Кada se kroz nekoliko godina bude pisalo o 2019. godini na polju kinematografije, neizostavno će se pronaći mjesto za ‘Parazita’ i ‘Jocker‘, koji se vratio i zatalasao površinu, otkrivajući položaj marginalaca u društvu čime će se nešto više baviti možda poneki sociolog. Međutim, duh otpora u 2019. nije probudila niti korejska senzacija niti ranojesenski jockerizam nego serija koja se, također, ali nakon mnogo kraće pauze, vratila i nadmašila sva očekivanja ostavljajući tragove na društvene prilike od  Riada do Ciudad de México, odnosno Mexico City-a, prenosi otvorneo.hr.

Španjolska serija ‘La casa de papel’ – ‘Кuća od papira’, ili eng. ‘Money heist’, kako su je Amerikanci neoriginalno odlučili prevesti i tako joj oduzeti čar simbolike koju već u nazivu skriva, postala je najgledanija serija van engleskog govornog područja. Bum traje od 19. srpnja kada je izašla treća sezona, a sada u doba pandemije nestrpljivo se iščekuje njen rasplet u četvrtoj sezoni koja se bi se trebala početi emitirati od 3. travnja. Ipak, ono o čemu će riječi biti u nastavku teksta neće se ticati niti komentara niti rejtinga nego posljedica koje za sobom ostavlja, te duboke simbolike koju serija oslikava, otvarajući oči i onima koji španjolske serije, koje to, ironije li, nikada nisu ni bile, još uvijek svrstavaju u latinoameričke sapunice, tzv. telenovele.

‘La casa de papel’ je sve ono što na prvu nije. Svi stereotipi ustaljene pljačkaške akcije nestaju već u prvoj epizodi koja najavljuje epsku, ne samo pljačku – koja je tek puko sredstvo prema ostvarenju ciljeva prožetih višim vrijednostima – nego šahovsku borbu u kojoj je raštrkana banda bogatog opusa različitosti njihovih socijalnih zaleđa i kriminalnih dosjea okupljena pod mentorstvom Profesora – El Profesor. Stereotipe o bandi koja priprema pljačku državne tiskare novca – La casa de papel – naslovna simbolika, otklanjaju principi koje Profesor postavlja, a među kojima je prvi da nitko ne smije stradati, kao i onaj da nema upotrebe osobnih imena, koja zamjenjuju nazivi glavnih gradova. Također, zabranjeni su osobni odnosi, a cilj je zadobiti povjerenje i naklonost javnosti. Pripreme se odvijaju tijekom pet mjeseci na napuštenom imanju u Toledu – oko 50 km od Madrida, a mjesec napada je listopad – rana jesen kao zlatni period godine za pružanje otpora.
I upravo je tu procjep u kome se kriju duboke poruke kojima je ‘La casa de papel’ uspjela očarati planetu. Svako tko se ikada susreo s udžbenikom povijesti 20. stoljeća te se zna kritički odnositi prema svijetu u kojem živi, olako će uočiti glavne motive serije i ključ njene globalne ekspanzije. Osmočlana grupa kriminalaca različitih dosjea obučenih u crvene radničke kombinezone s maskom Salvadora Dalija su ono na čemu Profesor insistira – La Resistance – Otpor.

 

 

Svakako, crvena boja, pa još u kombinaciji s radničkim kombinezonima, Profesorovim telefonom ili pak origamijem, nosi vrlo jasnu političku poruku, koketirajući sa simbolima socijalizma, te oslikava cilj zadobivanja pažnje i naklonosti široke javnosti. Međutim, tek maska Salvadora Dalija predstavlja simboliku za sebe.

Isprepleteni tokovi događaja, moć znanja – Profesor, pogubljenost policije – kojom je prikazan kapitalististički sistem kroz prizmu državne vlasti – ekonomska kriza iz 2008 – čije je posljedice Španjolska i te kako osjetila, ili tiskanje novca bez pokrića 2011. godine od strane Europske središnje banke, kao i greške te slabosti koje prate bandu sačinjenu od pojedinaca uništenih od strane sistema, dovode do toga da već u uvodnim epizodama postignu cilj – navedu vas da se zapitate tko je tko u izvanvremenskoj borbi dobra protiv zla i nesvjesno postanete jedan od njih. Tako se priča odvija uz naglasak na ključni politički motiv koji predstavlja sukob socijalizma i kapitalizma u kome ovi potonji bivaju, barem kada je riječ o prve dvije sezone, poraženi vlastitim sredstvima.

