Središte liturgijske godine jest proslava Kristovog pashalnog misterija koji vrhunac doživljava s Uskrsom. Već prvopričesnički vjeronauk ističe da je sadržaj ove svetkovine temelj kršćanske vjere koja njegovom istinitošću stoji ili pada. Na to Sv. Pavao posebno upozorava pišući Korinćanima: "Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša" (1 Kor 15,14). Nedvosmislenost ovih riječi ukazuje na to da se s Vazmom dogodila preobrazba koja znači novi život čiji je konačni cilj uživanje u gledanju Božjeg lica u vječnosti. Put k tomu vodi kroz pobjedu nad grijehom i smrću koja je moguća zahvaljujući Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Njeni su plodovi dostupni svim ljudima, a na poseban način kršćanima – onima koji su povjerovali radosnoj vijesti uskrsnog jutra.

Isusovo uskrsnuće svjedoči o Božjoj neizmjernoj ljubavi i moći. Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Boga. Ukoliko je On stvorio svemir i ima vlast nad njim, onda također posjeduje moć uskrisiti. Time Bog ljude podsjeća na svoju apsolutnu suverenost nad životom i smrti. Isusov ustanak iz groba je svjedočanstvo budućega uskrsnuća svih ljudi, što je osnovno načelo kršćanske vjere. Kao kršćani nalazimo životnu utjehu u činjenici da je Bog postao čovjekom, umro za naše grijehe i uskrsnuo.

U ranokršćansko doba slavio se svake nedjelje - što je u svojoj biti svaka nedjelja i danas. No, kao blagdan, od sredine II. st. počelo se Kristovo uskrsnuće slaviti jedanput godišnje, ali je datum slavljenja bio predmetom razmirica.

Tradicija maloazijskih Crkava II. st. bila je na 14. dan mjeseca nisana, dan židovske Pashe, odnosno prema evanđeljima – Isusove smrti. Rimska tradicija slavila je Uskrs u nedjelju nakon toga nadnevka.

Izračunavanje je bilo otežano time što se židovska lunarna godina nije podudarala s građanskom, solarnom godinom. Razmimoilaženja su razriješena na ekumenskom koncilu u Niceji 325. Određeno je da se Uskrs slavi u nedjelju nakon prvoga punog mjeseca – uštapa (između 21. ožujka i 25. travnja), koje će točno izračunati astronomi u Aleksandriji.

U srednjem vijeku nastale su mnogobrojne tablice za izračunavanje datuma Uskrsa, pri čem se koristio tzv. zlatni broj, epakte i nedjeljno slovo.

Već su najranije kršćanske zajednice, po uzoru na pashalno bogoslužje, provodile uskrsnu noć u bdjenju, čitanju biblijskih tekstova i molitvama u očekivanju ponovnoga dolaska Gospodnjega.

Od Četvrtoga lateranskoga koncila (1215.) uvedena je obveza da se vjernici najmanje jednom u godini trebaju ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Tijekom srednjega vijeka nastavljena je tradicija slavljenja uskrsnoga bdjenja; od XIV. st. ono je bilo pomicano sve do jutarnjih sati na Veliku subotu, od 1951. opet se moglo, a od 1956. moralo držati od Velike subote na nedjelju Uskrsa.

U zapadnoj liturgiji uskrsno bdjenje obuhvaća blagoslov ognja, paljenje svijeće na »ognju bdjenja« i ophod kroz crkvu, nastavlja se podužim bogoslužjem riječi (ukupno sedam starozavjetnih i dva novozavjetna čitanja), potom obnovom krsnih obećanja i naposljetku euharistijom.