Život u strogoj klauzuri za njih je sreća

klarise molitva

Večernjak u posjetu  sestarama klarisama u Brestovskom

        „Samo je nebo granica“, životni je moto većine nas. Ne veže nas mjesto, idemo kamo god želimo, buntovni smo prema svakoj osobi i pojavi koja pokušava ograničiti našu slobodu kretanja jer ona je jedno od naših temeljnih ljudskih prava. Tako piše u svim međunarodnim konvencijama. I kako onda shvatiti nekoga tko dobrovoljno bira život unutar četiri zida, tko se odriče svega materijalnog, bira život posvećen molitvi za sve ljude ovog svijeta. I pri tome niti pokušava niti može sakriti sreću kojom zraći njegovo, u ovom slučaju njezino lice. A upravo takvom srećom ozarena su lica sestara klarisa, njih devet, koje život provode unutar Samostana u Brestovskom pokraj Kiseljaka, jedinom samostanu ovog reda u BiH. Po osmijehu i količini sreće na licu, te cvjetnim vjenčićem na glavi, neznatno se izdvaja tek sestra Nikolina Antičević koja je ovih dana nakon šestogodišnjih formacija, tako se naime zove vrijeme priprema za doživotni zavjet, odlučila ostatak života provesti  u skladu s pravilima sv. Klare Asiške, utemeljiteljice reda.

9 sestara

Od devet sestara u Samostanu u Brestovskom, pet ih je položilo doživotne zavjete, dvije privremene, dok su preostale dvije novakinje. Sestra Hijacinta Batinić rodom iz Uskoplja časna je majka, odnosno opatica Samostana. Život unutar zidina Samostana dijeli sa sestrama; Nikolinom Antičević iz travničke župe Gornji Dolac, Janjom Dragičević iz Čapljine, Brigitom Bošnjak iz Rame, Klarom Vujica iz župe Rođenja BDM Brestovsko, Marijom Milić iz Livna, Ritom Miloš iz Gruda, Mostarkom Danijelom Brekalo i Širokobriježankom Sarom Bošnjak. Jedinstvene po načinu živote, sestre klarise u Brestovskom ujedno su i BiH u malom, ali samo po mjestu rođenja jer mir i sklad koji vlada unutar zidina samostana nažalost je svjetlosnim godinama daleko od poratnih nemira i nesuglasica koji su još uvijek prisutni na svakom koraku BiH. 

Život u samostanu

Kako izgleda život sestara klarisa u Samostanu sv. Klare u Brestovskom, opisala nam je časna majka Hijacinta Batinić, opatica Samostana. „Naš se život sastoji od molitve i rada. Prva molitva je u ponoć i traje jedan sat. Drugu molitvu imamo u 05 i 30, potom jutarnju misu u 07 i 30. Poslije doručka svaka od nas ide na svoj posao, neke su u radionici, druge rade u vrtu, a treće peku hostije za naše župe od Sarajeva do Uskoplja.  Dan se nastavlja molitvama i krunicom, nakon ručka je vrijeme rekreacije, a od 14 do 15 sati je stroga šutnja“ , kaže nam sestra Hijacinta pojašnjavajući kako se sve pobrojano događa unutar zidova njihova Samostana u Brestovskom u kojeg su došle prije 31 godinu, a koji je još uvijek jedini Samostan ovog reda u BiH. Sestre samostan napuštaju samo u izuzetnim prilikama, u slučaju smrti roditelja,  zbog liječenja te radi dolaska poglavara Katoličke crkve kada mogu biti na misi koju predvodi papa. Sa rodbinom i vjernicima komuniciraju preko rešetaka. Iako žive u strogoj klauzuri, kontakti s vjernicima su svakodnevni, a na minimum ih svode jedno u Korizmi kada i od svojih članova obitelji traže da ih ne posjećuju. „Ljudi dolaze svakoga dana. Traže da molimo za njih i njohove nakane, žele razgovarati s nama, a ima i onih koji nam jednostavno dođu zahvaliti jer vjeruju da je ih je baš naša molitva spasila. Mi molimo za sve njih ali i za ljude u cijelome svijetu“, kazuje nam sestra Hijacinta. Posljednjih mjeseci kaže nam mole se i za spas ljudi od pandemije koronovirusa. „Mi molimo za spas ljudi od svih zala, pa tako i od pandemije. Vjernici s kojima razgovaramo boje se bolesti, ali ih je puno više strah za egzistenciju, da ne ostanu bez posla“, prenijela nam je sestra strahove s kojima im vjernici dolaze u posljednje vrijeme. Po onoj narodnoj da „svako vrijeme ima svoje breme“, nekima od sestara u sjećanju je i protekli rat u kojemu su odbile napustiti Samostan, čak i onda kad je gorio. „Bilo je pokušaja da nas se iseli. Ja i sestra Ivana Šuljić koja je preminula prije par godina pregovarale smo is UNPROFOR-om. Tražili smo od njih da prebace neke od sestara u Hrvatsku, a sestra Ivana i ja bismo ostale. Njihov je uvjet bio da idemo sve i tako će nas jedino prebaciti. Mi smo odlučile sve ostati, a ljudi iz ovog kraja znali su u ratu reći, ako odu klarise, nema ni nama ovdje opstanka. Mi smo eto ostale, a Bogu i sv. Klari se danas molimo za svoj katolički narod u BiH“, prisjeća se sestra Hijacinta Batinić, ratnih iskušenja koje su sestre klarise prolazile zajedno s vjernicima. A oni pak vjeruju da su ih upravo sestre Klarise spasile jednako kao što je i sv. Klara od neprijatelja s raspelom i krunicom u ruci spasila svoj rodni Asiz. Jedan je to od razloga zbog kojih klarise imaju posebno mjestu u srcima vjernika i to ne samo katolika u ovom kraju kao i cijeloj BiH.

