Ovogodišnji Večernjakov pečat po mnogima je bio najbolji do sada upravo zbog brojnih studija i dinamike koja je bila u rangu dodjele filmske nagrade Oscar. Imali smo brojne voditelje, prezentere, laureate, međutim, za određene djevojke rečeno je kako su jedan od najljepših ukrasa Večernjakova pečata. Upravo one obilježile su završnu scenu, kad su euroatlantski lobisti u BiH primili nagradu za Osobe godine. Te djevojke članice su Kiseljačkih mažoretkinja. Njihovim dovođenjem na pozornicu vratili smo i onaj stari sjaj, kada smo organizirali društvo "Večernjakove mažoretkinje" pa su stotine njih iz raznih gradova defilirale Mostarom na dan finala. S dvjema Kiseljačankama, mogli bismo reći i vodećim osobama društva, predsjednicom Ivanom Marjanović Drmač i trenericom Laurom Milanović, razgovarali su za Večernji list.

Kako ste doživjele poziv na Večernjakov pečat?

Ivana: - Poziv na Večernjakov pečat bio je događaj koji smo uvijek s nestrpljenjem očekivali. Za našu Udrugu jako važan. To bi značilo da se takvi nastupi moraju odraditi na najvišoj mogućoj razini profesionalnosti jer je i sam događaj Večernjakov pečat jako važan za samu Bosnu u Hercegovinu te promoviranje onoga dobrog u našoj državi.

U posljednjoj sceni, uz Osobe godine, upravo ste vi bile glavne zvijezde ovogodišnje manifestacije. Kako ste doživjele taj trenutak?

Laura: - Velika nam je čast biti dio Večernjakova pečata, poseban je osjećaj biti s cijelom ekipom u studiju. Potrudile smo se da sve izgleda onako kako su organizatori to zamislili. Veliki značaj za nas ima to što smo baš mi pozvane upotpuniti dojam već same po sebi posebne scene.

Kiseljačke mažoretkinje jedno su od najstarijih mažoret-društava u BiH, koliko se društvo promijenilo od početka milenija do danas?

Ivana: - Kiseljačke mažoretkinje traju već pune 23 godine te s ponosom možemo reći kako smo jedne od najljepših ambasadorica naše Općine, koje kroz ples, pjesmu, kulturu, osmijehe i uspomene izrastaju iz malih djevojčica u djevojke s jasnim ciljem - da u svakom trenutku uživaju dok rade ono što vole - plešu.

Koliko članica imate i kako ste zadovoljne radom?

Laura: - Kiseljačke mažoretkinje imaju oko šezdeset članica raspoređenih u tri dobne skupine. Naše cure su neumorno radile i trudile se kako bi ostvarile sve ciljeve i ponosne smo na rezultate koje smo postigle. Imale smo brojne uspješne nastupe i dobile pozitivne povratne informacije od naše publike. Vrijedi posebno spomenuti naše kadetkinje, osvajačice srebrne medalje na festivalu mažoret-plesa. Često nastupamo i izvan granica BiH na različitim festivalima. Kao što sam već jednom prilikom spomenula, nastupi u našem gradu su nam najvažniji jer se uvijek trudimo oduševiti naše sugrađane, našu najveću potporu.

Je li teško jednoj ovakvoj organizaciji djelovati danas s obzirom na to da imate mnogo nastupa i natjecanja, a vremena nisu baš zahvalna za putovanja i slično?

Ivana: - Jako je teško uskladiti obveze djevojaka sa svim nastupima i natjecanjima koje imamo. No, uspijevamo se organizirati i otplešemo najbolje što možemo, baš onako kako i znamo. U svim tim obvezama najbolje i funkcioniramo, volimo se i poštujemo. Putovanja su ono što nam najviše i nedostaje. Prije ovog nemilog koronavirusa bezbrižno se putovalo. No, evo, polako se vraćamo i organiziramo razna putovanja i druženja. Najveću podršku, osim naših dragih roditelja, imamo od Općine Kiseljak i našeg dragog načelnika gospodina Mladena Mišurića Ramljaka koji nas podržava u svemu što smo do sada organizirale i realizirale.

