Milka Drljo dva je puta birala koje će od djece spasiti, oprostit se kaže može, zaboravit nikad!
Nedjelja 16. travnja tužan je dan za mnoge obitelji žrtva protekloga rata u BiH, od Ahmića u Vitezu do Trusine u Konjicu. Za Ahmiće u kojemu su pripadnici HVO-a 16. travnja '93. počinili zločine nad Bošnjacima od samog početka znao je cijeli svijet, zahvaljajući brzom ulasku u selo mirovnih snaga, tadašnjeg UNPROFOR-a i svjetskih medija.
O Trusini u kojoj su istog dana pripadnici Armije R BiH počinili pokolj nad Hrvatima u ovih 30 godina puno se manje pisalo i govorilo. Ondje su istoga dana ubijena 24 Hrvata, mahom civila kojih je među žrtvama bilo 19. Još je četvero civila ranjeno, a među stradalima je bilo i dvoje djece, dobi od dvije i četiri godine. Ostale su žrtve bili pripadnici HVO-a, a ubijeni su nakon što su se predali jer je Armija R BiH kao taoce držala njihove obitelji. Pored Ahmića gdje će se mnogi poklonti žrtvama stradalim u ovom viteškom naselju koje je bilo strateški važno jer smješteno je uz cestu koja povezuje Vitez i Busovaču, u tišini i bez puno pompe, obitelji žrtava Trusine, sela bez ikakve straške važnosti, istog će dana odati počast svojim ubijenim članovima.
Prezime Drljo, deset je puta ispisano na spomen obilježju u Trusini, i uz Kreše najbrojniji su među hrvatskim žrtvama u ovom konjičkom selu smještenom na desnoj obali Jablaničkog jezera, 15-ak km udaljenom od Konjica. Devet članova obitelji Drljo ubijeno je 16. travnja '93 u Trusini. Među njima su i Andrija i Ivan Drljo, suprug i sin Milke Drljo koja je s još dvoje djece, Draganom i Andrijanom tog dana zarobljena s još mnoštvom hrvatskih civila koje je Armija R BiH u svome krvavom pohodu koristila kao živi štit. Pred 30. obljetnicu zločina nad Hrvatima u Trusini, Milka se prisjeća i najljepših godina svojega života u ovom mjestu, a svaki detalj iz kobnog 16. travnja pamti kao da je „bilo jučer“.
„Živjeli smo lijepo ja i moj Andrija za kojeg sam se odala s 19 godina. Andrija je radio u splitskom Konstruktoru, ja sam odgajala djecu, a rodila sam ih petoro, četiri sina; Ivana( 1971), Iliju( 1974), Darka (1975), Dragana (1978) te kasnije i kćer Andrijanu (1984). Odgajala sam djecu, brinula o kući i imanju, gajila stoku i to su bile najljepše godina moga života“, kazuje nam Milka.
Trusina je, za razliku od nekoliko susjednih sela od Kostajnice do Orlišta koja su bila čisto hrvatska, bila mješano selu u kojemu se do rata kaže nam Milka Drljo živjelo skladno i bez ikakvih problema. Prve strahove Milka je kaže preživljavala puno prije pokolja u Trusini pokušavajući na sve načina sina Ivana, Ivu kako ga ona zove, izvuči iz JNA gdje bio poput mnogih na odluženju vojnog roka, a poslan je za Knin.
„Srećom imao je zapovjednika koji mu je rekao da ako bude morao pucati na svoj narod neka puca u zrak. Ivu smo sredinom '92. uspjeli izvući i dolazina nam u Trusinu“, prisjeća se Milka Drljo.
U tom vremenu kaže nije mogla ni pretpostaviti da će biti sukoba s Muslimanima. Vremenom postaje jasno da se sprema nešto loše. Armija R BiH u proljeće '93. napada i zauzima Orlište. Nakon ovog napada pao je snijeg i zaustavio daljnju ofanzivu. Hrvati Trusine slušali su priče kako bi ih sve pobili da nije bilo snijega. U strahu dočekuju uskrsne blagdane, pokašavajući poslati one koje mogu na sigurno u Hrvatsku. Milka se sjeća da je galamila na sina Darka koji je došao na Cvjetnicu kući sa školovanja u Baškoj Vodi, a kasnije će postati svećenikom, a i suprugu je govorila da ide za Split što je on odbio.
Da se nešto sprema još jasnije je postalo kada su hrvatske kuće u Trusini noću osvjetljavane crvenom, a muslimanske žutom bojom. Mete su bile označene, a nad Trusinom se se nadvijali tmurni oblaci. Nesreću su najavljivali izgredi i ubojstva u okolnim mjestima, da bi ujutro 16. travnja postrojbe Armija R BiH započele svojoj krvavi pohod na ovo mjesto.
