Autistični poremećaj (infantilni autizam, Kannerov sindrom, autistični sindrom, autizam) globalni je razvojni poremećaj koji počinje u djetinjstvu, većinom u prve tri godine života, zahvaća gotovo sve psihičke funkcije i traje cijeli život. Kod svih slučajeva prisutna su klinička obilježja na tri područja, poremećaji u razvoju socijalnih kontakata i interakciji, sužen repertoar interesa i ponašanja, oštećenje verbalne i neverbalne komunikacije.

Autizam je 4 puta češći u dječaka nego u djevojčica.

Nakon nedavne priče s Anitom Uskoković, majkom dječaka s down sindromom, danas vam predstavljamo još jednu hrabru majku, Sanju Kvasina. Povod je Svjetski dan svjesnosti o autizmu.

Sanja Kvasina i suprug Mario roditelji su tri dječaka (10, 13 i 14 godina), Petra, Šimuna i Domagoja.

U šali nam kaže da je suprug očito volio povijest što se vidi po izboru imena. Međutim, njen humor, jednostavnost a posebno optimizam nisu prestali tijekom cijelog razgovora. Vrlo rado, bez ikakvih uvjeta, pristala je na ovaj razgovor u pauzama priprema za prestojeće blagdane i to preko suprugovog mobitela, jer je njen "zarobio" Domagoj.

Dijagnoza

Domagoj je srednje dijete obitelji Kvasina, dječak sa autizmom, Domi kako ga odmilja zovu tete u centra Duga. Sa dvije i pol godine uspostavljena mu je dijagnoza autizma ikako majka kaže da su sumnjali i ranije da nešto nije u redu usprkos ohrabrivanju liječnika ali i izostanku vidljivih motoričkih defekata. Ipak, dodaje, danas Domagoj ima sve karakteristike ove bolesti. Šest mjeseci kasnije, sa napunjene tri godine, Domagoj je imao svu dokumentaciju koja prati njegovu bolest koja se može nazvati klasičnim autizmom točnije, nema nikakvih kombinacija ili drugih bolesti i zdravo je dijete što se tiče svih fizičkih preduvjeta.

Borba sa sustavom

Prisjećajući se tih početaka, gospođa Kvasina kaže da su dijagnozu ustvari prilično dobro prihvatili. "Uđeš u krug, spustiš na zemlju, nemaš izbora. Nismo imali problem s dijagnozom ni prihvaćanjem iste, s djetetom još manje, znali smo da nije do nas, nije do njega. Jednostavno je tako, i prihvatili smo to. Međutim, nedostatak sustava, pravih informacija i pomoći, to nas je opterećivalo. Sami smo se snalazili, lutali, kucali na vrata i ta borba je ustvari najgora" počinje svoju priču ova majka.

Duga kao spas

"Srećom, ubrzo se pojavio Centar za rani rast i razvoj i naša Duga tako da više nismo morali ići u Sarajevo. To nam je ogromna pomoć a djeci, korisnicima poput našeg Domagoja ogromna radost. Ta djeca vole taj red, strukturu i ta ustanova im je sve. Srećom Domagoj je krenuo rano i to je bilo puno lakše. Prilagodba je teža starijoj djeci," nastavlja Sanja te ističe da Domagoj ne ide i ne može ići u redovnu, "normalnu" školu jer programi nisu prilagođeni drugačijoj djeci koja isti ne mogu pratiti dok s druge strane roditelji takve djece ne mogu očekivati da se učitelji i nastavnici posvete samo njihovoj djeci zanemarivši ostale.

"Ja sam imala želju, posebno zbog socijalizacije, međutim, to jednostavno nije moguće. No Duga ovoj djeci pruža i socijalizaciju i obrazovanje, prilagođeno njihovim potrebama ali i brojne druge terapije i aktivnosti poput plivanja, jahanja, raznih radionica pa sve do novijih metoda liječenja poput senzorne sobe" ističe Sanja te dodaje kako je ova ustanova jednostavno prekrasna, pogotovo za naše uvjete, za jedno malo mjesto i da nudi odlične mogućnosti kakve nemaju ni puno veći gradovi poput Sarajeva.

Bez privilegija

Što se tiče njenih drugo dvoje kaže, ističe kako Domagoj nema privilegiran status, dapače.

"Popuštanja nema, ne želim da bude privilegiran. Mi vrlo dobro znamo što on može, što ne, no ne želim da  bolest bude izgovor za neko ponašanje. Njih trojica se i potuku, posvađaju. Oni ga prihvaćaju normalno, vole i mi smo ustvari jedna normalna obitelj kao i sve druge" kaže Sanja te ističe da suprug i ona kombiniraju, dogovaraju se, balansiraju i ustvari pored svih obaveza imaju vremena i za sebe.

"To je naš život, takvim smo ga prihvatili i idemo dalje. Borimo se, idemo dan po dan, gledamo pozitivno i stvari zaista idu na bolje".

O budućnosti kaže ne razmišlja, iako je svaki dan novi izazov. Domagoj će uskoro ući i u pubertet koji će sa sobom donijeti nove izazove no Sanja je spremna na sve jer kaže, puno je roditelja i stručnjaka od kojih može tražiti i dobiti savjet.

Samo pozitivno

"Savjetovat ćemo se, misliti pozitivno jer kad smo počinjali, pomoći skoro da nije bilo a danas je tu Duga u kojoj je Domagoj presretan.  Tako da vjerujemo da će stvari još dodatno ići naprijed i da ćemo i u budućnosti imati još bolju podršku" dodaje naša sugovornica te još jednom podcrtava moć pozitivnog mišljenja pogotovo što, dodaje, autistična djeca posebno osjećaju negativnost.

"Koliko god izgledaju izvan ovog vremena, toliko su im neka druga osjetila razvijenija nego nama. Skoro da posjeduju neko šesto čulo i svi su drugačiji, uostalom kao i sva druga djeca" priča nam gospođa Sanja koja, kako kaže, ne obraća pažnju na mišljenje drugih ljudi nego ima svoj krug, život, podršku obitelji i prijatelja. "Kome se ne sviđa, što mu ja mogu. Ne mogu očekivati da Domagoj bude kao druga djeca, mi ga prihvaćamo takvim kakav jest i to ga ne čini ništa manje vrijednim" zaključuje ova hrabra majka.

IM/artinfo.ba