Biblijski stručnjaci kažu da se uskrsnuće Kristovo dogodilo proljetnog jutra, 9. travnja, godine 30. Činjenica je da su prvi svjedoci praznoga groba bile – žene! Ne apostoli! Ali će apostoli Kristovo uskrsnuće poslije posvjedočiti mučeničkom smrću!

Piše: Ivo Šutalo

Žene – prve vjesnice praznoga groba

Isus je htio da upravo žene, davateljice života, budu prve svjedokinje i vjesnice novog uskrslog života! One su toga uskrsnog jutra došle k Isusovu grobu s nakanom da pomažu Njegovo mrtvo tijelo, jer se to nije moglo učiniti u petak – Veliki petak! – s obzirom da je odmah nakon skidanja Tijela s križa nastupila neradna subota – šabat! – i ne samo subota, nego Pasha, najveći židovski blagdan i svetkovina.

Evanđelist Matej kaže da su na grob Isusov otišle „Marija Magdalena i druga Marija“ (Mt 28,1).

Marko izvještava da su to bile „Marija Magdalena, Marija, Jakovljeva majka i Saloma“ (Mk 16,1).

Luka ne spominje nijedno žensko ime, samo kaže da su to bile žene koje „prvog dana u tjednu otiđoše vrlo rano na grob“ (Lk s24,1).

Današnje Ivanovo evanđelje spominje samo Magdalenu: „Prvog dana u tjednu dođe Marija Magdalena rano na grob“ (Iv 20,1). Moderni čovjek, koji točno u sekundu računa vrijeme, koji u dokumentima upisuje puno ime i prezime osobe (i još imena roditelja) i koji je navikao na preciznost u važnim izviješćima, sklon je zamjeriti evanđelistima kako se u najvažnijem događaju za kršćanstvo i cijeli svijet, u svom izviješću – razilaze: niti se zna točan broj žena, niti se točno znaju njihova imena, a pogotovo se precizno ne zna u koliko su sati pošle ili došle na grob. No, evanđelisti se time uopće ne opterećuju. Na grob je otišlo nekoliko žena, rano ujutro, da pomažu Tijelo, i naišle su na prazan grob! I gotovo! Kolikogod da ih je bilo i kako god da su se zvale, sve su posvjedočile jednu te istu stvar: kamen s groba je otkotrljan, a grob – prazan! Njima je bitna poruka u kojoj se sva četvorica potpuno slažu!

Isusova majka ne ide na grob

Još se u jednomu sva četvorica evanđelista potpuno slažu: nijedan ne spominje Isusovu majku Mariju da s ostalim ženama ide na grob! Zašto ne ide?

Biskup Ratko Perić u svojoj knjizi Sjeti me se kada u raj dođeš, na izvanredan je način objasnio tu činjenicu: „Ima nešto što u Svetom pismu nema, a što nijedan vjernik neće posumnjati da se dogodilo. Možda je evanđelistima bilo suvišno to i spominjati. A to je uskrsno ukazanje Isusovo njegovoj majci Mariji. Ona nije išla na grob s ostalim ženama. Ostala je u 'gornjoj sobi' gdje se odvijala Posljednja večera, u kući svoje prijateljice Marije, Markove majke. Sjedila je i razmišljala u svom srcu o tolikim doživljajima… On toliko puta govoraše da će podnijeti muku i smrt, i da će uskrsnuti treći dan. Evo trećeg dana, a još Ga nema… Ostavila je vrata otvorena. Isus, izašavši iz groba 'u osvit', nakon slavnog uskrsnuća, s Golgote gleda kamo okrenuti. I odluči: Ocu, pa majci! 'Idem pozdraviti mamu!' Treći je dan. Ona nije stisnula oka ni po danu ni po noći. I uđe Isus u kuću kao tisuću puta u Nazaretu. Kaže joj golgotsku riječ: 'Evo ti Sina!' I to onoga pravoga! A ona sva izvan sebe od beskrajne radosti i mira u nadi zbunjena reče: 'Sine, zašto si to učinio!? Kako te nema?' Ista ona majčinska riječ, izgovorena dvanaestogodišnjaku, kada je tri dana bio 'izgubljen' u Hramu. I ovaj put bio je tri dana 'izgubljen' u utrobi groba, u ljudskoj smrti. Ali se čuo i isti odgovor Isusov: 'Jutros sam otišao prvo Ocu svomu na nebesima. Zar nisi znala da mi je biti najprije u kući Oca mojega!'“ (str. 131). Da, upravo tako: Isus je najprije otišao svome Ocu koji ga je uskrisio, a onda svojoj majci koja ga je radosna dočekala. Isusova majka prva je svjedokinja uskrsnuća Kristova!

