Označavanje teritorija, uz grubo negiranje hrvatskih žrtava i veličanje optuženih za ratne zločine
S Vlašića se od subote vijori jedna od najvećih zastava Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima, jednim od najprepoznatljivijih simbola srednjovjekovne Bosne kojeg su Bošnjaci od proteklog rata kao nacija u nastanku priglili i od tad bezobzirno svojataju. Ljiljani su dio i obilježja Armije R BiH, jedne od tri legitimne vojne formacije u proteklom ratu.
U protekla tri desetljeća ljiljani su sastavni dio svih igrokaza s ciljem gradnje i održavanja mitova o slavnoj i časnoj Armiji R BiH, jedinoj koja nije činila zločine, tek sporadične incidente u kojima su ubijana djeca na igralištu, žene i starci, svećenici i časne sestre, ali i ratni zarobljenici, otvarani logori, sustavno pljačkana imovina, masovno skrnavljeni i rušeni katolički vjerski objekti te u konačnicim mnoga mjesta etnički očišćena od Hrvata i Srba. Neke od najvidljivih tragova takvih „sporadičnih incidenata“ Armija R BiH ostavila je upravo u središnjoj Bosni i njezinom sjedištu Travniku kojeg odnedavno „krasi“ još jedan podsjetnik na pobjede „slavne i časne“ vojske čiji su bivši pripadnici do donašnjih dana fokusirani na označavanje teritorija kao dio krivotvorenja istine. Na Vlašiću su teritotrij u krugu od tri km najprije označili monumentalnim spomenikom kod Planinarskog doma Erik Brandis na Galici, betnoskim ljiljanom na Ljutoj Gredi te na kraju i jarbolom na Paljeniku s kojeg se vijori jedna od najvećih zastava Republike BiH.
Manifestacija „Dani pobjede, dani ponosa“, koja je proteklog vikenda održana na Vlašiću samo je nastavak mitologije u kojoj se sustavno negiraju zločini te veličaju osobe koje su ih naredile i počinile. Ne ulazeći u neposredan povod okupljanja, a to je oslobođenje najvišeg vrha Vlašića od srpskog agresora koje se prema bošnjačkim vojnim izvorima dogodilo u ožujku 1995. godine pod vodstvom generala Mehmeda Alagića, okupljeni na manifestaciji „zaboravili su“ spomenuti prethodne bitke na Vlašiću, među ostalim i Bitku za Galicu na kojoj su još u svibnju 1992. teško stradali pripadnici Travničke brigade HVO-a. Od 19 zarobljenih 14 je ubijeno dok ostali prolaze teške torture srpskih logora u kojima su mučeni do neprepoznatljivosti. Stradali su jer su pokušali spriječiti ubojstva i hrvatskih i bošnjačkih civila u području Paklareva i Turbeta.
Prvi masovan zločin srpskih snaga u središnjoj Bosni bošnjačka Armija R BiH dočekala je sa stavom da to i dalje uglavnom nije njihov rat. Većina je mirno spavala dok su hrvatski dragovoljci iz Lašvanske ali i Lepeničke doline 1992. godine držali crte obrane na Vlašiću, čuvajući i njihove obitelji od neprijatelja, domove i vjerske objekte od razaranja.
A onda su ih porazi u ratu sa srpskim agresorom u istočnoj Bosni naveli da izgubljene teritorije nadoknade tamo gdje im je prema procjeni bilo najlakše, u središnjoj Bosni. I tu je general Mehmed Alagić odigrao najsramniju ulogu života, stojeći kao zapovjednik 3. i 7. Korpusa Armije R BiH na čelu vojske koja u lipnju 1993. počinje s masovnim progonom travničkih Hrvata. Protjeruje ih se blizu 20 tisuća, mnogi se ubijaju na posebno okrutne načine, uništava se i sustavno pljačka hrvatska imovina, bezobzirno skrnave i ruše katolički vjerski objekti. Na njih nije ostao slijep čak ni Haaški sud koji je pred skoro svim zločinima počinjenim nad Hrvatima zatvarao oči.
Čak i takav sud podiže optužnicu protiv generala Alagića u kojoj ga se tereti za zločine počinjene u selima Miletići, Maljine i Bikoši. Nažalost, general Alagić preminuo je te Haaški sud obustavio postupak. No, to ne znači da su zločini koje su počinili pripadnici vojske čiji je zapovjednik bio, a u čijim redovima je bilo i mnoštvo islamskih dobrovoljaca, nestali. Smrću je ostavio gorak okus i među obiteljima žrtava koje nisu dočekale ovozemaljsku pravdu. Veličati njegov lik i djela je nedopustivo, a i zakonski kažnjivo.
Jednako tako je i nemoralno kao što je nemoralno bilo načelniku Travnika Kenanu Dautoviću pojaviti se na skupu u majici s obilježjima Armije R BiH, vojske koja je prije 30 godina općinu čiji je načelnik danas etnički očistila od pripadnika dva konstitutivna naroda. O dolasku i obraćanju bošnjačkog političkog vrha s Denisom Bečirovićem i Željkom Komšićem na čelu, ratnoj retorici kojim su potvrdili opredjeljenost za rušenje svih pokušaja gradnje trajnog mira i uvažavanje svih žrtava rata u BiH, suvišno je i govoriti. Dani ponosa i pobjede pretvorili su se u dane negiranja zločina i veličanje zločinaca.
Sasvim prigodno događaj su svojim dolaskom uveličali i Ejup Ganić, jedan od optuženih za ratne zločine u predmetu Dobrovoljačka te Selmo Cikotić još jedan ratni zapovjednik Armije R BiH s teškim optužbama za zločine i progon Hrvata iz Bugojna, a koji na optuženičku klupu još uvijek nije sjeo zahvaljujući političkim zaštitnicima, kako domaćim tako i međunarodnim.
artinfo.ba