Mnogi kritičari su osporavali uspjeh i kvalitetu serije, ali ono u čemu se svi mogu složiti jest kako uspjeh u velikoj mjeri duguju upotrebi općeprihvaćenih simbola poput maske Salvadora Dalija ili jedne od najčuvenijih (anti)ratnih pjesama ikada ‘Bela ćao’, talijanske antifašističke ode slobodi iz Drugog svjetskog rata. Lik i djelo Salvadora Dalija unikatni su dio španjolske kulture, a svakako jedan od najboljih primjera tanke niti između genijalnosti i ludosti prožete romantičarskim zanosom– uostalom, nije li i Profesor sve vrijeme na tankom užetu koje ga dijeli između ponora i slave?

Čuveni Dalijevi brkovi motiv su maske koja je doživjela viralnu slavu na globalnom nivou pronoseći ideju koju je Dali, kao pripadnik dadaističkog pokreta, zastupao u borbi protiv modernog kapitalizma. Naime, u mladosti anarhista i komunista, Salvador Dali postao je jedan od simbola fašističke Španjolske na čelu s Franciscom Francom, ali okovati Salvadora Dalija u okove frankizma bilo bi iskrivljavanje njegovog lika i djela. Štoviše, slikovit prikaz Dalijevog životopisa oslikava i primjer iz perioda nakon Francove smrti. Dali je bio hospitaliziran 1988, a čak ga je i kralj Juan Carlos I posjećuje te ističe kako je njegov fan od mladosti.

Dalijev motiv najbolje je sažeti kroz njegovu čuvenu rečenicu “Ako se ponašaš kao genije, bit ćeš genije” kroz koju je moguće predstaviti ono što ovu seriju čini univerzalnom i općeprihvaćenom, a to je ekipa buntovnika predvođena Profesorom s primjesama genijalnosti izmiješane sa svim slabostima običnog čovjeka u borbi protiv sistema. Кako god, osmočlana ekipa glavnih junaka ne odlikuje se po sebi genijalnošću nego specijalnim znanjima i ulogama. Genijalnost je odlika koja pripada samo Profesoru – jedinom udaljenom od mjesta samog robinhoodovskog zločina, odnosno izvan državne tiskare novca u prvom, odnosno narodne banke u drugom dijelu. Osnova njegovog lika koji je spremao pljačku pola svoga života provedenog u bolničkim krevetima, čekajući momenat u kome će ispuniti san oca, čiji je život okončan ispaljenim metkom u leđa na vratima banke, jest uloga inteligencije koja znanjem, usprkos svim društvenim nepravilnostima, uvijek izlazi na kraj kao pobjednik. Dubina uloge Profesora je opčinjavajuća. Lider dobronamjernih kriminalaca mesijanskog imena Salvador – u prijevodu sa španjolskog Spasilac, principijelno ne dozvoljava ma kakvo stradanje tijekom akcije, uvijek je korak ili dva ispred policije čime naglašava ulogu i značaj intelektualaca u društvu, dok je sam princip raspodjele uloga meritokratski što cjelinu čini efikasnom.

Pregled likova koji čine Profesorovu odabranu ekipu je šarolik i varira od preuzetih specijalnih zadataka, pa sve do upakiranih nacionalnih, klasnih, rodnih i rasnih razlika. Iako nećete pronaći objašnjenja imena koja nose glavni likovi – Berlin, Tokio, Rio, Moskva, Denver, Nairobi, Helsinki i Oslo u prvom dijelu serije, te Stockholm, Palermo, Bogota ili Marseille u drugom dijelu – za neke od njih indicija je prilično jasna. Uklapajući španjolski mentalitet i kulturu u odnose prema drugim narodima, uloga Berlina, desne ruke Profesora, odiše hladnim ophođenjem, mirnoćom, promišljenošću u svakom trenutku, ali i
arogantnošću što se savršeno uklapa u sveprisutni stereotip mediteranskih naroda o Nijemcima.

Kodno ime Tokio karakterno bi se teško mogla povezati s bilo kojim gradom, ali fizionomija glumice Ursule Corbero neizostavno podsjeća na likove iz japanskih anima. Naročito je zanimljiv slučaj Ria, najmlađeg člana grupe i IT stručnjaka, koji bez policijskog dosjea iza sebe, dospijeva u žižu javnosti kao jedan od globalno najpoznatijih kriminalaca, a za Rio de Janeiro važi čuveno nepisano pravilo koje kaže kako je grad nemoguće napustiti bezgrešan, kao i to da je mjesto u kome se ogriješe i najplemenitiji. Najstariji član grupe je Moskva, ekspert za obijanje brava, što je neophodno za svaku pljačku, bilo da se odvija u susjedstvu ili pak u državnoj tiskari novca. Razlog zbog koga nekadašnji rudar nosi ime ruske prijestolnice mogao bi biti datum njegovog rođenja – ni manje ni više nego 1. svibanj, dan radnika, a poznato je da je SSSR prva država koja je počela obilježavati ovaj datum kao praznik rada nakon Boljševičke revolucije 1917. Nizom okolnosti, s Moskvom u pljački sudjeluje i Denver, impulzivni i agresivni Moskvin sin s ruba društvene ljestvice. Prvo što upada u oko jest kako je Denver jedino ime koje ne predstavlja glavni grad ili neku od metropola, poput Ria, s obzirom na to da je tek 20. grad po veličini u Sjedinjenim Američkim Državama. Ipak, tu se i skriva tajna Denverovog lika – mladića s ruba društvenog ponora, ponašanja stereotipnog Amerikanca s iritantnim osmijehom, koji vremenom postaje jedan od zaštitnih simbola serije.

