Uz susret nekadašnjih žitelja koji ga sve češće posjećuju, obnovljenu kapelicu u mjesnom groblju blagoslovio biskup Pero Sudar

Prelijepo selo Budišnja Ravan smješteno podno planine Bitovinje, u općini Konjic, jedno je od 29 sela koja pripadaju župi Podhum- Žitače. Nekad je bilo poznato po nalazištima ruda bakra koji je raznim putevima nalazio put do venecijanskih središta. U vremenima osmanske vladavine, kada su sela u ovom kraju opustjela od kuge, vladari tog doba, sultan i begovi, uvjetno rečeno bi blagonaklono gledali na naseljavanje katolika. Davali bi im posjete da ih obrađuju, da bi potom pokupili a veći dio uroda. Od kraja 18. do sredine 19. stoljeća u Budišnjoj Ravni živjele su obitelji Barišić, Ćavari, Gotovci i Stanići. 60.-ih i 70.-ih godina prošlog stoljeća u selu su živjele 22 hrvatske obitelji koje su se bavile zemljoradnjom i stočarstvom.

Vrijeme je to u kojem je Budišnjoj Ravni bilo dosta mladih, a u selu se često mogao čuti u budišanski bećarac. Iseljavanja koja počinju i prije Domovinskog rata, u potrazi za boljim uvjetima življenja, rat je dodatno ubrzao te selo ostaje skoro pusto.

Posvjedočio nam je to vlč. Mirko Ćavar koji je rodom iz ovog mjesta, a trenutačno boravi u njemačkoj biskupiji u Augsubrgu.“ Kada sam nakon Daytonskog sporazuma krajem 1995. godine, skupa sa svojim subratom fra Karimirom Dolićem iz Livna, posjetio rodno selo, u njemu sam zatekao samo dvije žene, Katu Gotovac i Jelu Ćavar te jednu muslimansku obitelj izvjesnog Fikre. Ta se obitelj još za vrijeme rata u njemu nastanila tvrdeći da su joj mnogi mještani svoja imanja predali na korištenje.

Po povratku Cmiljka Gotovca i njegove supruge Luce uslijedile su svađe s nepoželjnim pridošlicom. Sukobi su dobili i sudski epilog na sudu u Konjicu koji je pokazao da je u pitanju samozvani gost bez ičije pismene suglasnosti da upravlja dobrima mještana te je morao napustiti Budišnju Ravan“, ispričao nam je primjer poslijeratnog pokušaja prevare žitelja ovog mjesta vlč. Mirko Ćavar, jedan od dvojice živućih svećenika iz ovog mjesta, uz patera Peru Mijića Barišića, člana Družbe Isusove.

U prigodi proslave srebrnog jubileja misništva, 2008. godine, vlč.Mirko pozvao je raseljene mještane na misu na kojoj se okupilo njih oko 150. Ohrabreni interesom za rodni kraj u njihovim srcima, kazuje nam vlč. Mirko Ćavar, budi se nada da će ovakvi susreti postati dio tradicije čiji će dio biti i mladi. „Već od tog prvog susreta pa sve do danas, čak i u vrijeme korone, Budišnja Ravan se u vrijeme susreta, budila iz snova, radujući se svojim nekadašnjim žiteljima i pozivajući mlade da upoznaju kolijevke svojih roditelja, baka i djedova i pradjedova“, kazuje nam vlč. Mirko žalostan poput mnogih što u selu od svibnja ove godine više nema stalnih stanovnika

Razmišljajući proteklih godina o tomu kako ovo selo oživjeti, mještani su, nakon pet godina čekanja na pomoć od lokalnih vlasti, u rujnu 2013. sami, uz poticaj i ohrabrenje fra Joze Kreše, betonirali 4 km puta. Od tada mnogi češće dolaze u selo, obnavljaju kuće, susreta na rodnoj grudi je sve više. Pokreće se i akcija ograđivanja mjesnog groblja i obnove kapelice. Budišanski kamen sedra korišten pri gradnji svih kuća u selu, bio je osnovni materijal i pri gradnji kapelice.

