Treća nedjelja došašća, koju danas slavimo, naziva se u liturgijskoj tradiciji „Gaudete! – Radujte se!“ Ovo je nedjelja slavlja, radosna nedjelja. Svi tekstovi, počevši od ulazne pjesme današnje liturgije, pozivaju na radost i klicanje.

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

Evo nas ponovno zajedno okupljene oko oltara Gospodnjeg. Danas je radosna nedjelja, treća u došašću. Došli smo slaviti Boga i u radosti mu zahvaljivati za sva njegova čudesna djela. Grijeh često guši našu radost, u nas unosi tugu i tjeskobu. Gospodin želi da budemo radosni, on se raduje zajedno s nama. Raduje se i ovom našem okupljanju.

Zastanimo na trenutak u dubokoj šutnji i zamolimo Gospodina da pospremi naša srca i po svome velikom milosrđu ukloni sve ono što u njima priječi radost i klicanje.

Pokajmo se za svoje grijehe!

Bog koji se raduje i kliče

U prvom čitanju (Sef 3,14-18a) susrećemo se s prorokom Sefanijom koji djeluje oko 640. – 630. pr. Kr. On spada u skupinu tzv. 12 malih proroka. Bio je oštar kritičar izopačenosti koja se uvukla u tadašnje bogoslužje.

U odlomku koji smo čuli prorok poziva svoj narod na radost u trenutku teške društvene situacije. Bog se objavljuje po njemu i svojem narodu obećava ljubav, brigu i zaštitu od neprijatelja. On, njihov Bog, je s njima, u njihovoj sredini i nemaju više razloga za strah.

On je Bog, tvrdi Sefanija, koji se raduje i kliče nad svojim narodom i obnavlja svoju ljubav s njime.

Bog koji se raduje i kliče! Bog koji se i danas raduje meni: raduje i kliče!? Razmišljam li kada o ovomu? Kakva je moja slika Boga?

Slika o Bogu

Neka nas na razmišljanje potakne i ovo što zapisa španjolski svećenik Martin Descalzo:

„Prije više godina opisao sam sljedeći neobičan događaj. Neka žena, koja je nekoliko sati nakon svoje smrti uskrsnula, dala je intervju:

- Jesi li vidjela Boga? – upitao je župnik uskrsnulu Mariju.

- Naravno! To više ne mogu zaboraviti!

- A kakav je bio?

Odgovor je sada dugo izostao. Kao da je htjela ukratko reći nešto veliko. Konačno je izustila:

- Radostan!

- Radostan?

- Da, radostan!

Meni se čini da je ova riječ sažetak svega što o Bogu znam. U svojem kasnijem životu nisam mogao mnogo nadodati.

Još uvijek vjerujem da je Bog radostan, da je njegovo biće radosno.

On je radost!

Ali mi, ljudi, stvorili smo Boga na svoju sliku. Zato što smo škrti u svojoj ljubavi, mislimo da je i on takav.

Budući da smo tako nezanimljivi i hodamo mrzovoljnih lica, napravili smo sebi bradatog Boga čije je nebo 's harfama i slatkišima', ali zapravo nezanimljivo.

Ali pritom je najgore to što želimo uvjeriti ateiste kako je naš Bog isto tako neveseo i nezanimljiv, kao što smo i mi vjernici neveseli i nezanimljivi, te da je on biće koje zna samo zabranjivati...“

Namrgođeni kršćani

Dobro je danas podsjetiti se i na riječi pape Franje: „Mlaki i tužni kršćani ne služe ni Bogu ni Crkvi, oni koji uvijek tako žive, žaleći se na sve, uvijek su žalosni… Pravi učenici nisu takvi. Sveti je Augustin kršćanima govorio: Idi, idi naprijed, pjevaj i koračaj! Radosno: to je kršćanski stil. Treba radosno naviještati evanđelje, a Gospodin će učiniti sve ostalo.“

Papa neprestano ponavlja kako nema ništa ružnije nego vidjeti tužnog, namrgođenog kršćanina.

Na Boga se možemo osloniti

Drugo čitanje iz Poslanice Filipljanima (4,4-7) jest prekrasan himan radosti, pohvala radosti i poziv na klicanje. Apostol Pavao naglašava da je Bog temelj naše radosti i da nikada nismo sami. Bog je tu za mene, za svakog čovjeka. Bog želi da u nama i s nama bude radost.