 

20200812_140015.jpg

 Molitva nema cijenu

Na tipično ljudsko pitanje kako i od čega žive, sestra Hijacinta odgovara nam kako Božja providnost učini svoje. „Niti jedna naša molitva nema cijenu, niti je naplaćujemo. Vjernici pomažu koliko i kako mogu, a nekad i mi pomognemo njima kada vidimo da su u stanju potrebe. Mi smo se odrekle svega materijalnog i svaki prilog kojeg dobijemo je za troškove života, hranu, režije i održavanje samostanske zgrade. Mi je same čistimo i održavamo, ali uvijek ima nekih radova koji traže ulaganja. Dio novca i same zaradimo prodajom hostija župama“, kazuje nam sestra Hijacinta.

Na pitanje je li teško živjeti unutar zidina samostana, sestra Hijacinta koja će uskoro  navršiti pola stoljeća života po strogim pravilima koja je za života utemeljila sv. Klara, nam odgovara kako je zapravo nemirna kada mora napustiti samostan. „Ja sam ovdje u Brestovskom 31 godinu, prije toga deset godina sam provela u samostanu u Italiji, osam godina u Splitu. S 14 godina sam pristupila redu, dakle puno veći dio života sam provela zatvorena. Za mene je ovakav život sreća, kao i za sve nas. Vi možete živjeti gdje god želite, ali ukoliko ste nesretni, to je gore od bilo kakvog zatvaranja“, pojasnila nam je sestra Hijacinta, časna majka zajednice sestara klarisa u Brestovskom. Ostavljajući ih u molitvi i srećom ozarenih lica, nemoguće je ne zapitati se nismo li mi svi zatvoreni  zidovima svojih pretjeranih želja i očekivanja te stalne utrke za materijalnim smatrajući kako ćemo u njemu pronaći smisao. A on je sudeći po iskustvu sestara klarisa na potpuno drugom mjestu, u duhovnom, molitvi, nesebičnom darivanju sebe drugima i zauzimanju za sve ljude ovoga svijeta.  

 

20200812_143327.jpg

Foto: S. Hijacinta

 

Sveta Klara Asiška

Sveta Klara Asiška je rođena u plemićkoj obitelji 1193. god. u talijanskom gradu Asizu (Assisi). Oduševljena idealom siromaštva koji je pronosio njezin sugrađanin i suvremenik sveti Franjo Asiški, odlučila je, unatoč protivljenju svoje obitelji, pobjeći od kuće i pridružiti se subraći svetog Franje, koji su obitavali u crkvici Porcijunkuli. To je učinila, iskravši se noću, u svojoj 18. godini . Mala braća su joj napravila  samostan uz crkvicu svetog Damjana, u koju su s njom došle živjeti i druge djevojke nošene istim idealima siromaštva, čistoće i poslušnosti. Klarise pripadaju drugom franjevačkom redu, a žive prema Pravilu koji je napisala sveta Klara – prvom pravilu koji je napisala jedna žena. Iako je živjela samozatajnim, jednostavnim i pobožnim životom, njezina je svetost svima bila uočljiva, pa ju je već dvije godine nakon smrti papa Aleksandar IV. proglasio svetom. Štuje se kao zaštitnica očnih bolesnika, lijepog vremena, zlatara, vezilja, televizije. Spomendan joj se slavi na dan smrti, 11. kolovoza.

