U neslužbenom prijevodu teksta kojega je objavio Tiskovni ured Svete Stolice, poruku Svetoga Oca donosimo u cijelosti: 

PORUKA NJEGOVE SVETOSTI PAPE FRANJE ZA SVJETSKI DAN MOLITVE ZA ZVANJA 2023.

Poziv: Milost i poslanje

Draga braćo i sestre, dragi mladi!

Ovo je već 60. put da slavimo Svjetski dan molitve za zvanja, koji je 1964., tijekom Drugog vatikanskog sabora, ustanovio Sveti Pavao VI. Ova providonosna inicijativa nastoji pomoći članovima Božjeg naroda, kao pojedincima i kao zajednicama, da odgovore na poziv i poslanje koje Gospodin povjerava svakom od nas u današnjem svijetu, usred njegovih nevolja i njegovih nada, njegovih izazova i postignuća.

Ove bih vas godine zamolio da se u svojem razmišljanju i molitvi, pozabavite temom Poziv: milost i poslanje. Ovaj je dan dragocjena prilika da se s udivljenjem prisjetimo kako je Gospodinov poziv milost, potpuni dar, a ujedno i obveza da se Evanđelje donosi drugima. Pozvani smo na svjedočku vjeru, vjeru koja usko povezuje milosni život, kako se doživljava u sakramentima i crkvenom zajedništvu, s našim apostolatom u svijetu. Vođeni Duhom, kršćani su pozvani odgovoriti na egzistencijalne periferije i ljudske drame, uvijek svjesni kako je poslanje Božje djelo; to ne provodimo sami, nego uvijek u crkvenom zajedništvu, zajedno s našom braćom i sestrama, i pod vodstvom crkvenih pastira. Jer to je oduvijek bio Božji san: živjeti s njim u zajedništvu ljubavi.

„Odabrani prije postanka svijeta“

Apostol Pavao pred nama otvara izvanredni horizont: u Kristu nas Bog Otac „sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje“ (Ef 1,4-5). Ove nam riječi omogućuju sagledati život u njegovoj punini: Bog nas je „začeo“ na svoju sliku i priliku te želi da budemo njegovi sinovi i kćeri. Ljubav nas je stvorila, za ljubav i s ljubavlju, i za ljubav smo stvoreni.

Tijekom našeg života, ovaj poziv, koji je dio našeg bića i tajna naše sreće, dolazi do nas djelovanjem Duha Svetoga na uvijek nove načine. Prosvjetljuje naše umove, jača našu volju, ispunjava nas udivljenjem i pali naša srca. Ponekad nam Duh dolazi na potpuno neočekivane načine.

Tako je bilo i sa mnom kada sam 21. rujna 1953., dok sam išao na godišnju školsku proslavu, bio ponukan da svratim u crkvu i odem na ispovijed. Taj dan mi je promijenio život i ostavio trag koji je ostao do danas. Božji poziv na sebedarje nastoji se očitovati postupno: u našem susretu sa siromaštvom, u trenucima molitve, kada vidimo jasno svjedočanstvo Evanđelja ili čitamo nešto što nam otvara um. Kad čujemo Božju riječ i osjetimo da nam je izravno upućena, u savjetima brata ili sestre, u trenucima bolesti ili žalosti... Na sve načine na koje nas poziva, Bog pokazuje beskrajnu kreativnost.

