Premijernim izvođenjem predstave „Tko je ubio Zvonka Bušića“ u petak je u Vitezu počelo „Hrvatsko proljeće Središnje Bosne“, kulturna manifestacija koja ove godine slavi svoj mali jubilej, pet godina postojanja. Idealizam, ljubav između dvoje mladih, hrvatskog emigranta Zvonka Bušića, Amerikanke i njegove životne suputnice Julienne ali i ljubav prema Domovini Hrvatskoj zbog koje se Bušić odlučio na drastičan i kontroverzan potez, otmicu zrakoplova kako bi ukazao na težak položaj Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji, teme su predstave nastale prema tekstovima novinara i publiciste Tihomira Dujmovića i prema režiji Roberta Kurbaše.
Uoči premijere u Vitezu s Julienne Bušić, suprugom Zvonka Bušića, književnicom, prevoditeljicom i esejistkinjom, Ana Popović je za Večernji list razgovarala o motivima zbog kojih se njezin suprug Zvonko odlučio 2013. godine podići ruku na sebe te općenito ljubavi i idealima koji su obilježili njezin i život pokojnog supruga Zvonka.
VL: Kako gledate na to da upravo predstava koja govori o idealizmu i velikoj ljubavi Vas i vašeg pokojnog supruga Zvonka Bušića otvara manifestaciju koja je za Hrvate središnje Bosne puno više od kulturnog događaja jer ih kroz kulturu zbližava i općenito jača zajedništvo među hrvatskim narodom?
Julienne Bušić: Velika mi je čast da baš ova predstava otvara manifestaciju HPSB. Ne tako davno u Vitezu sam predstavila Zvonkove memoare "Zdravo oko sjećanja" te jednu od svojih knjiga „ Tvoja krv i moja“ . Dok smo vozili iz Sarajeva prema Vitezu,kroz šume i brda, shvatila sam kako su stanovnici ovih krajeva pomalo izolirani te da se moraju boriti kako bi se i njihov glas čuo, a da to zapravo, nije uopće jednostavno ni lako. Zato, sve što se ovdje postigne na promoviranju hrvatske kulture, povijesti, rezultat je velikog truda i ljubavi prema svom narodu, jer Hrvati ovih krajeva uglavnom su prepušteni sami sebi. Nema pomoći sa strane, nema toliko fondova, pomoći nevaladinih organizacija, međunarodnih sponzora koji su na raspolaganju u velikim gradovima. Da biste uspjeli u takvim uvjetima morate biti maštovitiji, uporniji, skoncentriraniji, a ova manifestacija je dokaz je uspjeha, usprkos svemu. Iza pet godina postojanja i poticanja na veoma važno zajedništvo, sigurna sam, stoje veliki trud i napor, ali i odanost jednoj plemenitoj ideji.
VL: U najavi predstave „Tko je ubio Zvonka Bušića“ često se koristi termin „idealizam kakvog više nema“. Imate li Vi dojam da je idealizma koji je uz ljubav, spojio Vas i Zvonka zaista više nema?
Julienne Bušić: Danas je idealizam puno teže naći jer je svijet postao materijaliziran. Najčešće pitanje koje ljudi danas postavljaju nije kako ja mogu poboljšati svijet, pomoći svom narodu, nego kako mogu doći do novog mobitela, kako bez rada dobiti veliku plaću, kako nadmudriti drugog, itd. Nema spremnosti žrtvovati se kako bi svijet bio bolji, nema strasti kakvu smo mi imali, a to me jako rastužuje. Jer nije dovoljno samo živjeti, kao što reče Dostojevsky i ne samo on. Čovjek mora imat zbog čega živjeti jer bez toga je samo skelet.
VL: Kakav svijet može biti i kakvim ga mogu graditi ljudi, posebno mladi, lišeni ljubavi i ideala?
Julienne Bušić: Kao što rekoh, bez ljubavi i ideala svijet se ruši, nestaje. To možemo spriječiti ukoliko svaki čovjek krene od sebe, odnosno počno mijenjati sebe. Jer sebe možemo mijenjati, kontrolirati, popraviti ono što nije dobro promijeniti, druge ne. Pri tom ne zaboravimo da nam nitko ne može zabraniti biti uzor drugima, hodati uspravno, postati čovjekom s velikim Č! To naravno nije lako, treba raditi na sebi, puno čitati, razmišljati, otkrivati . Taj trud se zaista isplati i jedini je način na koji možemo živjeti ispravno. Posebno je to značajno mladima koji jedino tako mogu shvatiti što je život i koji mu je smisao.
VL: Sigurna sam da Vam je još uvijek preteško prisjetiti se tragičnog svršetka života Vašeg životnog saputnika i velike ljubavi Zvonka. Kakva su Vaša promšljanja nakon ove vremenske distance, tko je ubio Zvonka Bušića?
Julienne Bušić: Njegova odluka je itekako povezana s mojim komentarima o idealima. Živjeti u svijetu bez ideala nije bio život dostojan velikog idealiste kakav je bio Zvonko. Po povratku iz najopasnijih zatvora u kojima se 32 godine borio za golo preživljavanje, Zvonko je htio biti koristan, mijenjati stanje. Međutim, vidio je da sve ide krivim smjerom i nije mogao pronači ni najmanju rupicu gdje bi se mogao probiti, jer, nažalost, sve je bilo pokriveno medijijima, mrežama dobro plaćenih neprijatelja Hrvatske i Hrvata. Kad govorimo o okolnosti koje su dovele do smrti Zvonka Bušića ne smijemo zaboraviti da je njegova situacija bila specifična jer je slika Hratske koja se razvila u njegovoj glavi u godinama zatočeništva bila je potpuno drugačija od stvarne slike koju je zatekao. Zbog toga je doživio je šok. Puno je lakše postupno se privikavati na sve pa tako i loše stvari, poput žabe u vodi koju zagrijavaju do njezine užasne smrti. Zvonko nije želio čekati takvu smrt i jednostavno je iskočio. Ponekad je zaista bolje čeznuti za nećim, nego dobiti ono za čim smo čeznuli jer može ima i tragičan kraj.
VL: Isplati li se usprkos svim životnim teškoćama koje ste proživjeli jer ste bili potpora svom suprugu, proživjeti veliku ljubav i živjeti za ideale?
Julienne Bušić: Naravno da se isplati jer cilj je na kraju postignut, to je a sloboda!!! Uz to, doživjela sam veliku, nevjerojatnu ljubav, čudo u ovom svijetu. Iako je njegova smrt za mene ogroman gubitak, Zvonko je i dalje sa mnom jer osjetim njegovu prisutnost u svemu što radim.
VL: Hrvati središnje Bosne rekla bih osjetili su posebnu povezanost s Vama i vašim pokojnom suprugom jer ih se i same nepravedno optužuje i progoni samo zato jer su se borili za svoj narod, za obitelji i dom. Osjećate li i Vi tu povezanost i koju biste im poruku poslali budući da borba za pravo na istitu o stradanju Hrvata u središnjoj Bosni u Domovinskog ratu kao ni za punu jednakopravnost s druga dva naroda u BiH još nije završena.
Julienne Bušić: Trebate shvatiti da borba još nije gotova. Ovih smo dana obilježili 20 obljetnicu smrti ministra Gojka Šuška. Upravo on znao je reči da smo pobijedili u ratu, ali da moramo pobijediti i u miru! Neka to bude zadatak svih nas, a do pobjede možemo samo ujedinjeni, spremni na žrtvu, radeći na sebi i njegujući časne ideale!
Ana Popović,Večernji list