 

20200812_150454.jpg

 

Ana Popović/VL

      

ART BLOG NAŠA DIJASPORA NATJEČAJI MARKETING POŠALJITE VIJEST
Život u strogoj klauzuri za njih je sreća

klarise molitva

Večernjak u posjetu  sestarama klarisama u Brestovskom

        „Samo je nebo granica“, životni je moto većine nas. Ne veže nas mjesto, idemo kamo god želimo, buntovni smo prema svakoj osobi i pojavi koja pokušava ograničiti našu slobodu kretanja jer ona je jedno od naših temeljnih ljudskih prava. Tako piše u svim međunarodnim konvencijama. I kako onda shvatiti nekoga tko dobrovoljno bira život unutar četiri zida, tko se odriče svega materijalnog, bira život posvećen molitvi za sve ljude ovog svijeta. I pri tome niti pokušava niti može sakriti sreću kojom zraći njegovo, u ovom slučaju njezino lice. A upravo takvom srećom ozarena su lica sestara klarisa, njih devet, koje život provode unutar Samostana u Brestovskom pokraj Kiseljaka, jedinom samostanu ovog reda u BiH. Po osmijehu i količini sreće na licu, te cvjetnim vjenčićem na glavi, neznatno se izdvaja tek sestra Nikolina Antičević koja je ovih dana nakon šestogodišnjih formacija, tako se naime zove vrijeme priprema za doživotni zavjet, odlučila ostatak života provesti  u skladu s pravilima sv. Klare Asiške, utemeljiteljice reda.

9 sestara

Od devet sestara u Samostanu u Brestovskom, pet ih je položilo doživotne zavjete, dvije privremene, dok su preostale dvije novakinje. Sestra Hijacinta Batinić rodom iz Uskoplja časna je majka, odnosno opatica Samostana. Život unutar zidina Samostana dijeli sa sestrama; Nikolinom Antičević iz travničke župe Gornji Dolac, Janjom Dragičević iz Čapljine, Brigitom Bošnjak iz Rame, Klarom Vujica iz župe Rođenja BDM Brestovsko, Marijom Milić iz Livna, Ritom Miloš iz Gruda, Mostarkom Danijelom Brekalo i Širokobriježankom Sarom Bošnjak. Jedinstvene po načinu živote, sestre klarise u Brestovskom ujedno su i BiH u malom, ali samo po mjestu rođenja jer mir i sklad koji vlada unutar zidina samostana nažalost je svjetlosnim godinama daleko od poratnih nemira i nesuglasica koji su još uvijek prisutni na svakom koraku BiH. 

Život u samostanu

Kako izgleda život sestara klarisa u Samostanu sv. Klare u Brestovskom, opisala nam je časna majka Hijacinta Batinić, opatica Samostana. „Naš se život sastoji od molitve i rada. Prva molitva je u ponoć i traje jedan sat. Drugu molitvu imamo u 05 i 30, potom jutarnju misu u 07 i 30. Poslije doručka svaka od nas ide na svoj posao, neke su u radionici, druge rade u vrtu, a treće peku hostije za naše župe od Sarajeva do Uskoplja.  Dan se nastavlja molitvama i krunicom, nakon ručka je vrijeme rekreacije, a od 14 do 15 sati je stroga šutnja“ , kaže nam sestra Hijacinta pojašnjavajući kako se sve pobrojano događa unutar zidova njihova Samostana u Brestovskom u kojeg su došle prije 31 godinu, a koji je još uvijek jedini Samostan ovog reda u BiH. Sestre samostan napuštaju samo u izuzetnim prilikama, u slučaju smrti roditelja,  zbog liječenja te radi dolaska poglavara Katoličke crkve kada mogu biti na misi koju predvodi papa. Sa rodbinom i vjernicima komuniciraju preko rešetaka. Iako žive u strogoj klauzuri, kontakti s vjernicima su svakodnevni, a na minimum ih svode jedno u Korizmi kada i od svojih članova obitelji traže da ih ne posjećuju. „Ljudi dolaze svakoga dana. Traže da molimo za njih i njohove nakane, žele razgovarati s nama, a ima i onih koji nam jednostavno dođu zahvaliti jer vjeruju da je ih je baš naša molitva spasila. Mi molimo za sve njih ali i za ljude u cijelome svijetu“, kazuje nam sestra Hijacinta. Posljednjih mjeseci kaže nam mole se i za spas ljudi od pandemije koronovirusa. „Mi molimo za spas ljudi od svih zala, pa tako i od pandemije. Vjernici s kojima razgovaramo boje se bolesti, ali ih je puno više strah za egzistenciju, da ne ostanu bez posla“, prenijela nam je sestra strahove s kojima im vjernici dolaze u posljednje vrijeme. Po onoj narodnoj da „svako vrijeme ima svoje breme“, nekima od sestara u sjećanju je i protekli rat u kojemu su odbile napustiti Samostan, čak i onda kad je gorio. „Bilo je pokušaja da nas se iseli. Ja i sestra Ivana Šuljić koja je preminula prije par godina pregovarale smo is UNPROFOR-om. Tražili smo od njih da prebace neke od sestara u Hrvatsku, a sestra Ivana i ja bismo ostale. Njihov je uvjet bio da idemo sve i tako će nas jedino prebaciti. Mi smo odlučile sve ostati, a ljudi iz ovog kraja znali su u ratu reći, ako odu klarise, nema ni nama ovdje opstanka. Mi smo eto ostale, a Bogu i sv. Klari se danas molimo za svoj katolički narod u BiH“, prisjeća se sestra Hijacinta Batinić, ratnih iskušenja koje su sestre klarise prolazile zajedno s vjernicima. A oni pak vjeruju da su ih upravo sestre Klarise spasile jednako kao što je i sv. Klara od neprijatelja s raspelom i krunicom u ruci spasila svoj rodni Asiz. Jedan je to od razloga zbog kojih klarise imaju posebno mjestu u srcima vjernika i to ne samo katolika u ovom kraju kao i cijeloj BiH.