Gospodinova inicijativa i njegov milosni dar zahtijevaju naš odgovor. Poziv je „međuigra između božanskog izbora i ljudske slobode“, [1] dinamičan i uzbudljiv odnos između Boga i ljudskog srca. Dar poziva je poput božanskog sjemena koje niče u tlu našeg postojanja, otvara naša srca Bogu i drugima, kako bismo mogli s njima podijeliti blago koje smo sami pronašli. To je temeljna struktura onoga što podrazumijevamo pod pozivom: Bog nas poziva u ljubavi i mi mu u zahvalnosti odgovaramo u ljubavi. Shvaćamo da smo ljubljeni sinovi i kćeri jednoga Oca i počinjemo vidjeti sebe kao braću i sestre jedni drugima. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, kad je to napokon jasno „vidjela“, uzviknula je: „Napokon sam pronašla svoj poziv: moj poziv je ljubav. Doista, napla sam svoje pravo mjesto u Crkvi… U srcu Crkve, moje Majke, bit ću ljubav“. [2]

„Ja sam poslanje u ovom svijetu“

Božji poziv, rekli smo, uključuje i „poslanje“. Nema zvanja bez poslanja. Nema sreće i pune samospoznaje ako drugima ne ponudimo novi život koji smo pronašli. Božji poziv na ljubav iskustvo je koje nam ne da šutjeti. Sveti Pavao kaže: „Jao meni ako evanđelje ne navješćujem!“ (1 Kor 9,16). A Prva Ivanova poslanica počinje riječima: „Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše – Riječ tijelom postala – to vam pišemo da radost naša bude potpuna“ (usp. 1,1-4).

Prije pet godina, u apostolskoj pobudnici Gaudete et Exsultate, obratio sam se svakoj krštenoj osobi, rekavši: „I ti moraš shvaćati cjelinu svoga života kao poslanje“ (br. 23). Da, jer svatko od nas može reći: „Ja sam jedna misija na ovoj zemlji; i upravo zbog toga i jesam na ovome svijetu“ (Evangelii Gaudium, 273).

Naše zajedničko poslanje kao kršćana je radosno svjedočiti gdje god se nađemo, svojim djelima i riječima, iskustvo postojanja s Isusom i članovima njegove zajednice, a to je Crkva. To poslanje nalazi izraz u djelima tjelesnog i duhovnog milosrđa, u gostoljubivom i blagom načinu života koji odražava blizinu, suosjećanje i nježnost, nasuprot kulturi rasipništva i ravnodušnosti. Bivajući bližnji, poput milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10,25-37), shvaćamo srž našeg kršćanskog poziva: nasljedovati Isusa Krista koji je došao služiti, a ne da bude služen (usp. Mk 10,45).

Ova misionarska aktivnost ne proizlazi samo iz naših vlastitih sposobnosti, planova i projekata, niti iz naše puke snage volje ili naših nastojanja da prakticiramo vrline; to je rezultat dubokog iskustva u Isusovu društvu. Tek tada možemo svjedočiti Osobu, Život i tako postati „apostoli“. Tek tada se možemo smatrati „duboko označeni, štoviše opečaćeni tim poslanjem da prosvjetljujemo, blagoslivljamo, oživljavamo, tješimo, liječimo, oslobađamo“ (Evangelii Gaudium, 273).

Evanđeoska slika ovog iskustva je ona dvojice učenika koji idu u Emaus. Nakon susreta s uskrslim Isusom rekli su jedno drugomu: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (Lk 24,32). U tim učenicima možemo vidjeti što znači imati „ražarena srca, noge u pokretu“. [3] To je također moja žarka nada za nadolazeći Svjetski dan mladih u Lisabonu, kojega radosno iščekujem, s geslom: Marija usta i pohiti u Gorje (Lk 1,39). Neka se svaki muškarac i žena osjete pozvanima ustati i žurno poći, ražarena srca.

Okupljeni i pozvani

Evanđelist Marko pripovijeda trenutak kada je Isus poimence pozvao k sebi dvanaest učenika. Postavio ih je da budu s njim i da ih šalje propovijedati, liječiti nemoći i izgoniti zloduhe (usp. Mk 3,13-15). Gospodin je tako postavio temelje svoje nove zajednice. Dvanaestorica su bili ljudi iz različitih društvenih klasa i zanata; nitko od njih nije bio utjecajna osoba. Evanđelja govore i o drugim pozivima, poput onog o 72 učenika koje je Isus slao dva po dva (usp. Lk 10,1).