„Bilo je deset do sedam ujutro kad su pucnjevi razbili staklo na prozoru naše kuće dok smo sjedili za stolom. Andrija mi je rekao da s djecom, Draganom i Andrijanom koja je u tom trenutku spavala na drugom krevetu i nije na nju palo staklo, bježim u podrum. Ja sam to i učinila, misleći da je i Dragan sa mnom. Nije ga bilo međutim, a onda sam ga čula da me doziva da izađem jer će njega ubiti. Kad sam izašla tri su puške bile uperene u mog Dragana koji je tad nije imao ni 16 godina, iako je bio krupan. Šta sam drugo mogla nego predati se da bi spasila Andrijanu i sebe“, kaže na Milka Drljo koju će krvnici istoga dana još jednom staviti u situaciju da bira između života svoje djece, a svako joj je kao majci jednako srcu priraslo.
„Prvo se čuo rafal, tad su mi ubili supruga koji je ostao u kući. Onda su od mene uzeli Dragana i Andrijanu i rekli da dovedem Ivu. Ako ga ne dovedem, ubit će mi njih dvoje. Otišla sam na Križ rekla mome Ivi da ako ne siđe i preda se ubit će Dragana i Andrijanu koje su zarobili“, suznih se očiju sjeća Milka Drljo najtežih trenutaka u najtežen danu svojeg života.
Nakon što se predao, Ivana su ubili. Imao je tek 22 godine. „Ivu sam vidjela kako leži s rupom od metka u čelu. Supruga Andriju nisam vidjela, poslala sam sina Dragana da ga pokrije dekom, ja nisam imala snage vratiti se u kuću i vidjeti i njega mrtvog. Kasnije sam saznala da su ruke bile vezane žicom“, kazuje nam Milka Drljo.
S ostalim civilima i svojih dvoje djece premještali su ih zarobljene i u strahu, od kuće do kuće, a posebno je preplašena bila kćer Andrijana koja je imala tek devet godina. Prijetili si da će ih sve pobiti , slušali su povike Allahu Ekber, te da nakon što ih sve pobiju neće stati do Mostara. Na kraju su ih koristili kao živi štit dok su se približavali položajima HVO-a. Usput su vidjeli mnoge pobijene. Ali i mnoštvo vojske, neke su poznavali, neke nisu. Neki su bili u crnim odorama, dio je sjećanja Milke Drljo.
Nakon pokolja u Trusini preživjeli su u Kostajnici čekali razmjenu, Milka je nerado pristala otići dok ne pokopa supruga i sina. To joj je, kao i ostalima, omogućenio tek nakon 19 mjeseci, početkom studenog 1994. Najteži su joj bili Svi Sveti '93 u Zagrebu nakon izlaska iz Trusine kad je spoznala da nema gdje upaliti svijeću suprugu i sinu. Sve su žrtve nakon identifikacije pokopane zajedno u Ljutom Docu u Širokom Brijegu, a naknadno su njihova tijela prenesena u Trusinu.
Vremenom je Milka Drljo pronašla svoj mir, iako je tjelesno narušena zdravlja. Jednom je kaže usnula supruga Andriju koji joj rekao da ode u Lourdes. To je i učinila 2008. godine, a ondje je kaže primila posebnu milost koja joj pomaže nositi životni križ. Kao žrtva i svjedokinja zločina iskaze je davala u Splitu, Zagrebu, Sarajevu. Zločin u Trusini, jednako kao i u Ahmićima dobio je sudskih epilog, koliko je pravde na sudu, dalo bi se raspravljati.
Dva zločina koja su se dogodila istoga dana sve ove godine različito se tretiraju.
„Do Trusine i onoga što smo preživjeli malo se drži, a zločin je zločin. Da su ga moja djeca počnila, ja bi rekla, kazni ih Bože. Tko god da je počinio zločin treba bit kažnjen. U nas mržnje nema, sjećam se da su mladići iz Trusine imali priliku raditi što hoće za zarobljenim Muslimanima. Nijedan ih nije ni taknuo. Jednom me sin Darko, prije oblačenja za svećenika pitao jesam li oprostila. Rekla sam mu da jesam ali zaboravit ne mogu nikad!“, ispričala nam je Milka Drljo kojoj su 16. travnja '93. ubijeni suprug Andrija, sin Ivan i još sedam članova obitelji, uključujućio i djevera i sestričnu.
Svaka obljetnica zločina teška je za nju kao i sve druge žrtve zločina u proteklom ratu. S vjerom u Boga Milka Drljo nosi svoj križ, a kaže ne bi to mogla da je ijedno od njezine djece počinilo zločin kakav je počinjen u Trusini ili Ahmićima. I tu se lanac mržnje i osvete prekida. Barem kad su u pitanju hrvatske žrtve Trusine.
Praštanje ali nikad zaborav karakterizira njihov odnos prema zločinu o kojemu se tri desetljeća puno manje govori i piše u odnosu na onaj u središnjoj Bosni koji se dogodio istoga dana. A i jedan i drugi zaslužuju isto, osudu i poštovanje žrtve kako se više nikad i nikom ne bi ponovili!
AP/artinfo.ba
