Okupili smo se ovdje u velikom broju u čast velikoj osobi, velika srca, neprestanog optimizma, vječitog sebedarja, našeg dragog, pod broj jedan, profesora, a eto i posljednjih nekoliko godina i ravnatelja Miroslava Raše, Mire, među prijateljima, Mirčeta, Mirombea…koga ćemo danas, na žalost, ispratiti na vječni počinak. Prerani vječni počinak čega još nismo u potpunosti svjesni. Ne samo da je bio omiljeni profesor, ne samo da je bio omiljeni kolega, ne samo da je bio ravnatelj kakvog ni u snu nismo mogli poželjeti, ne samo da je bio osoba za koju nikada nitko nije ništa ružno rekao, ne samo da je bio bojovnik koji je spasio mnoge živote, ne samo da je bio iznimno inteligentna osoba koja bi sve probleme, bilo svoje, bilo naše, bilo učeničke rješavao bez po muke - PRIJE SVEGA BIO JE ČOVJEK, izgrađena kompletna poštena osoba kojoj se bezuvjetno moglo vjerovati, visokih moralnih vrijednosti i iznimnog karaktera, originalnog smisla za humor, osoba kakva se rijetko rađa, ali nažalost nije bio superjunak otporan na metke i koji bi uvijek pobjeđivao svoje neprijatelje.

Imao je naš Miro tihog, podlog, hinjskog neprijatelja, ali u sebi. Neprijatelja za kojeg ni on sam nije znao. Profesionalnog ubojicu koji ne ostavlja svjedoke. Taj opaki neprijatelj, koji se pojavio kao grom iz vedra neba, kojem se opirao do posljednjeg atoma snage, do samoga kraja, oduzeo nam je osobu bez koje naši životi više nikad neće biti isti. Vjerujem da je on tu sad s nama, da nas vidi, da nas čuje, i stoga se vama, ovom tužnom prigodom, obraćam tekstom koji mi je iz srca potekao kao kišnica niz žlijeb. Ali se obraćam i Miri, zamislimo samo da sjedi tu među nama, naravno kao uvijek na sjednicama skriven u nekom kutku najčešće s prof. Antom i prof. Marinkom, s tihim i smiješnim upadicama zbog kojih smo često znali oplakati od smijeha.

Mnogi su od vas vjerujem pogledali poznati film Društvo mrtvih pjesnika u kojem se pojavljuje profesor koji je svoje učenike privukao nevjerojatnom originalnošću i oduševio ih te ih na taj način zainteresirao za svoj predmet. Rijetkima to u stvarnom životu, znamo mi profesori iz vlastita iskustva, uspije. Ali naš Miro je bio upravo takav kao profesor. Potaknuta tim filmom, pročitat ću vam poznatu pjesmu američkog pjesnika Walta Whitmana koja se također spominje u spomenutom filmu: Kapetane! Moj kapetane!

KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja - sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

Naš kapetan danas odlazi na svoju posljednju plovidbu. Da, admiral ga je premjestio u drugu luku, na drugi brod, puno veći, puno ljepši od našeg malog broda na kojem smo skupa plovili dugo vremena. Nije naš kapetan nas ostavio neuke i nejake, on je nas sve naučio upravljati brodom i po bonaci i po najvećim olujama. Dao nam upute, dao nam instrukcije, podučio nas, ujedinio nas. Našeg kapetana više nema s nama na našem malom brodu, osjećamo se nesigurnima, bojimo se oluja koje nam idu u susret i strahujemo hoćemo li uspjeti dići jedra kako treba, upraviti kormilom u pravom smjeru i izboriti se s olujama i spasiti naš brod od potonuća bez našeg kapetana. Naravno da ćemo se spasiti jer naš kapetan nas je tome naučio. Ne ljutimo se, kapetane naš, što si nas napustio, naredba je naredba, ne zamjerimo ti ni na čemu, jer znamo da to nije bila tvoja želja, ali ipak admiral je admiral. Mi od danas našim brodom upravljamo sami, bez tebe, naš dragi kapetane. Danas našu zastavu spuštamo na pola koplja tebi u čast, danas prvi put isplovljavamo bez tebe…ne brini kapetane…ne brini….možemo mi to! Ti si otišao u bolju luku i na bolji brod, s čarobnim sjajnim jedrima biserne boje, taj ti brod bolje pristaje, idi kapetane svojim novim ulaštenim savršenim brodom, plovi i dalje, mi znamo da svoju staru posadu nosiš u svom srcu, jer i tvoja stara posada nosi tebe, što nam daje nadu da sutra možda ne bude oluje, a i ako je bude, snaga koju si nam usadio izrasla je preko noći, mi smo sad hrabri i ne bojimo se više!

Mi sad isplovljavamo, naš kapetane, jer znamo da iako nisi tu da nas upućuješ što i kako, tvoja transparentna prisutnost je tu među nama, osjećamo je, možemo je dotaknuti, topla je to prozirna sjenka koja se kao duh šeće našim brodom, ali duh kojega se ne bojimo, nego duh koji nas bez riječi upućuje na pravi put. Plovi i ti naš kapetane, vrijeme je, signal ti je stigao. Plovi naš dragi kapetane, uživaj u plovidbi jer more kojim ćeš odsad ploviti je mirno, tirkizno plavo, s laganim povjetarcem i vječitim sunčanim vremenom, kristalno plavim nebom, uz pratnju delfina. Pogledaj, kapetane, kako jure za tvojim brodom i čuvaju te, pogledaj kakvu paradu rade tebi u čast. Plovi naš kapetane, more ti je mirno, dani sunčani, noćno nebo puno zvijezda. TVOJA VJERNA STARA POSADA SALUTIRA TEBI U ČAST SAVRŠENO POSTROJENA. Samo plovi kapetane nekim ljepšim morima…samo plovi…sad si slobodan…

Kristina Žuljević, prof.