Crkva je Ecclesia, grčka riječ za skup osoba pozvanih i okupljenih, kako bi oblikovali zajednicu misionarskih učenika Isusa Krista posvećenih međusobnom dijeljenju ljubavi (usp. Iv 13,34; 15,12) i širenju te ljubav svima drugima, da dođe kraljevstvo Božje.

Unutar Crkve svi smo mi službenici, sukladno raznolikosti svojih zvanja, karizmi i službi. Naš zajednički poziv da se darujemo u ljubavi razvija se i nalazi konkretan izraz: u životu laika muškaraca i žena, posvećenih podizanju obitelji kao male kućne Crkve i radeći kao kvasac evanđelja za obnovu različitih dijelova društva; u svjedočanstvu posvećenih žena i muškaraca koji su potpuno predani Bogu radi svoje braće i sestara kao proročki znak kraljevstva Božjega; u zaređenim službenicima – đakonima, svećenicima i biskupima – postavljenim u službu propovijedanja, molitve i izgrađivanja zajedništva svetog Božjeg naroda. Samo u odnosu sa svim ostalim, svaki pojedini poziv u Crkvi u potpunosti otkriva svoju pravu narav i bogatstvo. Promatrana u tom svjetlu, Crkva je „simfonija“ zvanja, sa svakim pozivom ujedinjenim, ali različitim, u harmoniji i udruženi zajedno u „napredovanju“ da se po cijelom svijetu širi novi život kraljevstva Božjega.

Milost i poslanje: dar i zadatak

Draga braćo i sestre, poziv je dar i zadaća, izvor novog života i istinske radosti. Neka inicijative molitve i aktivnosti povezane s ovim Danom ojačaju svijest o pozivu u našim obiteljima, našim župnim zajednicama, našim zajednicama posvećenog života i našim crkvenim udrugama i pokretima. Duh uskrslog Gospodina raspršuje našu ravnodušnost i daruje nam dar naklonosti i suosjećanja. Na taj nam način omogućuje živjeti svaki dan iznova rođeni kao djeca Boga koji je ljubav (usp. 1 Iv 4,16) i zauzvrat tu ljubav nuditi drugima. Donijeti život posvuda, osobito u mjesta isključenosti i izrabljivanja, siromaštva i smrti, kako bi se proširili obzori ljubavi [4] kako bi Bog mogao sve potpunije kraljevati u ovom svijetu.

Neka nas na našem putu prati molitva koju je Sveti Pavao VI. sastavio za prvi Svjetski dan zvanja, 11. travnja 1964.:

„Gospodine Isuse, božanski Pastiru duša, koji si pozvao apostole da budu ribari ljudi. Nastavi privlačiti k sebi žarke i plemenite mladenačke duše i učini ih svojim učenicima i službenicima. Ulij u njih onu svoju žeđ za sveopćim otkupljenjem … Otvori im sve krajeve ovoga svijeta … Odazivajući se Tvom svetom pozivu, neka nastave Tvoje spasiteljsko djelo na zemlji, te izgrađuju Tvoje otajstveno tijelo, Crkvu, postavši 'sol zemlje' i 'svjetlo svijeta' (Mt 5,13).“

Neka vas zagovara i štiti Blažena Djevica Marija. Uz moj blagoslov.

Rim, Sv. Ivan Lateranski, 30. travnja 2023., Četvrta uskrsna nedjelja

FRANJO

[1]  Završni dokument XV. redovite opće skupštine Sinode biskupa (2018): Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, Br. 78.

[2]  Manuscript B, napisan tijekom njezine posljednje duhovne obnove (rujan 1896.), Oeuvres completes, Paris, 1992, p. 226.

[3] Usp. Poruka za Svjetski dan misija 2023. (6. siječnja 2023.).

[4] Dilatentur spatia caritatis: Sv. Augustin, Sermo 69: PL 5, 440-441