Obitelji žrtava strahuju da će hrvatske žrtve Domovinskog kao i Drugog svjetskog rata i poraća ostati nekažnjene

Lucija Slomo, rodom iz Uskoplja sjeća se trenutka kada su joj odveli strica Jozu Kusturu.

„Strina je ostala sam s djetetom i teško je živjela. Strica više nikad nismo vidjeli, rekli su nam da je pogubljen na Crvenoj stijeni u Kiseljaku“, kaže Lucija koja je udajom došla živjeti u blizinu lokaliteta na kojoj je život skončao njezin stric.

Iiji Majiću iz Fojnice komunističke vlasti pogubile su dvojicu stričeva, Niku i Iliju po kojemu je dobio ime, otac i majka odvedeni su na robiju. Stric Ilija prema saznanjima koja ima njegova obitelj, zaklan je lopatom. Zločin je počinjen po nalogu Rešada Dizdarevića, utjecajnog fojničkog komuniste kojeg su Ilija i njegova obitelj svakodnevno godinama susretali. Rešad Dizdarević je preminuo, a da nije odgovarao za zločine na Crvenoj stijeni. „Bojim se da nam se povijest ponavlja, da će i zločini nad Hrvatima u proteklom ratu ostati nekažnjeni kao i oni u Drugom svjetskom ratu i poraću“, prenio nam je strahove obitelji žrtava pogubljenih na Crvenoj stijeni Ilija Majić kojemu su na ovom lokalitetu u blizini Kiseljaka pogubljena dvojica stričeva.

Iako je obitelji žrtava, pogotovu onih koji su svjedočili trenutcima odvođenja njihovih najbližih sve manje, ovakve se priče i dalje mogu ćuti. Sve su slične, jer početak i kraj im je isti, ljudi su po nalogu nekadašnje UDBA-e odvođeni na saslušanja s kojih se nikad nisu vratili. Način na koji su skončali živote, bez prava na suđenje i obranu, „ledi krv u žilama“ i osam desetljeća poslije.

„Od 26. travnja 1945, sve do 02. veljače 1951. godine, dakle više od pet godina, ljudi su ubijani na ovom lokalitetu, u početku vatrenim, a poslije hladnim oružjem, maljevima, lopatama, noževima. Jedan od egzekutora, misleći da sam Srbin, mi je to priznao 1986. godine, hvaleći se time koliko ih je sam ubio. Ukapani su u rovove protuzračne obrane njemačke vojske tako da je zločincima i to olakšalo. Ubijani su samo zato jer su Hrvati“, kaže Ivo Miro Jović koji je istražujući komunističke zločine na Crvenoj stijeni koja je i dobila ime po prolivenoj krvi nevinih žrtava, došao do podatka o nekoliko stotina žrtava iz različitih krajeva središnje Bosne, od Lepeničke doline preko Lašvanske i Vrbaske regija pa do Sarajeva, Vareša, Breze. O krvavom obračunu vlasti bivše države godinama se nije smjelo govoriti. „Iako su ljudi koji su živjeli u blizini čuli jauke, a psi godinama donosili ruke i noge žrtava, oni koji bi progovorili o zločinu završili bi u zatvorima, dok su zločinci i egzekutori ostali nekažnjeni“, naglašava Jović.

Nakon pada komunizma, žrtvama zločina na Crvenoj stijeni svake se godine, prve subote u svibnju odaje dužna počast, misom zadušnicom u obližnjem Svetištu „Pod stijenom“ kojeg je ustanovio pokojni fra Stjepan Buljan još u vrijeme komunizma kada se za žrtve molilo tiho, a potom i polaganjem vijenaca na Crvenoj stijeni.

Iza odavanja počasti žrtvama stoji Udruga hrvatskih političkih zatvorenika Kiseljak. „Ljudi su na ovom mjestu ubijani samo zato jer su Hrvati. Crvena stijena je jedno od 600 stratišta u bivšoj državi, a žrtve zločina koji se ovdje dogodio su među više stotina Hrvata koje su pobili komunisti nakon Drugog svjetskog rata. Nažalost, zločin na Crvenoj stijeni, poput većine ostao je nekažnjen“, kaže Predrag Marković, predsjednik Udruge hrvatskih političkih zatvorenika Kiseljak.

Od višegodišnjih nastojanja o otkupu zemljišta na Crvenoj stijeni i ekshumacija na ovom lokalitetu, istaknuto je i ove godine, nije se odustalo. Rečeno je i da će se graditi novi spomenik žrtvama. Hoće li obitelji žrtava konačno dočekati da se uz mramor njihovim najbližim grade i spomenici istine, kako se povijest ne bi uistinu ponovila, ostaje vidjeti. Nada da će svaka žrtva hrvatskog naroda biti kažnjena ionako umire posljednja, nadživjela je i krvnike ali i većinu obitelji pogubljenih na Crvenoj stijeni u blizini Kiseljaka.

artinfo.ba