Upečatljiv lik Nairobi, druge dame u timu, ostavlja poseban utisak, a iza njenog imena
stoji priča koja ima duboke korijene u španjolskom društvu. Glumica Alba Torres, koja je igra, je Romkinja i unuka čuvene španjolske romske umjetnice, a tretman Roma u španskom društvu podjednako je težak položaju crnaca u američkom. Stoga, naziv Nairobi, po glavnom gradu Кenije i jedinom afričkom gradu u seriji, zapravo je odjek marginaliziranih grupa koji se kao motiv provlači kroz seriju, a koji Nairobi, kao nosilac ideje feminizma, dočarava na poseban način, naglašavajući period matrijarhata koji se odvija u toku trajanja serije.

Naravno, kod svih nas s ovih prostora neizostavna tema su dva Srbina – Helsinki i Oslo – koji čine dio Profesorove ekipe, iako je od njih samo jedan istinski Srbin, uz sveprisutnu stigmatizaciju Srba proisteklu iz ratova 90-ih, ali i uz sočne srpske psovke te starogradske pjesme koje nas u seriji predstavljaju ipak na krajnje neuobičajen način.

Ova serija, ma koliko simbolike sadržavala, ne bi postala viralna niti dosegla planetarnu slavu, a da se njen utjecaj nije osjetio u društveno-političkim okvirima. Maske Salvadora Dalija i crveni kostimi okupirali su Кarneval u Rio de Janeirou, likovi iz serije su postali motiv koji ruši barijere i najzatvorenijih svjetskih društava, pa su tako likovi iz serije postali simbol otpora i borbe na prepunim stadionima u Saudijskoj Arabiji, u pariškom muzeju Grévin postavljeni su njihovi eksponati, meksički navijači su se poslužili simbolikom serije da ukažu na neregularnosti nogometnog prvenstva, a ne tako davno objavljeni su i prvi
pornografski snimci s motivima ‘La casa de papel’. Pored simpatičnih upotreba motiva proisteklih iz serije, ‘La casa de papel’ poslužila je i kao ozbiljan pogonski motor za određene političke aktivnosti dokazujući na djelu svoju univerzalnost. Gradske vlasti kiparskog lučkog grada Limassola, uslijed straha od izbijanja nereda, zabranile su nošenje
simbola serije za vrijeme gradskog karnevala, dok je istovremeno grupa hakera srušila s You Tube-a najprikazivaniji sadržaj ikada – pjesmu ‘Despacito’ – ostavivši poruku sa simbolima iz serije.

Osim toga, serija je uspjela predvidjeti neke događaje koji će uslijediti nakon njenog emitiranja. U trećoj sezoni u jednoj od scena Profesor naglašava kako je priča dobronamjernih pljačkaša postala globalna i da su ujedinjeni s njima prosvjednici na ulicama Ria, Buenos Airesa, Kolumbije, Pariza, Rima, Hamburga, Saudijske Arabije…

Najmoćniji pokazatelj utjecaja serije predstavljaju primjeri na kojima su njeni motivi zadobili političku konotaciju potvrdivši (ne)namjerne prognoze. Ni Amerika, ni Europa, ni
Afrika, niti Azija nisu ostale imune. prosvjedi od Portorika, preko Turske, Italije, Francuske pa sve do Libanona ovjekovječili su politički faktor ‘La casa de papel’, oživjevši stare simbole snage otpora poput Salvadora Dalija ili nadvremenske antifašističke pjesme ‘Bela ćao’ kojoj se pridružuje i najpoznatija nogometna himna sa snažnom porukom ‘You’ll never walk alone’.

Trgovi i ulice u 2019. su oživjeli. Narod više ‘ne hoda sam’. Sada je dobio svoje savršene antiheroje. Sistem je doveden u stanje panike, a četvrta sezona ‘La casa de papel’ stigla je u dobu u kome se i najbolje snalazi – u dobu izvanrednih okolnosti.