Magdalena ne vjeruje

U današnjem evanđelju susrećemo se s tri osobe: najprije s Marijom Magdalenom, a onda s apostolima Petrom i Ivanom. U središtu događaja je Isusov prazan grob. Nakon Isusove majke Marije, Magdalena je zaista bila prva kojoj se On ukazao. Međutim, onog jutra, kad je s drugim ženama došla na grob doživjela je nešto što ni u snu nije očekivala: prazan grob! Ivan nam danas opisuje njezinu reakciju na ono što je vidjela. Sva poplašena, izbezumljena i u nevjerici, trči odmah natrag, u grad, javiti apostolima, ne radosnu vijest uskrsnuća, nego tužnu vijest krađe Isusova tijela! Sva zadihana, zalupa na vrata prostorije gdje su bili apostoli i, čim joj otvoriše, uplašeno viknu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga položiše“ (Iv 20,2). I uđe unutra. Ovom rečenicom Magdalena otkriva da ne vjeruje u uskrsnuće, nego da vjeruje u krađu. Ne vjeruje da je Tijelo uskrsnulo, nego da je Tijelo ukradeno! Ni teorijski nije pomišljala na uskrsnuće. Tek će malo kasnije povjerovati kad joj se uskrsli Krist ukaže kao vrtlar.

Ivan „povjerova“

Druge dvije osobe jesu apostoli Petar i Ivan. Ova vijest pogodila ih je kao grom iz vedra neba! Čuj, nema Tijela! Gledali su s nevjericom u Magdalenu. Petru strelovito kroz glavu proleti tisuću misli: grob, vojnici, straža, veliki kamen, Isus mrtav, dolaze žene, Magdalena pod šokom, više bunca nego priča, o čemu priča, je li istina, je li moguće, sve je moguće… Ivane, ustaj, hajdemo! Valja provjeriti! Pa, makar i ne bila istina! Skoči se kao oparen, a za njim Ivan. Potrčaše što su ih noge nosile. Prestiže Ivan Petra. Za njima je nešto sporijim korakom tračala Magdalena. Ni Petru ni Ivanu vjerojatno nikad u životu srce nije tako lupalo kao kad su stali pred otvoren grob. Nigdje straže, nigdje vojske, ali ni kamena na grobu, ni Isusa u grobu! Magdalena nije buncala! Nešto se strašno dogodilo. Ivan sačeka Petra da on uđe prvi. On je prvak! Polako, jedan za drugim, sagnuše glave, uđoše unutra, oprezno kroče, korak po korak, budno promatraju i upijaju svaki detalj. Ivan opisuje očevid s lica mjesta: plahte uredno složene, ručnik uredno savijen malo podalje, ništa razbacano, ništa neuredno, ništa na brzinu urađeno. Sve je izgledalo kao kad se čovjek ujutro ustane sa svoje postelje i uredno pospremi krevet. Kad je Ivan to vidio, za sebe posvjedoči: „Drugi učenik koji je bio prvi došao na grob, vidje i povjerova“ (Iv 20,8).

Petar suzdržan

Treća osoba je apostolski prvak Petar. Za njega Ivan ne tvrdi ni da povjerova ni da ne povjerova. Samo kaže da je Petar ušao prvi, vidio uredno složene plahte, malo podalje savijen  ručnik, a Tijela nema. Petar je zasigurno ostao vrlo začuđen i zbunjen nad ovim činjenicama, ali vjerujemo da je duboko u srcu naslućivao nešto veličanstveno, ali je, prema Ivanovu izviješću, ostao suzdržan u otvorenom mišljenju. Razlog je samo jedan: „Jer još nisu razumjeli Pisma prema kojima je Isus trebao uskrsnuti od mrtvih“ (Iv 20,11)! Simpatična je i razumljiva ova Petrova suzdržanost. Nije li Crkva toliko puta kroz svoju povijest ostala duže vrijeme razborito suzdržana u svojim izjavama, zaključcima, teološkim tvrdnjama, priznavanjima Gospinih ukazanja, proglašenjima crkvenih dogmi i slično? Bolje je biti razborito suzdržan, nego donijeti neku odluku na prečac, pa je onda povlačiti, pa se onda ispričavati i kajati. Kad Crkva nešto rekne i proglasi, onda to ostaje za sva vremena. Onda se to ne pobija! Rekli bismo da gene te razboritosti pape i crkveno učiteljstvo vuku iz gena apostolskog prvaka koju je (razboritost) pokazao upravo toga uskrsnog jutra u Kristovu grobu. Ako se zaletio na Posljednjoj večeri („Kad bih morao u smrt s tobom, ne bih te zatajio“, usp. Mk 14,31), neće se zaletjeti na uskrsno jutro. A kad se toga dana Isus ukaže i Petru, on se više neće suzdržavati, nego će Kristovo uskrsnuće razglašavati i propovijedati svim narodima i za uskrslog Krista glavu dati.