Koliko je teško biti mažoretkinja, kakva odricanja to zahtijeva? 

Laura: - Najveća mana mažoret-plesa zapravo je to što zahtijeva jako mnogo vremena. Mažoretkinje često imaju pretrpan raspored s vrlo malo slobodnog vremena zbog treninga i truda koji posvećuju pripremama za nastupe.

Događaju se i propuštanja raznih događanja jer zbog nastupa sve pratimo iz druge perspektive te se rijetko nađemo u ulogama gledatelja. Veliku prepreku predstavlja nam to što mažoret-ples još nije zaživio u Bosni i Hercegovini. To otežava pronalaženje sredstava i podrške za sam razvoj. Osim toga, mažoretkinje uvijek prati pritisak, odgovornost za timski rad i trema. Na kraju su to samo male prepreke koje razvijaju našu disciplinu i predanost mažoret-plesu.

S kojih natjecanja nosite najljepša sjećanja?

Ivana: - Putovanja su kruna ovoga sporta. Sva putovanja imaju ono nešto najljepše što ponesemo sa sobom u sjećanju te nas to i drži da ostanemo i opstanemo u mažoret-plesu. No, jedno od najljepših putovanja koje sam ja doživjela je ono u Prag. Baš smo uživali u svemu što smo vidjeli. Tada možete vidjeti kolika je sloga i ljubav među djevojkama koje svoj posao rade profesionalno.

Iseljavanje je problem diljem BiH, kakvo je stanje u Kiseljaku i ima li djevojčica koje će danas-sutra uspjeti zamijeniti starije mažoretkinje?

Laura: - Kiseljak je mala općina koja, kao i ostale, osjeća jednake posljedice iseljavanja. Kiseljačke mažoretkinje prošle su godine doživjele veliki napredak što se tiče broja članica, kada smo na upisima, koje održavamo u rujnu svake godine, upisale trideset novih članica. Trenerice u svakoj mažoretkinji prepoznaju svoje početke i prve korake, nadamo se da će većina odrasti uz mažoret-ples i naslijediti ugled Ljubičanstvenih.

Predsjednice, što nas u idućem razdoblju očekuje od Kiseljačkih mažoretkinja?

Ivana: - Kiseljačke mažoretkinje ovu su godinu počele radno i tako ćemo je i završiti. Ono što je prethodilo je, a jedan od najvažnijih događaja bio je u Kiseljaku ovoga svibnja, 1. Mažoret-fest "KiNoRa". Ovaj festival organizirale su tri predsjednice i prijateljice mažoret-timova iz Kiseljaka, Novog Travnika i Rame. Putovalo se i nastupalo u mnogim gradovima BiH, ali i Hrvatske. Ono što nam slijedi su nastupi u Goraždu na Festivalu prijateljstva, Kaknju, Sarajevu, Kiseljaku..., a onda putujemo u Sjevernu Makedoniju na Ohridski festival plesa. Nakon toga nam slijede Split i Zagreb. Po povratku se spremamo za tradicionalni Završni koncert Kiseljačkih mažoretkinja. Mislim da sam uspjela sažeti sve što nas stiže od obveza, ali i uživanja u onom što volimo.

Trenerice, za kraj, tko su vam plesački uzori?

Laura: - Nemamo određenu osobu ili stil na koji se ugledamo, nastojimo svoj put graditi same. Naš najveći izvor inspiracije je motivacija u međusobnim uspjesima i iskustvima, svakako nastojanje da ostvarimo sve zajedničke ciljeve. Iako kao tim nemamo uzore, vjerujem da svaka naša mala mažoretkinja ima svoj uzor u starijem timu.

vecernji.ba