Njezinu unutrašnjost pak krasi slika sv. Ante, djelo nekadašnjeg žitelja Mladena Ćavara koji trenutačno živi u Zagrebu. Mali oltar izradio je Slavko Mijić koji živi u Sloveniji, a obnovu i dogradnju vodio je također Budišanin Tadija Barišić. Ovogodišnje pak okupljanja Budišana, uz dolazak vlč. Mirka Ćarava iz Njemačke, mjesnog župnika fra Ivice Karatovića i mons. Pere Sudara, pomoćnog biskupa u miru s kojom je vlč. Mirko Ćavar dijelio školske klupe, obilježio je blagoslov obnovljene kapelice. Biskup Sudar kojemu je ovo bio prvi posjet Budišnjoj Ravni pod misom je blagoslivljajući kapelicu pohvalio trud i napore mještana kojim ne dopuštaju da se maleni plamen nade u povratak života u ovaj kraj ne ugasi.

„Nalazimo se u jubilarnoj godini, koju Crkva slavi svakih 25 godina kako bismo probudili i uvijek iznova se podsjećali koliko je čovjek i pozvan i obvezatan zahvaljivati, najprije za dar života koji je okvir svih drugih darova.

Drugi znak Božje ljubavi jest mjesto koje mi je Bog dao, mjesto gdje sam rođen, roditelji, obitelj u kojoj sam se rodio. Dakle Budišnja Ravan je vaš znak Božje ljubavi prema vama, I svaka ova zarasla njiva i svaka ova ostavljena kuća je znak Božje ljubavi. Zato Mojsije u prvom čitanju kaže Izraelcima: Ne možeš prodati zemlju koju ti je Bog dao kao znak svoje ljubavi, ne možeš je za stalno prodati. Možeš je samo prodati do jubilarne godine. Kad dođe jubilarna godina svatko neka se vrati na svoju očevinu. Jer je to njegovo, jer mu je to Bog dao kao znak, kao zalog svoje ljubavi, kao zalog života“, poručio je u propovijedi biskup Sudar te podsjetio da je svaka stopa zemlje u Budišnjoj Ravni krvlju plaćena. „ Sva ova zemlja nekad je bila sultanova. On ju je dodjeljivao begovima samo na korištenje, a begovi onda svojoj raji koji su obrađivali tu zemlju, a njemu davali proizvode. Tek kasnije je došla jedna druga država koja je rekla: Što je tko obrađivao, to će biti njegovo. Tako su naši predci postali vlasnici ove zemlje. Krvavo su se na njoj mučili da iz nje izvuku dovoljno kruha i dovoljno ruha. Eto zato je ona za nas sveta. Iako ne možemo na njoj živjeti, bilo bi neljudski od vremena do vremena ne svariti na nju kao znak zahvalnosti, kao znak poštovanja, kao znak evo te naslijeđene obveze iz starog zavjeta, ne voljeti mjesto gdje sam rođen, jer je ono znak Božje ljubavi prema meni. Voljeti vlastite pretke, pokušati odgonetnuti, od koga sam ja to rođen, tko su moji predci, tko su mi pradjedovi, prabake, s kim sam u srodstvu. Čovjek je razumno biće i treba znati tko je, što je i od koga je“, riječi su koje je Budišanima za ovogodišnjeg okupljanja uputio mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski u miru.

Blagoslov mjesne kapelice i ovogodišnje druženje koje je odavno preraslo u tradiciju okupilo je oko 140 nekadašnjih mještana i njihovih prijatelja. Uz biskupa Peru Sudara nazočni su bili i mjesni župnik u Žitačama fra Ivica Karatović, vlč. Mirko Ćavar, pater Pero Mijić Barišić te jedan talijanski svećenik. Po prvi puta bila je nazočna i časna sestra Meri Gotovac, dijete ovog pitomog mjesta, članica sestara Sv. Križa iz Đakova. Onima koji s Budišanima ne dijele radost susreta na rodnoj grudi, dolazak u ovaj kraj nudi priliku za odmor u prekrasnoj prirodi s pogledom na planine Prenj i Bokševicu kao i na Jablaničko jezereo s bezbrojnim selima koja se prostiru po ovoj velikoj pitomoj, neretvanskoj dolini.