razlog što pripada našim rudnim planinama jer je bogata brojnim i vrijednim mineralima. Pored toga, u potocima koji je presijecaju se može naći i poneki sitni grumenčić zlata. Planina nije samo poznata po rudnom bogatstvu jer je njezino podnožje poznato i po brojnim izvorima voda, ali se još ne koriste kako bi trebalo. Trenutno se koristi voda Tisovačkoga potoka za napajanje Busovače pitkom vodom, a djelomično se hidrozahvatom koristi i Crni potok.
Pitoma planina srednje mjere
Za klimu Busovačke planine ne možemo reći da je jako oštra, ali ni potpuno blaga jer na planini vladaju umjereno niske temperature. Ekstremni minimumi se kreću do -20 °C, a ljeta su umjereno topla na južnim i zapadnim padinama zbog utjecaja planine Vranice, dok su sjeverne padine otvorene ka zeničkoj kotlini i imaju nešto nižu temperaturu zimi i topliju ljeti. Zbog sudara dviju klima, kontinentalne i izmijenjene kontinentalne te utjecaja slabe oceanske klime sa zapada, planina obiluje oborinama čiji je godišnji prosjek oko 1100 mm. Ova planina u zimskom razdoblju također obiluje i snijegom koji je vrlo često visok i preko 1,5 m. To je razlog što se na ovoj planini počinje razvijati zimski turizam, pa su otvorena i dva skijališta.
Za razliku od drugih visokih bosanskih planina, Busovačka planina je prilično pitoma, a na nju se može lako prići iz područja Busovače. Pored bogatstva šuma to je bio razlog zašto se u Busovači pokreće prva šumarija 1880. godine, dolaskom Austro-Ugarske. Pored eksploatacije šume, ubrzo se počinje i s uzgajanjem i podizanjem novih šuma, odnosno zamjenom bukovih šuma četinjačama. Tim povodom se otvara prvi šumski rasadnik, na području poznatom kao Raića bašča, iznad Tisovca. Danas po planini možemo naći brojne smreke, koje su podrijetlom iz toga malog rasadnika, a svojom morfologijom se razlikuju od autohtonih smreka.
U hidrološkom pogledu planina je izrazito bogata površinskim vodama, kao što je slučaj i s Vranicom, te postoje brojni izvori visoko u planini. Kada govorimo o hidrologiji, ne smije se zanemariti da na planini izvire nekoliko značajnih potoka koji se kasnije kod Kaonika ulijevaju u Lašvu. Veliki problem ovih potoka je što su na njima planirane male hidroelektrane te im prijeti nestanak. Ovdje se ponovno trebamo osvrnuti na gornji tok Crnoga potoka, koji je u vidu klanca i kanjona, s brojnim slapovima te je praktički na mnogim mjestima za čovjeka neprolazan, ali za divlje životinje predstavlja pravu oazu. S obzirom na vrlo visoku čistoću vode, u potoku još možemo naći autohtonu potočnu pastrvu i brojne rakušce koji su indikatori čiste vode. Inače, kada su niske temperature, brojni izvori i potočići se zalede te predstavljaju neponovljive ledene skulpture, a što mnogi skijaši obavezno fotografiraju kada idu na skijalište.
Ova planina je oduvijek bila poznata po lovu, o čemu i danas svjedoče stare čeke koje nalazimo u šumama. Nakon rata stanje divljači je bilo veoma loše, ali se u zadnje vrijeme lagano popravlja. Životni su uvjeti na ovoj planini jako dobri za sve vrste autohtone divljači, posebice za mrkoga medvjeda i srne. Tako pored pobrojane divljači, na planini nalazimo i malu populaciju tetrijeba gluhana, već prilično rijetku u zoni k planini Krušćici, nekada najpoznatijoj planini po lovu na tetrijeba. Od nezaštićene dlakave divljači nalazimo lisice, kune zlatice, kune bjelice, vjeverice i puhove. Od zvjeradi u ovom području susrećemo i vuka, koji se tijekom zime često pojavljuje u velikom broju.
Biljne vrste Busovače
Botanička istraživanja na Busovačkoj planini su bila rijetka, a obično su vršena u sklopu istraživanja Vranice. Odmah se mora napomenuti da su osnovne šumske vrste drveća jela, smreka i bukva. Na nižim nadmorskim visinama nalazimo bijele vrbe, crne johe, sive johe i bijeli jasen. Na toplim padinama koje gravitiraju k Fojnici i rijeci Lašvi nalazimo cer, hrast medunac, crni grab, grabić, crni jasen, klen i brojne druge termofilne vrste. Osnovne šumske zajednice su sastojine bukve i jele te smreke na višim visinama. Bukove šume se nalaze dosta nisko i najviše su zastupljene, a iznad Tisovca se nalazi možda najljepša sastojina bukve u regiji i šire. Na višim visinama javljaju se poznata borovnica i brusnica koje lokalno stanovništvo sakuplja i na taj način ostvaruje dodatne prihode.
Kada su u pitanju rijetke vrste, na Busovačkoj planini je pronađena vrlo rijetka alpska ruža. Od rijetkoga drveća tu su tise koje su zbog zadnjih požara dovedene do nestanka te je njihova populacija svedena na nekoliko primjeraka.
Zbog izrazito izoliranoga prostora kao i ugodne i blage klime te dobre pristupačnosti, planina je oduvijek bila prepoznatljiva po odmaralištima, u početku po Domu u Tisovcu, a kasnije i po skijalištu na području Busovačkih staja koje lagano dobivaju sve potrebne sadržaje.
Busovačka planina jedna od je najbogatijih mineralima i kristalima u BiH, a tragači za rijetkim prirodnim blagom kao što je hijalofan dolaze čak iz Njemačke, Austrije i Slovenije. I sve više domaćih zaljubljenika u mineralogiju pronalazi kapitalne primjerke koji na inozemnom tržištu vrijede tisuće eura.
grad-busovaca.com