Dan pobjede

U davna vremena u jednoj zemlji proglašen je novi kralj. Pokorio sve svoje protivnike i zakraljio se. Narod mu je klicao od veselja. Ta donio im je pobjedu i slobodu! Međutim, on je izdao ovakvu naredbu i dekret koji su morali svi poštivati: „Određujem da se na dan moje pobjede i dolaska na vlast odredi dan slobode i slavlja. Svake godine na taj dan dužni su svi odrasli muškarci doći u moj prijestolnički grad i pred kraljevskom palačom se pokloniti. Zatim, neka u gradu nastave slaviti dan slobode i pobjede. Od ove naredbe izuzeti su samo djeca i bolesnici. Ako zdrav odrastao muškarac toga dana ne bi došao pokloniti se pred kraljevskom palačom, neka se istoga dana smakne!“Tako su svake godine dolazili, poklonili se pred kraljevskom palačom i nastavili slaviti dan pobjede i slobode.

Isus – pobjednik nad grijehom i smrću

Isus je naš jedini pravi Kralj i Vladar. Pobijedio je najljućeg neprijatelja, đavla, pobijedio je smrt i na vlastitom grobu podigao zastavu slobode i pobjede. Ta slikamo li uskrsloga Krista sa zastavom pobjede u ruci? On nije donio pobjedu i slobodu samo jednom narodu ili plemenu, nego svim narodima, svim rasama i svim plemenima ovoga svijeta. On je pobijedio grijeh, on je pobijedio smrt, pokorio đavla i oslobodio nas za svoje vječno Kraljevstvo. Mi smo članovi novoga Kraljevstva, vjernici nove nade, ljubitelji novoga nepobjedivoga Kralja i Pobjednika! Kako se mi odnosimo prema svome Kralju, Pobjedniku, donositelju duhovne slobode, osloboditelju od ropstva grijeha. Klanjamo li mu se, poštujemo li ga, ljubimo li ga svim srcem svojim?

Kako slavimo dan pobjede, slobode i svoje vjere?

Svaka nedjelja je dan Gospodnji i dan Kristova uskrsnuća, ali danas je nešto posebno. Danas je posebna nedjelja, nedjelja pobjede nad grijehom, nad đavlom, nedjelja pobjede nad smrću – nedjelja Uskrslog Krista i Pobjednika! Danas je dan naše vjere. Petar tu vjeru danas svjedoči: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje… nama koji smo zajedno s njime jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih“ (Dj 10,41). Sveti Pavao također: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša“ (1 Kor 15,17). Danas je najveličanstveniji dan kršćanske povijesti. Oslobođeni smo za vječnost! Znači li nam to išta?! Žene su onog uskrslog jutra došle na grob, apostoli su došli na grob, a onda su se susreli s uskrslim Isusom, novim i proslavljenim.  Veselili se i radovali susretu s Njim. Što smo mi napravili? Jesmo li mi došli, jesmo li se susreli, jesmo li povjerovali, jesmo li spremni svjedočiti svoju vjeru kako su je Petar i apostoli svjedočili? Što smo učinili za ovaj najveličanstveniji dan u svojoj kršćanskoj povijesti? Nitko nas neće ni smaknuti, niti nam što nažao učiniti, ali se moramo zapitati:

− Je li moguće da se za Uskrs nisam ispovjedio, a vjernik?

− Je li moguće da ni za Veliki četvrtak, ni za Veliki petak, ni Veliku subotu nisam došao svome ljubljenome Isusu da se susretnem s Njime? Nisam imao vremena, nije mi se dalo…

− Je li moguće da danas na Uskrs netko od vjernika nije došao da s Uskrslim Kristom proslavi dan Njegove i naše pobjede.

− Je li moguće da je za mene Uskrs samo tradicija i folklor, i da stoga dolazim u crkvu – jer svi dolaze, pa i ja – ili je to za mene duboki osobni doživljaj radosnog susreta?

Uskrsli Kriste, pomozi mi, da ti uvijek nedjeljom radosno dolazim u susret, da vjerujem u tvoje uskrsnuće poput evanđeliste Ivana i da te mogu uvijek spremno svjedočiti poput apostolskog prvaka Svetog Petra!

nedjelja.ba