Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju blizu Mostara, u obitelji humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Točna godina rođenja ove pretposljednje bosanske kraljice nije utvrđena u povijesnim izvorima, pa se pretpostavlja da je to bilo između 1424. i 1426. Katarinin otac Stjepan bio je jedan od najuglednijih velikana srednjovjekovne Bosne i vlasnik mnogobrojnih posjeda na teritoriju današnje Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Prvih 20-ak godina života Katarina je provela uglavnom u rodnom Blagaju s roditeljima, a 1446. udala se za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića te najveći dio vremena bila na kraljevskom dvoru na Bobovcu. U braku je rodila troje djece: sina Šimuna, kćer Katarinu i još jednog sina o čijoj sudbini nema pouzdanih podataka. Kako je to njenom suprugu bio drugi brak, imala je i posinka Stjepana Tomaševića, koji je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bilo važno da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, pa je zbog toga još prije nego je okrunjen za kralja priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.

Katarina je ostala na dvoru sve do 1463., kada je turski sultan Mehmed II. osvojio Bosnu. U tom pohodu Stjepan Tomašević je izgubio život, Katarinino dvoje djece odvedeno je u ropstvo, a ona je uspjela pobjeći prema Dubrovniku. Kao predstavnica bosanskog kraljevstva, tamo ostaje tri godine čekajući vijesti o svojoj djeci koju nikada više nije vidjela. Iz Dubrovnika odlazi 1466. i trajno se nastanjuje u Rimu gdje umire 25. listopada 1478.

Katarina je u djetinjstvu odgajana u pravoslavnoj vjeri svoje majke, kasnije slijedi nauk bogumila, a udajom za Stjepana Tomaša Kotromanića prelazi na katoličanstvo te postaje članicom franjevačkog svjetovnog reda. Neposredno prije smrti vjerovala je da su joj djeca još živa, ali islamizirana, te svoju zemlju oporučno ostavlja njima u nasljedstvo ukoliko se vrate katoličkoj vjeri, a ako to ne bude moguće na bosansko kraljevstvo pravo polaže Sveta Stolica.

Premda nije zabilježno da je vođen službeni proces beatifikacije Katarine Kosače niti da je proglašena blaženom, ipak je glas o njezinoj svetosti od davnina prisutan u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koji ju, poglavito zahvaljujući ocima franjevcima, časti kao blaženicu. Kroz mnogobrojne pjesme, priče, legende, običaje i narodne predaje ona se i danas štuje kao hrvatska narodna junakinja te osoba koja je u jednom turbulentnom vremenu, bez obzira na osobnu tragediju, smogla snage do kraja života boriti se i brinuti za svoju zemlju, piše nedjelja.ba.

KATARININA MOLITVA

Noć je spojila zemlju I nebo. Golemi, okrugli mjesec. Pod njegovim srebrnim snopom - kraljica Katarina, podižućI lice, počinje tiho i drhtavo svoju molitvenu pjesmu.

Nesritna luno, nesritna
Bljesni na nebu srebrena
Razvid' nam pute nevoljne
I nas na njima, prognane
I nas na njima, prognane

Nesritna luno, vidje li
Aždahe silne pohare
Kralja su moga zgazili
Dicu mi, luno, ukrali
Dvori su, luno, krvavi

Sama si, luno, na nebu
Sama sam, luno, u Bosni
Uzmi me sestro ti k sebi
Bogu me dragom primakni
Bogu me dragom primakni