 

20200812_140015.jpg

 Molitva nema cijenu

Na tipično ljudsko pitanje kako i od čega žive, sestra Hijacinta odgovara nam kako Božja providnost učini svoje. „Niti jedna naša molitva nema cijenu, niti je naplaćujemo. Vjernici pomažu koliko i kako mogu, a nekad i mi pomognemo njima kada vidimo da su u stanju potrebe. Mi smo se odrekle svega materijalnog i svaki prilog kojeg dobijemo je za troškove života, hranu, režije i održavanje samostanske zgrade. Mi je same čistimo i održavamo, ali uvijek ima nekih radova koji traže ulaganja. Dio novca i same zaradimo prodajom hostija župama“, kazuje nam sestra Hijacinta.

Na pitanje je li teško živjeti unutar zidina samostana, sestra Hijacinta koja će uskoro  navršiti pola stoljeća života po strogim pravilima koja je za života utemeljila sv. Klara, nam odgovara kako je zapravo nemirna kada mora napustiti samostan. „Ja sam ovdje u Brestovskom 31 godinu, prije toga deset godina sam provela u samostanu u Italiji, osam godina u Splitu. S 14 godina sam pristupila redu, dakle puno veći dio života sam provela zatvorena. Za mene je ovakav život sreća, kao i za sve nas. Vi možete živjeti gdje god želite, ali ukoliko ste nesretni, to je gore od bilo kakvog zatvaranja“, pojasnila nam je sestra Hijacinta, časna majka zajednice sestara klarisa u Brestovskom. Ostavljajući ih u molitvi i srećom ozarenih lica, nemoguće je ne zapitati se nismo li mi svi zatvoreni  zidovima svojih pretjeranih želja i očekivanja te stalne utrke za materijalnim smatrajući kako ćemo u njemu pronaći smisao. A on je sudeći po iskustvu sestara klarisa na potpuno drugom mjestu, u duhovnom, molitvi, nesebičnom darivanju sebe drugima i zauzimanju za sve ljude ovoga svijeta.  

 

20200812_143327.jpg

Foto: S. Hijacinta

 

Sveta Klara Asiška

Sveta Klara Asiška je rođena u plemićkoj obitelji 1193. god. u talijanskom gradu Asizu (Assisi). Oduševljena idealom siromaštva koji je pronosio njezin sugrađanin i suvremenik sveti Franjo Asiški, odlučila je, unatoč protivljenju svoje obitelji, pobjeći od kuće i pridružiti se subraći svetog Franje, koji su obitavali u crkvici Porcijunkuli. To je učinila, iskravši se noću, u svojoj 18. godini . Mala braća su joj napravila  samostan uz crkvicu svetog Damjana, u koju su s njom došle živjeti i druge djevojke nošene istim idealima siromaštva, čistoće i poslušnosti. Klarise pripadaju drugom franjevačkom redu, a žive prema Pravilu koji je napisala sveta Klara – prvom pravilu koji je napisala jedna žena. Iako je živjela samozatajnim, jednostavnim i pobožnim životom, njezina je svetost svima bila uočljiva, pa ju je već dvije godine nakon smrti papa Aleksandar IV. proglasio svetom. Štuje se kao zaštitnica očnih bolesnika, lijepog vremena, zlatara, vezilja, televizije. Spomendan joj se slavi na dan smrti, 11. kolovoza.

 

20200812_150454.jpg

 

Ana Popović/VL

      

artinfo2019-footer-logo.png

REDAKCIJA PORTALA

E-mail

artinfo.portal@gmail.com

Marketing

marketing@artinfo.ba

POSTANITE DIO TIMA

Copyright 2007-2022 ART  Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17