Dakle, temelj i motiv kršćanske radosti jest zajednički život u vjeri i sigurnost da je Gospodin blizu. U našem životu ne bi smjelo biti mjesta tjeskobi koja čovjeka razara, jer se uvijek imamo na koga osloniti. Bog je tu, prisutan, blizak, i uvijek se možemo na njega osloniti. Zapravo, on nas nosi. Vidi li se ta sigurnost na našim licima, u našem svakodnevnom životu?

Adventsko lice kršćanina

H. Schäffer je lijepo opisao kako bi trebalo izgledati adventsko lice kršćana:

„Čekajte me ovdje! – rekoh slijepcu dok sam ga ostavljao na jednom od neprometnih mjesta velegradskog kolodvora. Htio sam mu uštedjeti napor na putu od šaltera do šaltera, od ploče s redom vožnje do pošte. Vraćajući se, opazio sam ga izdaleka. Ljudi su ga mimoilazili uglavnom šutke, neko dijete mu se čudilo, a prodavač novina – vidjevši da je slijep – okrenuo se od njega uz nekoliko neumjesnih riječi.

I ja sam morao nekoliko trenutaka mirno postajati. Morao sam mu promotriti lice.

Koraci pješaka, galama putnika i buka prometala činilo se da na nj uopće ne utječu. On je samo čekao. Bilo je to strpljivo, postojano i samotničko stajanje. Lice mu nije odavalo nikakva straha ili sumnje u to kako se neću vratiti. Bilo je na njemu čudesnoga sjaja radosna iščekivanja kad ću ga opet primiti pod ruku i povesti.

Prišao sam mu šutke, netremice motreći njegovo lice s kojega sam iščitavao povjerljivo čekanje. Njegovo lice učinilo mi se knjigom najljepših pjesama.

- Niste dugo čekali, zar ne? – rekoh.

Od tada znam: ovako bi trebalo izgledati adventsko lice kršćana!“

Odjeci Nedjelje Caritasa

Evanđelje (Lk 3,10-18) donosi odgovor na pitanje – što nam je činiti kako bismo doista ostali na Božjem putu i u njegovoj radosti? Ivan Krstitelj nam daje odgovor.

Božja blizina treba nas učiniti otvorenima i solidarnima s braćom oko nas koja nas trebaju. Na to nas poziva i današnja Nedjelja Caritasa. Dijeliti s drugima svoju radost, ali i dio onoga što posjedujemo. Darovati drugomu svoje vrijeme, svoje sposobnosti, svoja, pa makar kako mala bila, financijska sredstva. Sve to je put kojim ćemo najbolje ostvariti zajedništvo s Bogom i drugima oko nas. To je put istinske radosti. To je put kojem se Bog veseli i raduje. Uostalom, davno je rečeno, a i iskustvo nam tako pokazuje, da je podijeljena radost uvijek udvostručena radost.

Bližimo se Božiću. Iskoristimo preostale dane došašća u duhu poziva koje nam danas upućuje Sv. Ivan Krstitelj.

Ogledajmo se u zrcalu Božje riječi i učinimo nešto za svoje lice u duhu ovog razmišljanja svećenika Phila Bosmansa:

„Ne zaboravi da je tvoje lice namijenjeno drugima,

da ga drugi moraju gledati

i da ništa nije odvratnije

nego satima i danima

gledati mrzovoljno, neraspoloženo lice.

Lice je više no lijepa fasada,

više no neki natpis na dućanu,

više no posjetnica.

Učini nešto za svoje lice

ne samo zbog sebe,

da bi se svidio sebi u zrcalu,

već nadasve zbog drugih.

Ne znači da najbolje njeguješ lice

kad utrljaš kremu u kožu,

iščupaš i podvučeš obrve,

naneseš crnilo na trepavice

i osjenčaš vjeđe.

Učini nešto za svoje lice iznutra.

Stavi radost i sjaj u svoje oči.

Opusti usta i nasmiješi se.

Učini lice prijaznim.

To će ti uspjeti

ako učiniš veliko pospremanje srca,

ako pometeš sve što te muči i žalosti,

ako izbaciš ono što u tebi zanovijeta i cjepidlači.

Kakve veze ima ta ropotarija

s tvojom srećom?

Prestani tmurno prežvakavati

dnevnu muku.

Pokaži svoje najljepše, najbolje,

najprijaznije lice

i ljudima neće biti teško da te vole“.

Neka na našim licima odsijeva adventska radost današnje nedjelje!

nedjelja.ba